Majka Radmila, njena snaja Jelena i sestra Draga
Majka Radmila je rođena u Bogovađi, selu pored Lajkovca najpoznatijem po istoimenom manastiru u kome je zasedao Praviteljstvujušći sovjet srpski početkom Prvog srpskog ustanka. Manastir je, od svog postanja 1545. godine, rušen 8 puta. Poslednji put je to bilo 1813. godine, verovatno kao osveta za sabornu ulogu koju je imao. Obnovljen je 1852. godine, kao i konak u kome je zasedao Sovjet. Odmah izvan porte je stara škola koju su pohađali svi moji rođaci. Napuštena je odavno i tužno stoji onako krezuba bez izvaljenih prozora i vrata. Novi "život" udahnjivale su joj do skora izgeblice za koje nije bilo dovoljno mesta u obližnjem domu Crvenog krsta Beograda (po čemu je takođe selo poznato), ali su sa talasom koji je krenuo ka zapadnoj Evropi otišli i oni.
Selo je nekada bilo građeno uglavnom oko manastira, na blagoj uzvišici iznad doline koju preseca reka Ljig, okruženo hrastovim manastirskim šumama. Pored manastira i stare škole, tu su sada još vojno skladište (nije to više tajna nikome) i stotinak vikendica koje su takođe, voljno ili nevoljno, služile izbeglicama.
Izgradnjom pruge uskog koloseka Beograd - Užice - Sarajevo - Dubrovnik, čuvene "lajkovačke pruge", selo se spustilo u dolinu. Stara železnička stanica, ona tipična koje smo viđali širom Srbije, privlačila je sve više seljana. Tu su se ukrštali vozovi koji su išli u dva smera, pa je skoro obavezno jedan čekao da onaj drugi naidje kako bi se mimoišli. Kasnije su izgrađene i zgrade za vojna lica, pa i nova zgrada osnovne škole, te se skoro celo selo tu grupisalo. Taj deo sela meštani zovu Prnjavor.
Tako su i moji Tanaskovići zauzeli deo sela na njegovom obodu, uz potočić koji od manastira prati kraj doline istočnom stranom i utiče u Ljig. Dedin brat od strica, za nas deda Radovan, jedan od retkih koji je preživeo svetske ratove (pogotovo onaj prvi), imao je veliku okućnicu, konje, krave. Moj deda Svetolik poginuo je služeći vojsku između dva svetska rata, te je baba Milica uspela da se koliko toliko okući tik uz potok. Tek kasnije, kada je ujak stasao, domaćinstvo se širilo i gradilo. Ja se sećam četiri kuće koje su građene na dva mesta u dvorištu, smenjujući jedna drugu.
Tu je bila prva kuća moje Radmile, ona u kojoj je rođena, odrasla i zadevojčila se.
***
Majka je ostala u selu do kasne mladosti, umalo postvši baba-devojka. Njena starija sestra se rano udala u Filipoviće u Donji Lajkovac, a brat koji se poslednji, treći rodio, oženio se tek početkom pete decenije prošlog veka. Tada se majka, trbuhom za kruhom kao i mnogi mladi ljudi tog vremena, otisnula u beli svet. Njena tetka Olga, rođena sestra tada još vitalnog dede Radovana, dala joj je na korišćenje sobu u železničkoj baraci odmah iza nekadašnje železničke stanice Zemun gde je i radila, u jedno ovećoj rupi ispod teretne železničke stanice u kojoj se roba pretovarala iz vagona u kamione i obratno. Tu se nekako našao i moj otac Dragomir, nadimkom poznat kao Mile, i tako je srećom nastala ljubav koja je izrodila mene i brata. Mogao bih reći da pesma "Ide Mile lajkovačkom prugom" govori upravo o mojim roditeljima.
Majka i otac, pred venčanje
Kad su se uzeli, otac se iz porodične kuće na Bežaniji preselio u baraku kod majke. Vešt stolar, veliku sobu je pregradio uzduž dugim ormanom sa politurom. Nekako su dobili staro, neupotrebljivo kupatilo na kraju hodnika i preuredili ga u kujnu. Otac je izgradio i šupu u dvorištu između dve barake u kojoj je sebi organizovao radionicu sa velikom stegom i svim neophodnim alatima. Tako nam je bilo prilično komotno, koliko god se to moglo reći. Preko pruge, koja je tu blago i dugo zavijala ka fabrici obuće "Beograd" i dalje ka Zagrebu, otac je čak napravio svinjac (na mestu na kome je danas velika Idejina prodavnica u Džona Kenedija).
