Budućnost| Porodica| Roditeljstvo

Šansa za roditeljstvo

nurudin RSS / 10.11.2016. u 21:33








У Београду је дана 06.09.2016. у АПР-у регистровано Удружење парова Србије у борби за потомство -- Шанса за родитељство. Потреба за оснивањем Удружења проистекла је из заједничке жеље свих парова, који су приморани да до потомства дођу искључиво уз помоћ биомедицински потпмогнуте оплодње (БМПО), тзв. вантелесне оплодње, да удруживањем дејствују на Републику Србију и надлежне органе (Републички фонд за здравствено осигурање).

Дејство има следеће циљеве: ширење свести о потреби за већим бројем финансираних процеса БМПО; повећање старосне границе за жене до 45 године; побољшање услова за остваривање права на поступак БМПО; решавање Закона о донацији. У Удружењу су, наиме, постављени многобројни циљеви, ипак главни и водећи је управо посебно скретање пажње на повећање наталитета, али и неизбежан осврт на дискриминацију жена изнад 40 година. Како бисмо апеловали на надлежне органе да нам је потребна помоћ да бисмо стигли до жељеног циља – потомства, молимо Вас да нас медијски подржите. После дужег времена и код нас се се створио добар оквир за овакво Удружење и сматрамо да ће многи имати слуха за наше захтеве који не смеју бити само наши - то морају бити захтеви целе нације. Такође, у Републици Србији, тренутно, не постоји регистровано ни једно Удружење које има овакве циљеве, те смо једини са оваквим задатком.

Молимо вас да у овој нашој заједничкој борби заузмете своје место и начином који је вама доступан обезбедите и Ваше учешће које не мора бити велико -- али може пуно значити свим паровима који се сусрећу са овим проблемом.

ДОПИС

Управа за биомедицину, Министарство здравља Републике Србије

Ул. Немањина бр.22-26, 11000 Београд

 

У Београду је дана 06.09.2016. у АПР-у регистровано Удружење парова Србије у борби за потомство - Шанса за родитељство. Потреба за оснивањем Удружења проистекла је из заједничке жеље свих парова, који су приморани да до потомства дођу искључиво уз помоћ биомедицински потпмогнуте оплодње (БМПО), тзв. вантелесне оплодње, да удруживањем апелују на Републику Србију, надлежне органе (Републички фонд за здравствено осигурање), Министарство здравља и град Београд да је потребан већи број финансираних поступака вантелесне оплодње.  Дејство Удружења има следеће циљеве:

 

1.     Повећање наталитета у Републици Србији и разбијање табуа у вези са биомедицински потпомогнутом оплодњом

2.      Повећање броја финансираних покушаја  БМПО на нивоу Државе са 3 тренутна, на 6 стимулисана покушаја, али и финансирање покушаја БМПО од стране града Београда

3.      Померање старосне границе за жене са 40 на 45 година

4.      Увођење минимум 4 нестимулисана поступка као вид лечења стерилитета за парове о трошку РФЗО

5.      Хитно решавање Закона о донацији

6.      Брза, једноставна, приоритетна и приступачна једнодневна дијагностика за парове

7.      Доступнија психолошка саветовалишта за парове

8.      Омогућавање процеса БМПО са замрзнутим материјалом о трошку РФЗО-а паровима који имају проблем мушког стерлитета, као и паровима који су прошли кроз процес лечења малигних обољења али су пре тога замрзли здрав материјал;

9.      Решавање питања тромбофилија (стечених и урођених) и ОГТТ теста;

10.  Могућност добијања боловања за жене од почетка стимулације до утврђивања BETA-Hcg  теста.

 

У Удружењу су, наиме, постављени многобројни циљеви, ипак главни и водећи је управо посебно скретање пажње на повећање наталитета, али и неизбежан осврт на дискриминацију жена изнад 40 година. Како бисмо апеловали на надлежне органе да нам  је потребна помоћ да бисмо стигли до жељеног циља – потомства, молимо Вас да нас примите на састанак како бисмо Вам и усмено представили наше циљеве али и дејство Удружења.

 

После дужег времена и у Србији се створио добар оквир за овакво Удружење и сматрамо да ће многи имати слуха за наше захтеве који не смеју бити само наши - то морају бити захтеви целе нације. Такође, у Републици Србији, тренутно, не постоји регистровано ни једно Удружење које има овакве циљеве, те смо једини са оваквим ни мало лаким задатком.

