gosti koautori: Stef i Horhe
Hippa to da hoppa and you just don't stoppa - Ol' Dirty Bastard
DJ: Kako ste otkrili crnca u sebi?
MC Docs: Prije svega, kako sam uopšte otkrio crnce ove provenijencije. Bio sam klinac, 12-13 godina, a u tadašnjem časopisu Rock82 (83?) izašao je članak posvećen prvoj rep sceni u USA pod intrigantnim nazivom – PRIČALICE.
Sjećam se da sam se pitao - ok, priča? Ali o čemu li ti toliko pričaju, kako ne dosade ljudima. Pojma nisam imao kako je to moglo da izgleda u real life and time. Jedino ime koje sam tada zapamtio bilo je Africa Bambata.
Sa tamo nekih 14, 15, 16 bavio sam se break danceom (preciznije - electric boogiem, tj. onom stand up pantomimom, ništa helikopteri po podu). Pjesme su mi bile bitne samo kao ritmička osnova za koreografiju, ni jedne se ne sjećam sem one (doduše electro stvari) - In WW2 the average age of the combat soldier was 26. In Vietnam he was 19, ni-ni-ni-nighteen
I onda je naišla ta famozna 92., ljeto, moj stariji brat od tetke, inače naučnik (doktor biologije i autentični boem) i ja smucalil smo se lavirintom ulica starog grada Kotora. Tu naiđosmo na ekipu prijatelja, originalnu postavu legendardnog kafića Portobelo, s kojima popismo par pića, a onda su nas oni odveli u svoju prodavnicu svakojakih džidža-bidža, muzičkih instrumenata i opreme. Izbacili su pozamašno ozvučenje ispred prodavnice, zapalili džoint, upalili pojačalo, i onda je prvi sloj noći nad gradom počeo da podskakuje pod moćnim bitom koji je odjekivao od kamenu akustiku.
Bili su to Public Enemy, prvi put tako direktno i nabudženo upucani u moj zelene uši. Ni najmanji zvuk nije me promašivao. Spirit velikog urbanog džumbusa potopio je uske kotorske ulice, masni i masivni, kiseli i reski zvuci nečeg nanjurbanijeg što sam do tada čuo tutnjali su i brujali svuda oko nas. Osjećao sam i ritam afričkih bubnjeva, čuo kletve vračeva, basove velike ko da su pravljene za slonovske uši, i zvukove hiljade i jedne perle koji zveckaju, grebu, krckaju u pozadini. Bio sam iniciran, očaran, spušten i dizan, oduvan.
MC Stef: Postoji jedan od onih smešnih klipova koji kruži internetom, crnac, verovatno na privremenom radu u Hrvatskoj, žali se na teške uslove rada; radim tu k’o crnac, nikad nisam dobio nikakvu pohvalu, rekao je. Valjda se pojavljivanje tog klipa poklopilo sa najtežim letom, koje sam proživljavao na nekom gradilištu, želeći da zaradim svoj prvi džeparac. Bilo je to i vreme kada sam otkrivao raznu crnačku muziku i trajno se zarazio jednim albumom; Illmatic od Nas-a. Nikad nisam osetio takav kreativni bes pretvoren u poeziju, nisam čak ni sumnjao da poezija može da bude oslobođenje od svakodnevnih naprezanja, koje sam radeći kao crnac, preživljavao. I da, taj bit, taj prokleti bit. Kasnije sam otkrio da je taj bit iskonstruisao DJ Premier, iskonska faca, pošto je iskoristio dve džez stvarke; Mind Rain od Džoa Čejmbersa i Flight Time od Donalda Birda. Više idžez nije bio akademski dosadan, nakon toga, dopustio sam sebi da ostarim.