Život u te tri velike železničke barake nije bio kao onaj iz bajke, ali je imao svoje speficične draži. Bezbrižno smo se igrali između baraka gde nije bilo saobraćaja, komšije su se poštovale i pomagale. Sa mnogima smo ostali u dobrim kontaktima i kada smo se raselili.
U baraci preko puta živeo je neki Stojan koji je deci delio bombone samo da navijaju za Zvezdu. On je prvi nabavio televizor, pa kada je na programu bilo nešto važno kao neka utakmica reprezentacije, iznosio ga je na prozor i okretao prema napolje a nas stotinak bi se nakrcalo na poljanče ispred da pratimo meč.
Majka je stalno pričala kako je neka ciganka govorila da najviše voli kada je cela porodica kući, pogotovo kada je nevreme. Stariji brat Milivoje, očevo dete sa posebnim potrebama koje je ona usvojila, imao je običaj da po povratku kući prepozna sobu i stalno ponavlja "naša kuća, naša kuća". I dan danas to nam je uzrečica kada se okupimo.
Ceo taj kraj, putnička i železnička stanica i sve te radničke barake, uklonjene su početkom sedamdesetih. Od svega što me podseća na stari kraj ostali su metalni stubovi stanice na uzvišenju između hotela "Jugoslavija" i solitera na ulazu u Zemun, kao i jedna omanja žuta stembena zgrada na kraju ulice Radiča Petrovića, neposredno uz ružan i haotičan radikalski tržni centar.
Mi smo iz barake odselili avgusta 1967. godine. U toj baraci bila je majčina druga kuća, u kojoj je osnovala porodicu i dobila nas, decu svoju.
***
Kako je to bivalo svih godina socijalističke izgradnje, otac je dobio stan! Doduše jedva. Stambene liste su bile duge a stanova nedovoljno, pa se poprilično čekalo. Otac je već bio neki predradnik pa je to, uz činjenicu da nas je petoro u porodici, pomoglo da se konačno nađe na vrhu liste.
Dodeljen nam je jednosoban stan od 33 kvadratna metra u novom naselju Šumice, na sasvim drugom kraju grada. Majka priča da je to trebalo da bude privremeno rešenje, svakako nedovoljno za nas petoro, te da je otac trebalo da dobije proširenje i pre nego što se uselimo. Nažalost, veseli Mile to nije doživeo. Umro je na Stevanjdan te godine od raka pluća. Majka je uvek govorila da mu je vlaga u onim železničkim barakama došla glave.
Šumice su lepo, malo, može se reći intimno naselje na granici Voždovca i Zvezdare. Zgrade četvorospratne, zidane ciglom. Dovoljno je prostora među njima za šetnje i igru. Mi smo između naših zgrada imali nekoliko terena za igru i sport, uključujući jedan travnati veći od rukometnog. Zimi smo se spuštali sankama 400 metara dugom stazom!
Kada smo se doselili, naselje se još gradilo. Pored obližnje Gorice bila je jedna stara kuća sa sve kozama! Preko ulice Vojislava Ilića, tamo prema Cvetkovoj pijaci, sve dok smo mi tu stanovali ostalo je naselje malih porodičnih kuća između kojih su se probijale uske ulice, neke još kaldrmisane. Tu smo išli u osnovu školu, u odavno ugašenu "Miloš Matijević Mrša" - ona u našem kraju ("Janko Veselinović") izgrađena je tek kada sam već bio u gimnaziji.
Naša ulica zvala se Duboki potok, i to s razlogom. Tu je nekada tekao potok koji je sakupljao kišnicu koja se slivala sa Zvezdare. Kažu da je jednom, tokom obilnih i dugih kiša, bujica čak odnela most koji je u Živka Davidovića vodio ka Učiteljskom naselju. Kasnije je našom ulicom prošetao predsednik Italije Sandro Pertini, kome su pokazivali kako se Beograd lepo razvija. Tada je ime ulice promenjeno u Rimska.
U Ustaničkoj je ubrzo napravljena velika samousluga a uz nju kasnije i dom zdravlja. Na raskrsnici sa našom ulicom izdžikljao je hotel "Srbija", a u jedinom preostalom šumarku, po kome je ceo kraj i dobio ime, ispod tadašnje XI gimnazije, izgrađen je istoimeni sportski centar. Na vrhu jednog od brda koje natkrivaju dolinu u kojoj su Šumice je i danas Centralni zatvor, Arhitektonska škola i teren našeg omiljenog Sinđelića (koji je tih godina vodio žestoke bitke u okviru legendarne Beogradske zone, pogotovo protiv arhineprijatelja Obilića, udaljenog samo stotinak metara preko ulice Gospodara Vučića). Na uzvišenju sa druge strane je izgrađena kotlarnica koja je dugo zagrevala ceo kraj, sa sve kasnije izgrađenim Konjarnikom, kao i okretnica autobusa. Sve u svemu, imali smo i mir i brz pristup centru i sve ono što nam treba za kvalitetan život.