 

У Србији има више од 400.000 парова који се боре са овим проблемом, зато је оснивање оваквог Удржења било неизбежно, а за оснивање и удруживање било је потребно много снаге и воље парова који су имали н по неколико неуспешних поступака БМПО и који и даље имају жељу да се остваре као родитељи, да се и даље боре и да у борби истрају.

 

Овим путем желимо да Вас замолимо да нас примите на састанак. Том приликом представили бисмо захтеве Удружења, а посебно бисмо желели да чујемо и Ваше стручно мишљење о свему наведеном.

Надамо се да ћете врло брзо одговорити на наш Допис, те да ћете ускоро организовати и састанак са представницима Удружења.

 

 

Удружење Шанса за родитељство

Председник Удружења

проф. Сандра Јовановић

                                                                                                     office@sansazaroditeljstvo.org.rs

062/388-830

 Придружите нам се

Atačmenti



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

zilikaka zilikaka 23:46 10.11.2016

Domaćine

Lepo je što si objavio obaveštenje.
Ipak, mnogo efektnije bi bilo da se neko od predstavnika Udruženja registruje i porpiča sa nama ovde.

Koliko sam shvatila, cilj objavljivanja je da se što više ljudi učlani i članarinom pomogne.
Evo, ja prva hoću.
Hoću jer sam i sama postala roditelj zahvaljujući vantelesnoj.

Sigurno nas ima još takvih, a daleko više onih koji imaju nekog bliskog sa tom životnom pričom.

Ljudi se ustežu da o tome javno govore. Kod nas još postoji vid stigmatizacije po tom pitanju.
Na tome tek treba raditi, da se stavovi okoline promene.
To je jedan od tereta koji još ide "u paketu".

Dakle, pozovi žive ljude da kažu šta imaju.

Neka objasne šta i kako planiraju, kakva im pomoć sve treba, ali i kako će je iskoristiti.

Trenutno ovim načinom, kao što vidiš, puke objave neće imati značajnog efekta, a pitanje koje pokreću je vrlo ozbiljno i zaslužuje široku podršku.
nurudin nurudin 00:47 11.11.2016

Re: Domaćine

Сагласан сам. Пренео сам овај твој коментар члановима Удружења.

Иначе, ко има профил на Фејсбуку може и тамо дискутовати: Šansa za roditeljstvo.
nurudin nurudin 12:27 11.11.2016

