Da li cuvate jos uvek neku skoljku sa ko zna kog davnog letovanja ili kartu za koncert, mozda utakmicu na koju ste silno zeleli da odete?
Feng shui nas uci da se ne "zatrpavamo" predmetima, sto je moja mama doslovno primenjivala jos onomad. Na svakih par meseci nekako neprimetno se oslobadjala viska stvari iz kuce. To je nailazilo na uzas ukucana, mene pogotovo. Tako je nestala pesma nekog slikara i pesnika koju mi je posvetio. Garderoba je ponekad vidjana kod dece od prijatelja. Jos uvek pamtim duks koji smo sestra i ja kupile u Engleskoj a on pre vremena bio dat. Da li je moguce da se secam? Ocigledno da da. I prisecam se one mode pozajmljivanja i razmenjivanja stvari sa drugaricama pa kako je u tim kretanjima jednostavno nestalo par omiljenih dzempera.Dobro je ipak, u suprotnom negde bi i dalje bili tu.Nije lako odvojiti se.
Kazu da je ta skolonost ka cuvanju svega i svacega nasledna i da to izrazava potrebu za sigurnoscu. Znamo da to moze da ode u potpuni ekstrem i neverovatno je koliko ljudi ne budu svesni toga. Otac moje drugarice ima dva pokvarena frizidera na terasi, za svaki slucaj, ako crkne treci koji je u upotrebi, pa ce ove da popravi. Druge drugarice tata cuva novine koje ona vestim manevrima povremeno baca, ubedjujuci ga da je sve u stvari tu, ali - preslozeno. Prica prolazi, pst, nikom ni reci. A tek umetnici. Moj tata gomila oduvek sve i svasta sto naziva - repromaterijal. U redu je to, pojave se nekad iz hrpe cudesa lepa umetnicka dela. Ali, povremeno se razmisljam da zovem sajamsku halu broj 1 ako mozemo malo kod njih da ostavimo deo repromaterijala, da pricuvaju, malo samo.
Ja se tesko odvajam od papira na kojima sam nesto zapisala ili nacrtala,mada pravim cistke tu i tamo jer mi se oduvek sudaraju u meni mamina i tatina licnost, i moja negde izmedju. U meni se bori zelja za besprekornom cistocom i redom i umetnickih haosom.
Znate kad shvatim da smo prepuni uspomena od kojih se tesko odvajamo. Pomislim na nesto sto nikad ne bih mogla da bacim. Recimo rodovnik mog psa koji nije medju zivima godinama vec. Ko zna, mozda tako mislim podsvesno da bih ga tako pustila da ode sa rekama zaborava, sto je naravno nemoguce.
Moja draga malo dalja tetka, po stranjskom samo rodjaka, ima viskove garderobe svukuda po kuci. Sve je uredno slozeno, i cesto nikad obuceno. Ona je smislila ipak nacin da nekako se natera na oslobadjanje. E bay joj je glavni prijatelj. Skoro sam bila kod nje i izasla sa dve haljine. Jednu sam nosila, a ova druga iako nadasve divna ceka poseban trenutak, koktel na travi i letnje vreme. Pa ako se desi. Do tada prebacena je sa jednog ofingera udaljenog oko 2000 kilometara na moj, kucni.
Ne mogu da kazem da sam skroz protiv reciklaze koju tata smatra delom sebe jos, cini mi se, hiljadu godina pre nego je to bilo moderno. Napravila sam jednu lampu od ostataka krpica moje drage snajderke. Zaista svetli kao Tifani.
Izborila sam se da jedan "civiluk" ma kome pise "Ava" groznim crvenim slovima i pozadi ona zelena boja skolske table ipak malo udaljim od koncepta Endi Vorhola( pokrice za uzas) i da mu se dodaju boje preko tog "Ava" a da se naprave kuke da ljudi mogu da okace kapute. Cak sad izgleda i dobro.
U jednoj kutiji cuvam tesko skupljene omiljene nalepnice iz detinjstva, one sa mrdavim ocima. Da li bih mogla da ih bacim ili poklonim? Ne naravno.
A sta da kazem o mojoj drugarici Nadji koja u inostranstvu seli sa sobom kroz stanove sve papire i uspomene pa mi je skoro diktirala slova nase tajne azbuke iz osnovne skole. Neverovatno da su mi se slova i sama pojavljivala uz nju. Jer sve je to deo jednog divnog secanja.
A Stale tek, pozvala me da joj pravim drustvo da rascistimo tavan, podrum, neke sobe, jedne kuce njene porodice koja se spremala za izdavanje.( za mene uvek vrlo inspirativna mesta, ukljucujuci ormane u kojima se cuva sve i svasta) Zivela je kao mala u Americi. U jednoj sobi su bile sve moguce mirisljave gumice detinjstva, opet one nalepnice sa mrdavim ocima, ogrlice u sljastecim bojama, igracke koje bi mnogi prepoznali. Naravno da je htela da pobaca sve. Ali, avaj, na kraju su se ipak radovale devojcice iz kraja, nosilo se u kesama.Jedan providni kao sat-kutijica, rozikasti, je neko vreme, eto, priznajem sramotu, bio na mojoj ruci, koriscen kao mini novcanik na putovanju.
Shvatila sam pred delom familije, opet negde daleko kada je nazalost preminuo jedan rodjak, da sam jedina razmisljala o tome da se sacuvaju knjige o arhitekturi, neke davne fotografije ( ogromni preteski albumi) i sitnice kao kutijice, manzetne... Svi oni su razmisljali vrlo pragmaticno, cemu sam morala na kraju da se priklonim, mada pitajte me gde su otputovali jedno plavicasto ogledalo, manzetne i mala starinska kasicica.