Jedini problem je bio nedostatak prostora. Majka se nekako snalazila sa nas trojicom derana. Polovina predsoblja je pretvorena u kuhinju, a nekadašnja kuhinja je postala soba u kojoj smo spavali mlađi brat i ja. Pored toga, majka je, ne zaboravljajući svoje korene i obaveze prema očevoj familiji, odgajila i mnoge rođake. U baraci u Zemunu srednju školu su završile dve sestre sa njene strane, uključujući i bratanicu tetke Olge koja joj je ostavila sobu, a u tom omalenom stanu u Šumicama još dva brata, jedna sestra i dve sestričine sa obe strane. Momci su delili krevet sa starijim bratom, a devojkama smo vadili rezervne madrace. Svi oni ostajali su po 3 do 4 godine! Još su o slavama i drugim prilikama u gostima boravile tetke i druga rodbina, koje su se onda gurale sa majkom (i po celu noć čavrljale o svojim ženskim stvarima). Nismo bili besni, pa ni kuća nije bila baš toliko tesna, koliko god bila malena.
Mlađi brat i ja u Šumicama, pod budnim okom majke
Majka je imala prilike da se preuda. Odbijala je u želji da nam obezbedi što je moguće bolje i zdravije detinjstvo. Po starijeg brata je dolazila njegova biološka majka, zvala ga sebi u Kuršumliju. Odbio je i on, izabravši našu majku kao svoju. Sve smo zajedno izdržali, i teskobu i siromaštvo i odrastanje.
Šumice su mojoj majki bile treća kuća, ona u kojoj je izborila da očuva svoju porodicu i izvede nas na pravi put.
***
Krajem devedesetih, bilo je sasvim jasno da nešto moramo uraditi kako bi mogli bolje i kvalitetnije da živimo. Ja sam se oženio i otišao kod ženinih, ali se mlađi brat vratio posle propalog braka, a majka i stariji brat, oboje već penzioneri, zasluživali su nešto komotnije. Tako smo počeli da istražujemo mogućnost prodaje tog stana u Šumicama i kupovine nekog drugog. Svakako, prvi izbor je bio Zemun, mesto koje nam je uvek bilo u srcu. Posebno Radmilinom.
Mlađi brat je preuzeo inicijativu i konačno našao pravo rešenje. Krajem 1995. godine preselili smo majku i starijeg brata u nešto veći stan na Ćukovcu, jednom od tri brda na uzvisini iznad starog jezgra Zemuna. Stan je jedan od dva na spratu, u maloj slepoj ulici sa svega četiti jednospratne zgrade koje imaju i dvorište. Po dogovoru koji je postignut između stanara, dva donja stana imaju skoro celo dvorište na raspolaganju, dok je nama i prvom komšiji data saglasnost da nadzidamo sprat. Mlađi, inače građevinac, sistematski i kvalitetno je obavio taj posao, uključujući projektovanje, nabavku materijala, kontrolu majstora i legalizaciju. Tako smo dobili jedan prostor u donjem delu u kome su majka i stariji brat, a stepenicama se odlazi gore gde su mlađi i njegova supruga. U dvorištu je ostalo mesta da umesto parkiranja jednog automobila postavimo veliku dvosed ljuljašku i dovoljno prostora za roštilj i okupljanja do desetak ljudi, sa sve travnjakom i kajsijom.
To je postalo naša nova kuća, saborno mesto u koje rado dolazi i moja porodica. Sve do skoro, roštilji su bili redovni, pekla se paprika, kuvala rakija, slavila slava na veselje svih nas i uz goste koji dolaze i iz majčine Bogovađe i iz očeve Toplice. Brat i snaja su brinuli o penzionerima, pogotovo kako ih je starost dohvatila pa se neki rezoni poremetili a kreč krenuo da ih savladava.
Ćukovac je četvrta majčina kuća, ona u kojoj je dočekala duboku starost okružena ljubavlju i zahvalnosti sinova i njihovih porodica.
***
Kako je starost počela sa savladava majku, tako su počeli i problemi. Mlađi brat je odavno preuzeo rukovanje njihovim finansijama i nabavkom brinući se da im ništa ne zahvali a da se i ostavi ponešto novca sa strane, što nimalo nije lako sa dve penzije najmanjeg iznosa.
Devedeseti rođendan
Majki smo pre dve godine obeležili devedeseti rođendan. Zbog problema sa kontrolom mokrenja već tada se nerado odlučivala da izlazi, sem dole do dvorišta. Stariji je išao do obližnje "Jabuke" u dnevnu nabavku, ali ga je vid nedavno izdao pa ne sme više ni to sebi da dozvoli.
Pre mesec dana, Radmila je pred zoru pala na vratima kupatila. Dugo smo utvrđivali kako se saplela, sve dok nismo shvatili da se to uopšte nije dogodilo nego da je jednostavno izgubila orijentaciju i udarila glavom o kvaku na izlasku iz kupatila.
Dva dana boravka u Urgentnom centru pokazala su da nema oštećenja mozga niti neki prelom. Međutim, uveliko je poremetila ponašanje i rasuđivanje. Po nalazima doktora koji su je posle posećivali ušla je u stanje demencije koje se samo pogoršava, bez mogućnosti popravka. Delovi sećanja, neka davna a neka bliža, povezuju joj se sasvim haoptičnim i nasumičnim vezama. Sve to zahteva neprekidnu pažnju, te smo se danonoćno smenjivali uz nju. Povrh svega, ja sam bio dve nedelje na putu pa su brat i snaja zaista nagrabusili, došavši u situaciju da je i njihovo zdravlje ugroženo. Bukvalno su živeli između dežuranja uz majku i odlaska na posao.
Od malena su nam se urezalle u pamćenje majčine reči da nikada i ne pomišljamo da je smestimo u neki starački dom. Kod većine naših ljudi te generacije to je, izgleda, nešto najgore što deca mogu prirediti roditeljima. Stari se tako osećaju odbačenim, ostavljenim da umru u nekih nehumanim uslovima.
Situacija se odavno promenila. Domova za stare je sve više, a porodica koje sebi mogu da dozvole u okviru svoje kuće da brinu o starima sve je manje. Za stare je čak danas premija ukoliko imaju nekoga od poroda ko će im plaćati dom, a često svoje stanove daju agencijama ili vlasnicima domova najpre na korišćenje a kasnije u nasleđe samo da bi brinuli o njima da kraja života.
Brat i ja smo se prošle nedelje, nakon 36-osatnog majčinog hiperaktivnog stanja u kojima smo se bukvalno borili sa njom, pogledali u oči i odlučili da je i za nju, a pogotovo za brata i snaju, jedino moguće rešenje da je smestimo u dom.
Rešenje koje smo našli je veoma dobro - dom na Gardošu, udaljen desetak minuta hoda, organizovan, čist i dobro vođen. Dogovor smo brzo postigli.
Majčin odlazak nije bio nimalo lak. Pogotovo starijem bratu kome smo, kao i majki, rekli da ona ide u bolnicu na oporavak. Stisnutog srca, spakovali smo nešto neophodnih stvari i ispratili je iz kuće.
Majka je tako danas u svojoj petoj kući. Brat javlja da je dobro i da je lepo paze. Ja sam opet na putu. Kada se vratim, odvešćemo starijeg brata da je poseti. Doktori koji brinu o njoj kažu da njen problem čak i nije demencija nego stanje šoka u kome se nalazi. Ipak, nada da će se potpuno oporaviti je minimalna. Koliko god voleli da se to desi, sva je prilika da će to ostati njena poslednja kuća, da se neće vraćati na Ćukovac sem možda u neku posetu.
Majku čeka i njena šesta i konačna kuća, ona u kojoj je bezmalo pola veka njen voljeni Mile. Nadamo se da će još dugo proći dok je tamo ne preselimo.
***
Ovaj tekst napisao sam 15. marta, u malom selu u okolini Ženeve. Po povratku kući, trebalo je da posetim majku. Ujutro su nam javili da ima izuzetno loše rezultate krvi i da je hitno odvedena u bolnicu. Predveče su je operisali. Doktori su se snebivali da je operišu, pitali me znam li šta to znači u njenim godinama. Operacija je, začudo, dobro prošla. Ništa nije bilo kritično sem žuči i donekle slepog creva.
Narednih dana smo je obilazili. Uglavnom je spavala, retko se budeći. Tako se i ugasila 21. marta.
Dom na Gardošu ipak nije bio Radmilina peta kuća, već je to njeno mesto pored našeg oca, njenog Mileta, na Starom bežanijskom groblju. Posle bezmalo 50 godina, ponovo su zajedno.