Re: Domaćine

Председница удружења шаље своју причу

Moja priča

U zemlji Srbiji kad se udaš – očekuje se od tebe da rađaš. Očekuje se od žene da bude majka, a od muškarca da bude otac. To su očekivanja. Jedno su očekivanja, drugo želje a treće mogućnosti. Kad sam bila mala mislila sam da su deca najveće blago, kad sam malo porasla – mislila sam da su još veće, a sada mislim da su najveće. Da li zbog toga što ih još uvek nemam, pa čovek želi da ima ono što nema, ili pak iz drugih nekih razloga – još uvek ne znam. Jedino što sada znam je da u zemlji Srbiji ne može svaka žena da bude majka iako ima želju, iako misli da su deca najveće blago.... Sa 11 godina imala sam nesreću da zbog greške lekara doživim, kao devojčurak, pucanje slepog creva! Tako bezazleno, a tako kobno... Bila sam najmlađa osoba na ginekologiji tada... Zvali su me Tufnica jer sam imala tufnastu alergiju na neke lekove. Ma još sam bila dete koje razmišlja o lutkama i igračkama. Otkud ja na Ginekologiji zbog pucanja slepog creva? Pa zbog toga da bi se lekarska greška bar malo ispravila i da se devojčici od 11 godina ne bi uskratila mogućnost da jednog dana postane majke. Da se devojčica ne bi reproduktivno unakazila. Ma kratko rečeno – da mi na hirurgiji ne bi izvadili sve reproduktivne organe. Tada nisam znala šta to znači, nije mi ni zanimalo. Zanimao me samo park koji je bio ispred i sa nestpljenjem sam čekala da odem iz strašne bolničke sobe. Proganjala me samo jedna rečenica doktorke koja me je ljubazno pustila da poletim van zidina bolnice: ,, Draga moja mala, ti si sad mala, ali kad porasteš setićeš me se i doći ćeš ponovo...“.
Prošle su godine i godine. Više nisam bila devojčurak zaljubljen u parkove i igru, već devojčurak zaljubljen u muškarca – postala sam žena. Mislila sam, eto sad ću ja, ovako mlada, sa samo 23 za tren da za zatrudnim. Pa u tim godinama se i od poljupca ostaje u drugom stanju! Tako sam se, u stvari nadala, ali me je ipak negde u dubini duše podsetio glas doktorke iz detinjstva – videćemo se opet. Nadala sam se da je njena namera bila jednostavna – da na svet donese mog malog anđela. Malo me bunio jedino njen glas, u glasu sam osećala neku bojazan. Prolazili su meseci, od trudnoće ništa. Bezbroj kupljenih testova za trudnoću, bezbroj prolivenih suza kad osetim onaj ružni tzv.PMS. Počinju pitanja, još uvek samo u glavi – zašto NE? Zašto još uvek ne? Ipak, rečenice: Opustite se, to će doći kad se najmanje nadate, samo kruže oko mene i ja mislim da moram da se opustim, da je sve do moje lude glave. Prođe još par godina...Brzo. Kao tren. Onda jedan šok - obilno krvarenja i bolnica. Prva pomisao – spontani. Ipak, u bolnici konstatuju da nije, ne znaju razlog krvarenja....Da, ponovo bolnica. Susrećemo se posle toliko godina, opet...Nema onog parka, ali je tuga ista. Kreću nagađanja – pa da li imate vi matericu, da li imate jajnike, da li imate ovo, da li imate ono...a od kad je ovo, a od kad je ono....I na kraju: ,,Ma ostanite vi kod nas da ispitamo šta vam je“. Ostadoh ja tamo i otvorih novo poglavlja u svom životu. Otvorih poglavlje pod naslovom Vantelesna oplodnja, Poglavlje 1. Ne, nije odmah ponuđena vantelesna oplodnja – ponuđeno je, kao na tacni, vađenje desnog jajnika. Šta sam mogla osim da kažem: Da li mora? Kažu mora – cista velika, “zauzela mesto“ na desnoj strani, baš tamo gde je bilo sve ono od slepog creva. Pripremim se za odstranjivanje desne strane, desne duše, desnog jajnika....Kako? Kako se žena pripremi sa 25 godina na tako nešto? U poslednjem trenutku – ipak odustaju od zahvata. U utorak. U sredu sam trebala već biti lakša za jedan jajnik. Kako? Zašto? Eto, nismo lepo procenili....I ja odoh svojoj kući...Sa oba jajnika, preplašena instistucijom gde se tako lako upada u tugu, gde se tako lako gube mogućnosti, gde se lako gube jajnici...Onda nastavljamo ispitivanje. Krvarenje je stalo ali problem ostao. Ajde da produvamo malo te jajovode, da vidimo zašto „to“ ne ide. Posle produvavanja – još jedan šok za organizam, šok za ženstvenost - jajovodi neprohodni, postoje dva hidrosalpingsa! Hidro ŠTA?? Vi, draga gospođo, ne možete tako lako da budete mama...Onda sledi kopanje po internetu. Otkrivam šta mi se dešava u telu, u telu koje tako mrzim i volim. U telu koje je protiv mene. U telu koje mi ne da da budem mama lako! Otkriveno i prihvaćeno. Dosta za jedan period. U životi sam uvek bila borac, pa rekoh - ma ne želim sebe