MC Hor Hej: Godina je 1996. Sudbina je htela da nas dvojicu koji smo iz radničkih naselja zalutali u Vračarsku gimnaziju spoji zadnja klupa. Reč po reč, iako potpuno različiti, postali smo vremenom dobri drugari. Iako potpuno različiti delili smo istu strast prema rečima, gomili reči, naslaganim rečima, nas su lagali rečima. Već do kraja prvog polugodišta, poverenje u sud o rečima, je doseglo nivo poziva u studio, kako bih ispratio snimanje prvog singla, one man hip-hop benda (D12 bi rekli 'we're not the band we're not playing instruments') više sam zaboravio koje je bilo ime. Bio sam fasciniran studiom, opremom, zvučnicima čije su bas membrane podrhtavale kao da se neko bije unutra a bas refleks je odukivao vazduh kao da neće izdržati. All Eyez on Me je bio glavna stvar, Dvopek, Snup Pas, Izložba, Hladnioo, Prljave Matore Bitange, Ledeni čaj i Ledena kocka i cela ta gangasta scena. Sve je to bilo ponovno otkriće Amerike za nekog ko je u tom momentu pankerica i uglavnom UK orijentisan. Na kraju ništa od snimljene pesme nije bilo. Gimnaziju sam napustio 2000.-e, sa drugarom sam prestao da se družim i pre a sledeći put kada sam čuo za njega je bilo u akciji Sablja, pao je zbog nekakvih pucaljki na gajbi. Ostao je dosledan.
DJ: Tvoj prvi rep album?
MC Docs: Poslije toga, naravno, Public Enemy Greatest Misses, a odmah zatim i njihovi oficijelni albumi.
MC Stef: Gru! Pojma nemam kako se zove album, ali išlo je na Pinku, non-stop. Onaj spot sa Modelsicama. Kod mene su uporedno išle seksualna i muzička evolucija.
MC Hor Hej: Kupujmo domaće - Voodoo Popeye – Voodoo Epopeye, da bio je tu i Gru ali ni približno zabavan kao Vudu. A i već sam pravio otklon od rozea.
DJ: Šta je bilo poslije?
MC Docs: A poslije sam pio sve živo :)
Šta znam … Beastie Boys, Ice-t, De La Soul, Boo Ya TRIBE, Guru, Digible Planets, Roots, Cypress Hill, pa odmah zatim rep-rok crossover ( UDS, RATM, Body Count), pa fjužn hip-hopa i jazz-a i acid jazz-a . To mi je recimo bila super scena, idealna muzika za klub umjerenijeg bpm-a, s manje trzanja glavom i udovima, što je dobro dok držiš piće u ruci… a onda su došli Wu Tang iii primili me u geng.
MC Stef: Pojma nemam, ali jedno vreme, prilikom odrastanja, najviše sam bitisao u kupatilu (mislim, čitajući sastave deterdženata). Onda je Johnny, brat od tetke, nabacio gomilu nove muzike, i između Almana, Grejtful Deda, koje je slušao njegov otac, ušunjao se i njegov autentični muzički ukus, koji i dan danas ponosno stoji, verovatno jedini autentični beli crnac kojeg poznajem, sa apsolutno otkrivajućim bendom; A Tribe Called Quest i njihov verovatno najveći hit, Can I kick it, koji je krenuo sa poznatom melodijom Walk on the wild side od Lu Rida i odjednom smo prevazišli tečin muzički ukus i počeli da stvaramo naš. To je bit!
MC Hor Hej: 43zla,fundament za mene, kao ono iz čega Rumenka mora da obrati pažnju na ponašanje.
DJ: Da li je hip-hop rok ili džez?
MC Docs: Može se maže na oba. U osnovi , onako striktno paleontooški gledano – nastao je, djelimično, i kao reakcija na P-Funk, u tim urbanim, alternativnim zapećcima velike matice crne muzike ( Jazz, soul , funk). Uličarska muzika, koja je postala mejnstrim. Prodala dušu đavolu, pa mu je poslije ukrala… Sad ih Đavo ganja po skvotovima.
U muzičkom smislu, minimalna instrumentalna postava prvih rep bendova, sa jednim DJ sa dva gramofona, nakon P-Fank bendova od po 30-40 ljudi na bini, imala je dosta analogije s pankerskim minimalističkim otklonom od svirke iz progrok i simforok ere.
MC Stef: Method man počinje svoju istoimenu pesmu sa: Hey, you, get off my cloud, a za refren je iskoristio pesmu Method of modern love od Hall i Oates (?), dok je RZA naslagao sve to na džez podlogu… da, definitivno oba.
MC Hor Hej: Rock in music, jazz in lyrics IMHO.
DJ: Kakav je srpski jezik (bhsc) za bacanje rima?
MC Docs: Hmm, rima se rimuje sa rima, dakle u osnovi sve fino štima ;)
Pa samim tim što mnogi autori na prostorima naškog jezika prave odlične tekstove, i jednako kvalitetno ih intepretiraju daje naškim jezicima solidnu ocjenu po tom pitanju. Inače, po meni izuzetan za repovanje je francuski jezik. U drugoj polovinin 90-tih bio je taj jedan svjež i originalan planetarni nalet francuske hip-hop scene.
MC Stef: .. rima se rimuje sa rima, dakle u osnovi fino štima, a nekad se i klima.
Meni, u osnovi, najvažnija stvar u hip-hopu je bit. Verujem da se na kvalitetan bit, može narimovati i telefonski imenik.
MC Hor Hej: Predobar, ako je MC pročitao i neku knjigu pored dnevnih žutara. Posebno su zabavni bhsc jezici i takozvane nepoznate reči daju nove sveže rime
…ja i Kid Rađa, gorči nego pelin, Sara Pelin…
DJ: East Cost vs West Cost?
MC Docs: East forever. Jbg, PE, BB, Wu Tang, Bad Brains, Pro-Pain,ok, ok oni nisu hip-hop ;) ali…
West mi je previše ogrezo u taj narko-pimp-geng fazon. Mada opet ICE Cube, NWA,poštujem itekako.
MC Stef: U početku East Cost definitivno. Danas, nekako West. Ima čitava ekipa, okupljena oko imena Odd Future Wolf Gang Kill Them All, hiper produktivna, u kojoj kvalitet nije taj koji oskudeva u kvantitetu. Posebno sam oduševljen sa Tylerom, the Creatorom. Njegov debitantski album Goblin, obaveza.
MC Hor Hej: Jablanički okrug. Dobro de, West, samo zbog početka i odgovora na prvo pitanje, mada sam definitivno u domaćici radije I više.
DJ: Koji album bi preporučio, nekom kome je hip-hop smrtno dosadan?
MC Docs: Prvi album od Extreme Noise Terora, ima da moli da mu puštaju taj hip hop ;) Zezam se. Vjerovatno neki rep nestandardne forme, s više svirke i kreativnih mješanja vokala.
i prije bih preporučio pojedine pjesem nego sam album. Ima mnogo sjajnih rep stvari koji daleko nadilaze uske okvire žanra. možda…
Guru i Donald Byrd – Loungine
Del Tha Funkee Homosapien & Dinosaur Jr - Missing Link
Public Enemy - Gotta do what i gotta do
Boo-Yaa Tribe - Death Row California
MC Stef: Da, i ja bih svima preporučio Gurua, u svim oblicima. Odmah iza njega, A Tribe Called Quest i Low End Theory, lp. Ima tu i jedan, od poslednjih albuma od Ghostface Killah u saradnji sa AdrianYounge; Twelve Reasons to Die.
+ otkrijte sebi MF Doom-a i njegove specijalne travke.
MC Hor Hej: Stereobanana – Majmunska posla.
DJ: Da li je rep poezija?
MC Docs: Sve je poezija, ali nije sve rep. Naravno da je u okviru repa bilo gomila vanrednih pjesničkih momenata.
White lies and blackmail land me back in jail
We're all for sale, a stolen goal but it fail
Stranded on the front line
I shine to the dumb and blind
It comes time I take back what was once mine
Crunch time in the first quarter
From the worst slaughter
Devil's poisoning the birth water
Inspectah Deck, Assasination Day (Ironman, Ghostface Killah)
MC Stef: Bez ikakve sumnje. Saul Williams, ljudi, apsolutni pesnik, poeta, kako god hoćete.
I presented
my feminine side
with flowers
She cut the stems
and placed them
gently
down my throat
And these two lips
might soon eclipse
your brightest hopes
MC Hor Hej: Uvek mi jebio privlačniji onaj antipoetski deo lirike, šamar u papir i mikrofon, apsurd i besmisao, toliko da sam usvoji koncept i sastavio svoju zbirku antipoezije koja bi se mogla repati, srećom po scenu pa mi je flow grozan i ne volim da radim ono što ne umem.
DJ: Misliš li da je to, isključivo crnačka muzika?
MC Docs: Apsolutno, i preciznije – muzika urbanih afroamerikanaca. Ali se, takođe, svi mogu njom baviti.
MC Stef: Da, ali je postao isuviše velik za takve okvire ili dok Bane (Sunshine) repa, a Đule (Van Gog) prži Sweet Home Alabama , u pesmi Žaklina traži sponzora.
MC Hor Hej: Ne verujem u isključenja, osim sa auto-puta. Reperi iz Vojvodine, Crne Gore i Dalmacije npr. su dokaz. Muziku ne možemo obuzdati, svako od neke strada (dobro, većina).
DJ: Šta je glavna prednost poetike hip-hopa?
MC Docs: Ona u sebi već ima ugrađenu muziku i ritam. Ozvućena je iznutra, samom svojoim strukturom.
A kad počneš da se baviš slaganjem rima provališ da je sloboda u pričanju priče, u njenim mogućim flowovima, mnogo veća nego ograničeje koje nameće rima. Uz to ti rimu možeš i napustiti ako će samo ritmovanje zadržati tok riječi nepokidan.
MC Stef: Ne znam, možda u tome što se rodila odozdo, van uskih akademski krugova, što je sebi dopustila da je vodi ritam, a ne obrnuto.
MC Hor Hej: Širina, odnosno nepostojanje granica. Sve je dozvoljeno. Kao jedan od detalja izdvojio bih konstantu potrebu da se rade poređenja, komparacije, upotreba reči KAO i KO.
DJ: Da li je hip-hop otišao u kurac/na pogrešnu stranu?
MC Docs: Ha, pa otišao je na više strana istovremeno. Neke od njih su i ove koje spominješ.Od ljubavi, pravde, ratničkog morala, dobrih duhova siromašnih domova geta, pa do droga, kurvi, makroa bandi i ubica.
Ako oćeš da oslikaš svijet ne možeš samo da koristiš paletu pogodnu za slikanje leptira i cvijeća…
MC Stef: Dr. Dre je postao snob, a Ice Cube snima odvratne plastične filmove, a s druge obale GZA i RZA su i dalje svoji. Opet, da li je on ikad zamišljen da postane mainstream i da li se sa takvim probojem, ubila ona iskonska snaga hip-hopa u pobuni? Pojma nemam.
MC Hor Hej: Kada vidim Kenju Vesta kako je sav krasan, rekao bih da je na putu za kurac krasni. Takođe mislim da je isuviše težak da bi na tu stranu olako skliznuo.
DJ: Koliko je eksperimentisanje sa drugim pravcima promenilo hip-hop?
MC Docs: Pa, pokazalo je sav diverzifikaciono-disperzivni kreativni potencijal koji jedna tako, naizgled ograničena, kretivna forma ustvari ima.
MC Stef: U osnovi, nikad nisam ni video hip-hop kao jedan uzak muzički pravac, više kao izgovorenu pesmu, nakalemljenu na razne muzičke pravce. Onog trenutka, kada je hip-hop prigrlio ostale pravce, postao je bolji, ujedno, to je bila i njegova smrtna presuda.
MC Hor Hej: Koketiranje sa bliskim/dalekim žanrovima i podžanrovima, praćenje mode, autotune, dub-step, drum ’n’ bass itd. može da dovede do skaradnih Frankeštajna, ali Frankeštajn je opasan, ne? Promenjen je svakako ali na to gledam kao na good thing.
DJ: Postoji li slam poezija na radaru hip-hopera i obrnuto?
MC Docs: Ovo su već usko stručna pitanja, a ja sam samo palamuder opštih natuknica.
MC Stef: Apsolutno! Saul Williams se rodio iz slam poezije. U suštini, rekao bih da je to povratak korenima hip-hopa.
MC Hor Hej: Mogu da posvedočim da je na domaćoj sceni to poprilično udaljeno jedno od drugog a kada slušam i jedne i druge vidim ovo što je Stef napisao kao skroz moguće ali ne znam kada će se dogoditi.
DJ:Domaća scena: smešna ili ahahahahaha smešna?
MC Docs: Ma čim je odrednica srpska, tu više nema zajebancije, pa ni kad je hip-hop u pitanju. Odnosno pogotovo ne tada ;)
hajde reci hooo, HOOO
hajde reci heeej, HEEEj
nemoj da se kurčiš kada keva ti je gej
MC Stef: Ne znam, da li se u domaću scenu računa i Beogradski Sindikat? Naravno da se zezam.
MC Hor Hej: Volim da se smejem uz muziku tako da samo smešne trošim.