* Martin Luther, 15.01.1929. - 04.04.1968.
Godišnjica atentata na Kinga obeležena je kao važan i poseban dan za Ameriku i ove godine, kao i par decenija ranije.
40 godina od smrti, njegovi govori, njegove ideje, način na koji je uveo nenasilje kao metodu borbe za građanska i ljudska prava, izgledaju "sveže" i nadahnjuju mnoge kao i toliko decenija ranije.
"Slučaj" King je priča o ljudskoj volji suočenoj sa katkada strahotnom realnošću, o idejama koje su dobre po ljude, o volji za slobodom, jednakošću i pravdom i o neverovatnom paradoksu postojanja raznih ljudi sličnih njemu koji su imali sasvim jednostavnu, običnu i na opšte odobravanje ponuđenu ideju - uklonimo nepravde, nejednakost i nasilje iz našeg društva. Paradoksu zato što su i nepravda i nejdnakost i nasilje istorija ljudskog društva, i zato što se i oni koji ih čine pozivaju na one iste ideje kojima je King promenio, ipak, Ameriku zauvek. Koliko god i ona i svet se i danas činili daleko od njegovog sna.
Paradoks ljudi sa "tako dobrom ponudom, koja se jednostavno ne može odbiti" je što je većina završila svoj blistavi put borbe za druge nasilnom smrću ili su plaćali cenu svojih (inače za sve nespornih ideja) dugotrajnim tamničenjem od onih koji im nisu javno sporili te iste ideje, naprotiv. Čvrstinom svojih ubeđenja, očiglednom slikom da je ostvarenje njihovih ideja dobro po većinu ljudi i stradanjem zbog toga, oni, sve što su bili, rekli i uradili tako postaju - opšte dobro, svojevrsno "vlasništvo" svih ljudi koji su im bili savremenici ili žive posle njih.
Kingov politički, ideološki i humanistički legat čini se danas potrebnijim nego ikada, ne samo Americi, nego jednako svima koji s pravom veruju da je krhki sistem odbrane i zaštite ljudskih prava jedino što brani našu civilizaciju od ogoljenog, oduvek postojećeg i neuništivog "prava jačeg", prava na to da "jači tlači". Par jednostavnih rečenica koje su jedina odbrana od danas retko gde legalizovanog prava da neki (ko god bili) imaju "više prava" nego neki drugi (ko god bili). Rasno, etničko, rodno, nacionalno, različito po bilo kom osnovu ne sme biti razlog za nejednakost, tako piše u Poveljama, Deklaracijama, Rezolucijama i Zakonima donetim posle drugog svetskog rata, donetim u svetu koji je do tada i rasizam i robovlasništvo i kolonijalizam smatrao - legitimnim pravom manjine nad većinom. King je oličenje borbe za ukidanje takvog nakaradnog, a nekad opšteprihvaćenog modela ponašanja u većini ljudskih društava.A priča o njegovm životu je oličenje teškoća s kojima se neko poput njega mora suočiti tokom borbe za nešto tako prirodno i svima blisko kao što je - ljudsko, građansko pravo na različitost, na slobodu.
Šezdesete u Americi i Evropi bile su vreme zahteva za primenom ideja zapisanih u Povelji UN iz 1948., u Africi i Aziji bile su vreme borbi evropskih kolonija za nezavisnost, a iza i ispred "gvozdene zavese" vreme konačnog oblikovanja strategije "hladnog rata" i višedecenijskog trajanja društava bez političkih i građanskih sloboda i prava. Jednopartijski sistemi su se i urušili dobrim delom upravo zbog odsustva političkih i ekonomskih sloboda, to je danas očito i onima koji, s pravom, govore da su jednopartijska društva donela i neka dobra ljudima koji su u njima živeli, jesu nesporno. Ali na ukupnom tasu dobra i zla koja su proizvedena usled i zbog ideja jednopartijskih društava - nedostatak sloboda je prevagnuo u volji za njihovim raspadom. King je pred sobom imao drugi problem - društvo proklamovanih sloboda koje nije "videlo" svoje sopstvene građane samo zato što im je koža drugačije boje nego većini. I uspešnost Kingove strategije, njegova snaga proisticala je iz činjenice da je bilo jasno da njegov pokret za građanska prava NIJE pokret protiv rasizma, već pokret za dobru državu, za uljuđeno društvo koje primenjuje ono što u Ustavu i Deklaraciji o nezavisnosti - piše. Nema dobre "odbrane" protiv takve strategije, zato su ljudska prava tako dragocen mehanizam, ma koliko se činilo da se promene na bolje zahvaljujući tome što ih imamo zapisane, kreću presporo i ma koliko primera kršenja ljudskih i građanskih prava imali širom sveta.
Šezdesete mnogi danas zovu vremenom nade, vremenom dobrih ideja i vremenom istinskih lidera promena na bolje u svetu, šezdesete koje su stigle posle razarajućeg svetskog rata, strahota nacizma, fašizma i holokausta u Evropi imale su dah "plišanih, sanjarskih revolucija" u kojima su rado učestvovali mnogi koji su razumeli zašto King svoj čuveni govor počinje sa "I have a dream". Nema ništa ljudskije, jednostavnije i istinitije od toga da se, znajući koliko je realnost daleko od sna, ipak sa punom uverenošću izgovori - da se ima san. Da bi se realnost promenila, ona se mora prvo odsanjati.
Regionalni ratovi, oružani konflikti, nasilne promene vlasti (Koreja, Vijetnam, Kambodža, Čile, Izrael, Irak, Iran, Egipat, Avganistan, nestabilne države Afrike, Foklandi, Pakistan, Indija, SFRJ, 9/11,...) i duga lista nepravdi, nasilja i kršenja ljudskih prava tokom ovih 40 godina otkad KInga nema (ili od II svetskog rata) nisu dokaz da je sistem ljudskih i građanskih prava neuspešan - oni su samo dokaz koliko je teško ostvariti san i pretvoriti ga u realnost. Sanjari to znaju, sigurna sam da je i King to znao i da bi se danas smejao grlenim smehom Louisa Armstronga kada bi video fragmente svog sna kako su postali običnost i svakodnevica za mnoge.
Kako se ostvaruju i Kingovi i naši snovi? Gandhi bi rekao "budi promena koju želiš da vidiš u svetu". I imao bi pravo. Način taman toliko jednostavan koliko i pretežak mnogima koji se ne usuđuju da sanjaju. Snovi su uvek "sancta simplicitas", zato se mahom, i zovu - snovima.
Ne znam ko će sve šta sanjati u godinama koje su pred nama, ali jedno znam - Kingov san će imati sve više fragmenata u realnosti. Nemoguća realnost ima samo jedno sredstvo za pretvaranje u moguću realnost - naše snove. I čarobnjake koji umeju da nam ih prepričaju.
post scriptum:
I have a dream that one day on the red hills of Georgia, the sons of former slaves and the sons of former slave owners will be able to sit down together at the table of brotherhood.
I have a dream that one day even the state of Mississippi, a state sweltering with the heat of injustice, sweltering with the heat of oppression, will be transformed into an oasis of freedom and justice.
I have a dream that my four little children will one day live in a nation where they will not be judged by the colour of their skin but by the content of their character.
I have a dream today!