ni sad da izneverim. Postoji li opcija? Postoji! Ajmo dalje, šta se može ućiniti? Mora prvo jedna “mala“ operacija, da se vidi da li se može malo otpušiti koji jajovod. Od malih zahvata i malih operacija već imam strah, ipak šta ću – što se mora nije teško. A i sve za bebu! Ipak imam viši cilj. Mislim u sebi – još samo to i gotovo! Polećemo, u igranku bez prestanka. “Mala operacija“ završila se posle 3 sata, “malom operacijom“ zauvek su zatvoreni jajovodi, zapeckani, klipsovani....kako god. Suština je ista – a suština je, gospođo, vi prirodno, mama nećete biti jer smo vas sterilisali. Osećaji koji obuzmu ženu u ovakvim situacijama ne mogu se ovde opisati. Osećaji koji obuzmu ženu koja jako želi da bude majka...Brak nikad nije bio doveden u pitanje. Muškarac koji mi je oteo srce, stajao je čvrsto pored mene, uvek! Bez imalo sumnje, bez dvoumljenja da li sam i dalje ja ta, prava? A u mojoj glavi – lomovi! Jalova žena! i bol...nesnosna bol! Borba sa samom sobom, sa mislima, sa ljubavlju. Bezbroj puta postavljeno pitanje – da li da odem i oslobodim ga!? Može da raširi krila i ode sa drugom, onom Nejalovom! Može mnogo šta...bez mene! Ionako samo stvaram probleme! A onda inat! Inat u ljubavi! Koliko se jako dvoje može voleti? E tek sad shvatam koliki sam borac.zauzimam stav i krećem. Drugo bojno polje – vantelesna oplodnja. To je, ionako za nas jedino bojno polje. Bez mogućnosti promene. Sa 29 godina ulazim u prvi proces vantelesne oplodnje još uvek nesvesna šta je to i šta me tamo, iza ugla čeka. Mislim – to je to, odeš po bebu, uđeš, oni ubace bebu i ti izađeš s njom...Eh, mladosti, eh neiskustvo...Onda ubrzo i drugi pokušaj, ajmo sad smo jači, sam smo iskusniji...Ponovo ništa. Država Srbija pružila mi samo dve megućnosti, samo dva pucnja. Sad moram sama da pronalazim novac i da pokušavam. Život u čekanju i pokušavanju. U privatnoj klinici veruju u moje godine, mlada si kažu, biće to, samo veruj. Mislim u sebi da kažem – verujem ja, da ne verujem ne bih bila ovde. Odlučim da proverim sve što mogu. Sve! Analize, hormoni, krv nekoliko litara na analizu, brisevi i samo brisevi, jedan red na šalteru, pa malo drugi, pa jedna šalteruša pa druga....Proverim sve što mogu, ali rekoh ajd da proverimo i zašto ta moja materica neće bebu? Samoinicijativno potražim uput za proveru. Mislim u sebi, pa to je samo dva dana u bolnici i gotovo. Znaću sve! Daj da za tu bebu žrtvujem još toliko. Još samo ovo! Uvek sa tom istom mišlju – još ovo i gotovo je. Odem ponovo u bolnicu! Ih, počela sam da mrzim i samu tu reč – bolnica! Rzžno zvuči, zar ne? Prilikom te provere materice – meni matericu probuše! Eh žalosti! Ima li kraja mojim mukama....? Budem se iz anestezije kad ono rez po sredini stomaka! Ljudi, pa ja sam samo žena sa dve vantelesne iza sebe i želim da budem mama a došla sam da proverite zašto se to ne dešava ne da mi dodatno otežavate ionako trnovit put! Zarasle su rane. Samo jedna nije. Skinuli su konce, ali nešto konac ne može da zašije. Padoh, ali krenuh dalje u borbu. Prošli su meseci ali nisam odustala. Rekoh samo upornost vodi čoveka do cilja. Počela sam da nižem: još jedan proces vantelesne, pa još jedan, pa još jedan. Težak je trenutak kad u laboratoriji dajete krv za TU analizu – da li jeste ili niste trudni. Ruka drhti, kolena klecaju. Kad rezultati stignu nemate snage da otvorite i pogledate papir. Osećam bebu, kao da je tu...a papir kaže NE.... Onda novi problem – a šta bih to mogla da prodam u kući što ima dovoljnu vrednost da se plati beba? Kažu u klinici – samo pokušavajte! Desiće se, ali budite uporni! Uporna sam! Novac mi treba za još jedan pokušaj, samo još jedan....! Mora da je to TAJ pokušaj! U razmišljanju o novcu pomislim - da li je moguće da zemlji u kojoj živim nije stalo do mog “malog“ doprinosa? Pa za mene je to ceo svet! Nekom je ceo svet kuća na Dedinju, nekom mobilni telefon... Puste pare! Sreću nam kvare! Ljuta sam na državu kojoj novac znači više nego plač bebe! Kakvi smo to ljudi?
Jednog sunčanog dana, juna meseca, setih se da nisam sama. Ima još žena koje misle o ovome! Ima toliko žena koje boli isto što i mene. Ima parova koji se vole, koji žele i koji ne odustaju...Ima ih! Ma koliko godina imali, ma gde se u Srbiji nalazili – nose se sa istim problemom. Država ih je odbacila, postavlja im granice, daje im uslove, traži im da čekaju u redu za bebu....

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana