Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Uprkos zimi (Kjušu, Japan)

Snezana Radojicic RSS / 02.12.2016. u 01:57
Prošle noći je mrzlo. Ujutru sam zatekla bele pruge od leda na majici koja je ostala da se suši na biciklu.
Jutro je sunčano i hladno. Vozim uzanim putem duž morske obale. Tišina i spokoj nad ribarskim kućama. Čujem samo galebove i talase.15219598_10209047922130025_6620255592728611176_n.jpg?oh=ddae0dbf379ff4db50cb0d8f3cb82bc4&oe=58CC291E
 
Zatim dolaze usponi, i goredoliranje. Naizmenično preznojavanje, i osećaj lepljive majice na zagrejanom telu, pa jeza od mokre tkanine kad se mišići ohlade. Zimi, nikad ništa nije potoman.
 
*
U poodmaklo podne sedim na osunčanoj klupi u 'mići no eki'. Otvorila sam gorionik da zagerjem vodu kojom ću se okupati u toaletu.
 
Prilazi mi čovek obrijane glave koji je stigao na pretovarenom biciklu. Ne znam da li je cikloputnik ili klošar – ne mogu da ocenim ni po njegovoj odeći, a ni po dvotočkašu. Nosi šator i podlogu za spavanje, pa se opredeljujem za prvo.
15327300_10209047939970471_5512483828068669613_n.jpg?oh=dfedc70f3bba1027e8e8a7cbfba87271&oe=58B7AD28
 
Opipava gumu na mom Surfiju, tek tako. Mrzim kada neko to radi, osim ako nije reč o deci. Zato ga opomenem, kažem mu da može da gleda, ali ne sme ništa da dira. Ne zvučim baš prijazno, ali sam nervozna, pošto žurim da se okupam pre nego što mi se voda ohladi.
 
*
Kad izađem iz toaleta, čovek s obrijanom glavom sedi na susednoj klupici. Izneo je gomilu namirnica i obeduje. Pravi se da me nije primetio. Japanci nisu nametljivi, i kad vide da negde nisu poželjni, sami se povuku.
 
Ali meni je krivo. Nekad ne odmerim dobro ton i budem preka. Posle se postidim i žao mi je, pa se izvinjavam.
 
Sada čekam da čovek završi i da krene. Njegov bicikl je parkiran iza klupe na kojoj sedim, i moraće da prođe pored mene.
15253489_10209047932730290_4044406240768979153_n.jpg?oh=80b3cff02fdb647bfdb69533d3e81e53&oe=58BB98AD
 
„Hej, je l’ ovo vaš bicikl?“, upitam ga kad najzad ustade.
 
Pitanje je glupo, ali on ionako ne razume engleski. Bitan je ton, moj ton koji je sada prijateljski radoznao.
 
I čovek sa obrijanom glavom zastene, raširi osmeh i nešto mi odgovori.
 
*
Stiže i drugi čovek na biciklu, samo što ovaj nema prtljag. Njih dvojica odmah započnu razgovor. Ljudi su ovde veoma druželjubivi kad ne postoji jezička barijera.
 
Ova dvojica pričaju sa mnom, i o meni. Preciznije, onaj obrijane glave tumači ovom drugom sve što ja kažem. Kao da ovaj drugi nije prisutan, ili kao da nije sposoban da i sam razume moje gestove i objašnjenja. Ali se ne buni. I to sam videla već mnogo puta do sada, to da se neko uvek postavi za prevodioca, tumača, pregovarača, a ostali smerno prihvate.
 
Tako nas troje malo pričamo, a onda je meni vreme da krenem, te se pozdravimo, i odem.
 
*
Pravim veliki de-tour da bih posetila samurajsko selo u Izumiju. Loše je obeleženo, sa tablama koje su samo na japanskom, te jedva nađem put.
 
U Edo vreme, pre 400 godina, tu se nalazila granica dva šogunata. U podnožju planine Fumotočo bila je smeštena vojna baza, a na vrhu se nalazio šogunov zamak.
15193583_10209047941370506_7214839684877243074_n.jpg?oh=baad53cf10e3473d3ddfc1b696b67112&oe=58AFF5A9
 
Neke od originalnih samourajskih kuća danas su rekonstruisane. U njima žive ljudi, jer je samurajsko selo rezidencijalna oblast, ali kuće su delimično ili potpuno otvorene za posetioce. Table ispred njih su, opet, samo na japanskom, i nema vodiča i niti ijedne žive duše u blizini.
 
*
Ulazim u jednu samurajsku kuću. Čudno se osećam, jer znam da u njoj žive neki ljudi, a sve je širom otvoreno. Iz predvorja, gde s eizujem, pođem desno, duž terase koja gleda na dvorište. U njemu je nekoliko negovanih visokih bonsai i kamenjem ozidana staza. Neveliko i jednostavno, ali skladno.
 
Iza ugla, otvorena su vrata. Vode u jedinu prostoriju, koja je vizuelno podeljena u dve celine. U prvoj, onoj bližoj vratima, nameštaj je tradicionalno japanski: niski stočić i jastuci na podu za sedenje, te dve drvene stolice sa naslonom; u udubljenju zida su ormarići od bambusa. U dubini sobe, u drugoj celini, nalazi se moderna garnitura za sedenje.
15253389_10209047946650638_2286072290755272778_n.jpg?oh=330535a918ce76d77a8059c9f35269f1&oe=58B2D249
Ne znam da li je dozvoljeno da se uđe. Da? Ne? Nigde nikoga da pitam. Ipak, ulazim. Iznenađena sam kako su mekane i debele tatami prostirke na podu: stopala uranjaju u njih.
 
*
Pada veče dok kružim samurajskim selom. Ulice se arhitektonski pravilno seku pod pravim uglovima, a parcele su ozidane kamenom i odvojene od puta jednoobraznom živom ogradom.
 
Primećujem i originalne fenjere u uličnoj rasveti, pored kojih se sad nalaze i električni stubovi.
 
15220217_10209047963811067_5805200171929757681_n.jpg?oh=d29a644d1863b7b2f8067ca392bfacdc&oe=58F6BCDD
Od nekih samurajskih kuća ostale su samo kapije, iza kojih su parcele zarasle u visoku travu i korov. Sa tih kapija vrebaju ogromni paukovi koji nesmetano pletu svoje mreže. U Japanu niko ne ubija paukove, pa se oni slobodno šire posvuda gde ne prolaze ljudi. Više puta, osetila bih na licu da sam pokidala neku mrežu, dok sam prolazila kakvom skrajnutom stazom u parku. I žustro bih je otresla sa sebe, uvek pomalo u panici, pošto me paukovi ne vole (i to je obostrano).
 
*
Noć bez mraza i jutro koje obećava topao dan. Još pre podneva skidam debelu jaknu, a oko ručka i potkapu – prvi put otkako sam napustila Nagasaki.
 
Sedim ispred mini-marketa, ručam i posmatram parkirana vozila. Sva su nova, a više od polovine dizajnirano je da ovdašnje tržište. To se nepogrešivo raspoznaje. Ta vozila su uža i viša od evropskih i sa kao odsečenom haubom. Zbog toga me neodoljivo podsećaju na ortopedske cipele, ili pak na autiće u nekom crtanom filmu. Kawaii vlada i u japanskoj auto-idnustriji.
15327377_10209048922315029_1783432398062423052_n.jpg?oh=fd779e6bf3280c690209862930f8bfde&oe=58FB9C52
 
*
Dug spust. Vozim oko 40 na sat. Kola me uglavnom široko zaobilaze. Ali jedno vozilo nikako da me pretekne. Vozač je usporio i prati me. To je japanski stil vožnje kad treba da preteknu ugroženijg učesnika u saobraćaju: najpre uspore, dobro procene bezbednosnu situaciju i tek kad se uvere da nema opasnosti, tada krenu.
 
Ali put se tu sužava i ako me to vozilo ne zaobiđe, moraću ili da stanem ako uspem da ukočim na vreme, ili ćemo se sudariti.
 
„Prođi, čoveče!“, vičem. Mahnula bih mu i rukom, jer nekada krenu tek kada im pokažem da sam svesna njihvoog prisustva, ali ne smem da pustim kočnicu.
 
Brzo se osvrćem. I vidim kako čovek pokušava da mi kroz prozor doda jednu limenku sa pićem. Govori mi da je uzmem, da je to za mene, a ja mu dovikujem da je to što radi opasno. On klima glavom, saglasan, pa se još više naginje kroz prozor. Usporavamo oboje, pokušavajući da izjednačimo brzine. I uspevamo. Čovek kaže nešto kao: „Srećan put!“, i onda me pretekne.
15179144_10209047965771116_4209180700992661010_n.jpg?oh=9c8ab0133e5a64fc35a3105897386941&oe=58BDE732
 
Limenka je topla, od tople crne kafe Georgia. Jedine koju volim iz automata. I tu se setim da sam projurila pored njega gore, na početku spusta, dok je stajao ispred te mašine za hladne i tople napitke. Videla sam njegov iznenađeno-oduevljeni pogled kojim me je ispratio.
 
„Hvala!“, doviknuh sad za njim. A čim siđoh na ravno, zaustavih se da popijem kafu pre nego što se ohladi.
 
*
U parku sam na samoj obali. Tek sam postavila šator. Toplo je, pa sedim ispred i spremam večeru. Odabrala sam mesto na travnatom uzvišenju iznad nekog terena. Na njemu se sada skupljaju dečaci u belim helankama za bejzbol trening.
 
Počinju sa vežbama zagrevanja – trčanjem u krug. Prva dva-tri kruga prave se da me ne primećuju dok prolaze pored mene. Ja pak svaki put nabacim najširi osmeh, kažem im „Hello!“, i pokušam da ih fotografišem.
15326380_10209047965651113_2441197824703610222_n.jpg?oh=fa5fede49e4c5424ddd1580d225a5afe&oe=58C50E9B
 
U četvrtom krugu, dečaci mi se jave nekim pozdravom na japanskom. U petom mi se već otvoreno osmehuju dok me ponovo pozdravljaju. U šestom (ima li milosti taj trener?) svi se zajedno smejemo javljajući se jedni drugima, a oni i nešto komentarišu između sebe.
 
Ubrzo počinju sa pravim treningom, koji se odigrava u uglu terena pod reflektorom, daleko od mene. Kad sat i nešto više kasnije završe, jedan dečačić dotrči da mi kaže: „Doviđenja!“
 
*
Opet sam utekla zimi. I opet menjam plan, pa umesto kraćeg puta kojim je trebalo da vozim, biram najduži, koji vodi okolo, uz obalu. To je još nekoliko dana više putovanja.
15284083_10209048913114799_5037260204271917594_n.jpg?oh=eea00f63d4166b9c6526d982b82a8520&oe=58B6284B


Komentari (29)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

bauer. bauer. 02:03 02.12.2016

...

Samo da onu dvojcu Mapetovaca pozdravim
A, tebi, Snežana, čestitke
srdjan.pajic srdjan.pajic 02:55 02.12.2016

Re: ...

bauer.
Samo da onu dvojcu Mapetovaca pozdravim
A, tebi, Snežana, čestitke


Jebote, od ovih amatera ne moš se dođe do izražaja...
blogovatelj blogovatelj 05:01 02.12.2016

Re: ...

Jebote, od ovih amatera ne moš se dođe do izražaja...


Dabre, malo odocnim i odmah se dvojica promangupirala.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:11 02.12.2016

Re: ...

bauer.
Samo da onu dvojcu Mapetovaca pozdravim
A, tebi, Snežana, čestitke


srdjan.pajic srdjan.pajic 04:31 02.12.2016

Hebote,

Kaće ta Okinava!

Samo da pomenem velikog Hatori Hanzo-a, to je onaj nindža, koji nije bio mindža, nego je spasao guzicu Šogunu Tokugavi, back in the days, kad se to cenilo.

A kad pomenuh nindže, da iskoristim priliku i ispričam isitinitu priču vezanu za Harekrišna hram koji je postojao na Karaburmi, onih mračnih devedesetih godina, a koji sam i ja sa drugarima nekoliko puta obilazio, iz čiste radoznalosti, a i zbog odlične klope koju su tamo pravili za sebe i za goste, i koje pamtim kao retko prijatno mesto za posetiti.

Elem, pošto su uvek imali status sekte, našli su se na meti istinskih srpskih rodoljuba i patriota, navijača Rada, marke skinheds. I tako, jednom reše naši čestiti skinhedsi, vidno iznervirani nedelovanjem države protivu takvih štetnih pojava u društvu, da uzmu stvari u svoje ruke, i da se lično obračunaju sa tom opasnošću po pravoslavlje i porodične, tradicionalne i sve druge vrednosti. Te skuju plan da izvrše upad u kuću, koju su, inače krajnje miroljubive, harekrišne najmile za svoje obrede i delatnosti. U nameri da ih sve tamo prebiju i polome inventar, jelte.

Ali, skinhedsi ko skinhedsi, neopterećeni pameću, nisu se mnogo udubljivali, i prethodno pravovremeno informisali o sportsko-duhovnim aktivnostima kojima se nekolicina tadašnjih harekrišna rukovodilaca tog hrama posvetila u svoje slobodno vreme. Elem, glavni lik u tom hramu, inače duša od čoveka, je ujedno bio vlasnik ili glavni instruktor u jednom od prvih ninđucu klubova u Beogradu, a par njegovih kolega iz hrama je tu takođe predano vežbalo, i imalo dosta visoka zvanja u toj veštini.

Leganda kaže da su harekrišne ove iznenađene skinse tako olešili od batina, na ulazu u hram, i okolnim ulicama oko Ofkinog stadiona, da interventna policija, koju su posle pozvali na uviđaj, nije imala ništa da radi, do da skupi polomljene skinse sa pločnika, poslaže ih ko sardine u maricu, i preveze ih u Urgentni centar.






blogovatelj blogovatelj 05:02 02.12.2016

Re: Hebote,

i preveze ih u Urgentni centar.


Kakav je ovo buzdovan na slici?!
srdjan.pajic srdjan.pajic 05:09 02.12.2016

Re: Hebote,

blogovatelj
i preveze ih u Urgentni centar.


Kakav je ovo buzdovan na slici?!


To se zove kusarigama, weapon of choice svakog čestitog nindže. Lancem samuraju obmotaš i otmeš sablju iz ruku, tegom ga ošamutiš, a srpom ga onda natenane istranžiraš, ko svinju za 29. novembar.
blogovatelj blogovatelj 10:58 02.12.2016

Re: Hebote,

To se zove kusarigama


Kukusiganama.

istranžiraš, ko svinju za 29. Novembar.


U srpskom jeziku imena meseci pišu se malim slovom.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:20 02.12.2016

Re: Hebote,

srdjan.pajic
Kaće ta Okinava!

A kad pomenuh nindže, da iskoristim priliku i ispričam isitinitu priču vezanu za Harekrišna hram koji je postojao na Karaburmi



Sta ti sve znas, Srki

Dopada mi se to karaburmsko predanje.

A za Okinavu se jos malkice dvoumim, ali odlucicu za par dana. A bas citam neke ciklo blogove s licinog mesta, od pre mesec-dva, kazu da su svaki cas protesti protiv americkih baza. Kazu da neznamkakodanazovemtesvinje siluju i ubijaju okinavske zene, i niko im nista ne moze.
srdjan.pajic srdjan.pajic 15:12 02.12.2016

Re: Hebote,

U srpskom jeziku imena meseci pišu se malim slovom.


Ispravio! (ubi me ovaj engleski, srećom da sam potrefio pisanje rednih brojeva, da mi se i Tajson ne nakači ovde na grbaču ).
srdjan.pajic srdjan.pajic 15:18 02.12.2016

Re: Hebote,

Kazu da neznamkakodanazovemtesvinje siluju i ubijaju okinavske zene, i niko im nista ne moze.


Nemam pojma, mi ovde živimo u medijskom mraku. Ja sam samo čuo da je bio neki slučaj pre dosta godina, i da su te neke siledžije u uniformama bile osuđene i potrpane u zatvore. A nešto mi govori da si bila i na gorim mestima od Okinave . (blogi-sama, jel' se u srpskom pravopisu stavlja tačka iza smajlija, ako je na kraju rečenice, ili je bolje da prvo stavim tačku, pa onda smajlija?)
tyson tyson 19:32 02.12.2016

Re: Hebote,

srećom da sam potrefio pisanje rednih brojeva

Pozdravljam i podržavam!


srdjan.pajic srdjan.pajic 19:44 02.12.2016

Re: Hebote,

tyson
srećom da sam potrefio pisanje rednih brojeva

Pozdravljam i podržavam!




Strog, ali pravedan: ume da izgrdi, ali i da pohvali kad treba.
blogovatelj blogovatelj 19:53 02.12.2016

Re: Hebote,

Strog, ali pravedan: ume da izgrdi, ali i da pohvali kad treba.


Kao Drug Tito.
blogovatelj blogovatelj 19:53 02.12.2016

Re: Hebote,

jel' se u srpskom pravopisu stavlja tačka iza smajlija, ako je na kraju rečenice, ili je bolje da prvo stavim tačku, pa onda smajlija?)


Turi tačku pa se posle smej koliko hoćeš.
srdjan.pajic srdjan.pajic 20:02 02.12.2016

Re: Hebote,

blogovatelj
Strog, ali pravedan: ume da izgrdi, ali i da pohvali kad treba.


Kao Drug Tito.


Ma, ja sam namerno pomenuo Tajsona samo da proverim to što se šapuće po blogu: da redovno, i iz potaje, prati komentare i lovi nepismene i polupismene komentatore, pa ih onda javno čereči. I da mu je pisanje rednih brojeva specijalka...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:53 03.12.2016

Re: Hebote,

srdjan.pajic
tyson
srećom da sam potrefio pisanje rednih brojeva

Pozdravljam i podržavam!




Strog, ali pravedan: ume da izgrdi, ali i da pohvali kad treba.


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:56 03.12.2016

Re: Hebote,

srdjan.pajic
Kazu da neznamkakodanazovemtesvinje siluju i ubijaju okinavske zene, i niko im nista ne moze.


Nemam pojma, mi ovde živimo u medijskom mraku. Ja sam samo čuo da je bio neki slučaj pre dosta godina, i da su te neke siledžije u uniformama bile osuđene i potrpane u zatvore.

Ovaj blog je iz avgusta ove godine. Ajd, videćemo na licu mesta.


srdjan.pajic

A nešto mi govori da si bila i na gorim mestima od Okinave


Ma to nije sporno, sporno je samo preskupo i predugačko (26 sati plovidbe) cimanje do tamo, mada ima jeftin avion, ali i to je cimanje, spakovati bicikl i stvari, pa dodatni teret, izađe isto kao feri...
alselone alselone 13:40 03.12.2016

Re: Hebote,

Kao Drug Tito.

Sadam. Sadam je za sebe govorio da je strog ali pravedan.
blogovatelj blogovatelj 16:25 03.12.2016

Re: Hebote,

Sadam. Sadam je za sebe govorio da je strog ali pravedan.


Srdžane, Sadame!
Atomski mrav Atomski mrav 00:37 04.12.2016

Re: Hebote,

Sadam. Sadam je za sebe govorio da je strog ali pravedan.

A jedan moj direktor je imao reputaciju da je strog ali nepravedan...
vera.nolan2 vera.nolan2 10:01 02.12.2016

Ples ždralova




U Japanu ždral je simbol sreće i dugog života.

Izučavanje migracije ždralova uz pomoć satelita, pokazalo je da oni zimu uglavnom provedu na japanskom ostrvu Kjušju...
Da bi ptice bile u stanju da uspešno prezime, hrane ih svakog dana na određenom mestu pšenicom.



Nacionalni park Kushiro Shitsugen, ostrvo Hokkaidu
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:27 02.12.2016

Re: Ples ždralova

vera.nolan2



U Japanu ždral je simbol sreće i dugog života.

Izučavanje migracije ždralova uz pomoć satelita, pokazalo je da oni zimu uglavnom provedu na japanskom ostrvu Kjušju...
Da bi ptice bile u stanju da uspešno prezime, hrane ih svakog dana na određenom mestu pšenicom.



Nacionalni park Kushiro Shitsugen, ostrvo Hokkaidu


Hvala ti na ovome, nisam to znala
milos_1 milos_1 10:38 02.12.2016

pozdrav za bicikliste

Pozdrav sa sve moderna samuraje.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:50 03.12.2016

Re: pozdrav za bicikliste

milos_1
Pozdrav sa sve moderna samuraje.

dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 12:41 02.12.2016

šogunov zamak

Kakva slika! Kakvo mesto
Ulazi u moja top 3 sa tvog putavanja, odmah nakon izlaska sunca na Himalajima i Angkor Vata.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:51 03.12.2016

Re: šogunov zamak

dobrosavljevic_m
Kakva slika! Kakvo mesto
Ulazi u moja top 3 sa tvog putavanja, odmah nakon izlaska sunca na Himalajima i Angkor Vata.


E pa super Lično, ne delim to mišljenje, ali vidim da ima mnogih koji ga dele. A ja često i nisam u pravu sa mojim procenama šta je dobro a šta ne
49 41 49 41 16:04 02.12.2016

Smoky Mountains



Kcerka sa drustvom; pre 10 dana otisla na 5 dana planinarenja.
Suludo za Novembar i moje pojmove. Kratak dan, vreme kad moze sneg da ih igde na putu zaveje... + 9 sati voznje - one way.

Medjutim, ne lezi vraze.
Bas u mestu gde su bili odseli, pre 3 dana izbio veliki pozar.
Evakuisano 14.000 lokalaca, 7 izgubilo glavu.

U Saudijskoj Arabiji, gde mi zivi prijatelj sa zenom zavejao ih sneg.
Ono sto su ih zasule 5-6 puta teske kise u poslednjih 2 god.; gde kisa padne jedva jednom u 15 god.; ne racuna se.

Suluda, nepredvidljiva vremena.

Cuvaj se "dete"!
Nisam ti "tata", al' sto je bilo juce; danas vise nije.
Novi dan - nova nafaka.






srdjan.pajic srdjan.pajic 16:10 02.12.2016

Re: Smoky Mountains

Medjutim, ne lezi vraze.
Bas u mestu gde su bili odseli, pre 3 dana izbio veliki pozar.
Evakuisano 14.000 lokalaca, 7 izgubilo glavu.


Moja sekretarica je sa mužem tu planinarila, jedva su zbrisali, baš mi juče priča kad je došla na posao.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana