Iako na kontinentalna i globalna zbivanja neće uticati poput Rišeljea, Napoleona ili Bizmarka, on će uspeti nešto što nijednom od pobrojanih državnika nije pošlo za rukom - da postane simbolom državnika koji neće biti samo moćan, već i pravedan, i kod koga će, štaviše, kategorija pravde, i u socijalnom i u političkom smislu društvenog blagostanja, biti višestruko pretežnija od kategorije moći. Dok je Rišelje ostao upamćen kao hladnokrvni administrator „državnog razloga", dok je Napoleon ostao upamćen kao vulkanski general pobunjenog građanskog društva, dok je Bizmark ostao upamćen kao konstruktor nacije „od krvi i čelika", De Gol će, pre svega, ostati upamćen kao „pravedni kralj" (franc. roi juste), odnosno kao čovek koji će postati otelotvorenje političke moći koja će biti obuzdana kategorijama etičkog univerzalizma i pravnog konstitucionalizma.
Ukoliko će intelektualni ekvivalent Rišeljeu biti Makijaveli, a Napoleonu i Bizmarku Hegel, onda će De Golu intelektualni ekvivalent biti Kant, budući da će unutar njegovog državničkog dela politika biti pod suprematijom etičko-pravnih kategorija iz kojih će proizlaziti i njena socijalna i njena konstitucionalna dimenzija.
Biće i pre De Gola političara kod kojih će politika biti pod suprematijom etičko-pravnih kategorija, ali će se tek retki od ovih „moralizatora politike" uzdići do ranga državnika ozbiljnog formata, ostajući najčešće tek jalovim moralizatorima, beskrajno udaljenim od mogućnosti da stvore sopstveno državničko delo. Za razliku od jalovih „moralizatora politike", De Gol će uspeti da se vine do ranga državnika najvišeg formata, jer će u njegovom državničkom delu biti, osim normativnog etičko-pravnog univerzalizma, i praktičnog pragmatizma, pa, konačno, čak i nacionalnog partikularzima, koji će on, pak, opet shvatiti pretežno na etički, a ne na miltaristički način poput Rišeljea, Napoleona i Bizmarka. Kod De Gola će nacija postati etička i kulturna nacija u kojoj će pored osnovnih institucionalno-državotvornih kategorija relevanciju steći u jednakoj meri i socijalne i kulturne kategorije, koje nisu bile zanemarive ni kod državnika poput Rišeljea, Napoleona i Bizmarka, ali koje će kod njih biti daleko od ravnopravnosti sa socijalno-etičko-kulturnim kategorijama. Jednostavno govoreći, kod De Gola će nacija biti shvaćena na etički univerzalistički kantovski način, što će ovaj koncept neće zaštititi samo od šovinizma i bilo kakve preterane partikularističke i ekskluzivističke konotacije, već i od militarizma, kojim je on odisao od Rišeljea do Bizmarka. U degolističkom shvatanju nacije, koje će biti u ključu etičkog univerzalizma, svaka nacija će imati pravo da radi drugim nacijama samo ono što bi ona poželela da one rade njoj, iako će sam De Gol kao praktičan državnik, pre svega, gledati da zaštiti interes Francuske, dolazeći često u koliziju sa interesima drugih država i nacija, no arbitrirajući u ovim konfliktima između sopstvene i drugih nacija na retko razborit i pravičan način, imajući na umu uvek širu kontinentalnu i globalnu sliku.
Takođe, način na koji će De Gol formulisati načelo političkog legitimiteta, će biti striktno demokratski, što će ga opet razlikovati od Rišeljea, Napoleona i Bizmarka, koji su, kao što smo videli u prethodnim poglavljima, bili skloni rigidnim presijama nad društvenim tkivom. De Golovo državništvo će biti zahtevnije u odnosu na Rišeljeovo, Napoleonovo i Bizmarkovo jer ono nije posezalo za policijskim metodama konstituisanja političke volje kao što su radili prethodni državnici, već se oslanjalo uglavnom na lični De Golov autoritet i prestiž, koji su najčešće bili dovoljni da bi se, bez upliva violentnih političkih metoda, održao njegov legitimitet.
Konačno, početna tačka sa koje je De Gol krenuo u stvaranje svog državničkog dela kao anonimni četrdesetdevetogodišnji general jedne razbijene i poražene zemlje kakva je bila Francuska 1940. godine, će biti mnogo lošija od početnih tačaka sa kojih su krenuli Rišelje, Napoleon i Bizmark, koji su svi iza sebe imali slobodne i suverene zemlje sa očuvanim vojskama. Sve to će biti razlozi zbog kojih će De Golovo državništvo u odnosu na ono Rišeljeovo, Napoleonovo i Bizmarkovo biti zahtevnije, iako njegov uticaj na kontinentalna i globalna zbivanja neće biti poput onog koji su imali pomenuti državnici.
U odnosu na Rišeljea, Napoleona i Bizmarka, koji su se, kao što smo videli, političkim strastima odali već od svog najranijeg doba tražeći svoju srećnu političku zvezdu, nalazeći je pre praga svog najzrelijeg doba, De Gol će svoju političku zvezdu uspeti da pronađe tek kao više nego zreo, prezreo, čovek, koji će davno proći prvu polovinu životnog veka, koju će, pak, proživeti u političkoj anonimnosti.
Prva polovina njegovog života prolazi u anonimnosti koja bi bila posve dosadna da od najranijeg uzrasta nije bila obeležena buntovničkim temperamentom koji je imao naviku da preispituje sve autoritete, zbog čega će De Gol, kada se odluči za karijeru vojnika, imati mnogo problema stalno antagonizujući pretpostavljene starešine, napredujući u rangovima, i pored nesumnjivog vojničkog i uopšte intelektualnog talenta, sporije od ostalih kolega. Buntovni temperament će kod njega, slično kao i kod Bizmarka i Čerčila, biti proizvod njegovog „dvoklasnog" porekla, budući da je po ocu poticao iz aristokratske porodice starog normandijskog i burgundijskog plemstva, dok će mu majka biti iz više građanske klase, potičući iz porodice bogatih industrijalaca, čime će se u njemu pomešati gordost aristokratske i slobodarstvo građanske klase.
Njegova porodica će, usled svoje „dvoklasne" konstitucije, baš poput Bizmarkove i Čerčilove, biti u isti mah i konzervativna, rojalistička, patriotska i tradicionalistička, ali i progresivna, s tom razlikom što De Gol, nije imao poput Bizmarka i Čerčila „društveni rascep" unutar svoje porodice usled nerelaksiranih odnosa sopstvenih roditelja, koji će, u njegovom slučaju, imati jedan uglavnom skladan brak, obeležen obostranom posvećenom religioznošću. De Golova porodica će zapravo pripadati korpusu liberalnih, progresivnih katolika, koji su se, iako kritički nastrojeni prema tekovinama Francuske revolucije u celini, tokom tzv. Drajfusove afere (1894-1906.) odvojili od ultrakonzervativnog antisemitskog dela snaga reakcije i sklopili savez sa silama akcije oličenim u tadašnjoj francuskoj Trećoj republici, delujući naprosto legalistički. Ovako će De Gol, slično poput Bizmarka i Čerčila, već samim svojim poreklom biti predodređen da bude velikim političkim „sintetičarem", pridodajući kasnije svojoj sintezi nešto što će biti njegova specifična osobenost - socijalnu demokratiju - koja će kod njega imati tek nešto konzervativniji predznak u odnosu na klasične socijaldemokrate.
Bilo kako bilo, De Gol će odrastati u porodici progresivnih katolika, odnosno u „centru" između snaga akcije i reakcije koje su se u Francuskoj, u vreme kada se rodio, već više od veka borile za prevlast. Njegova porodica će biti legalistička, poštujući institucije francuske Treće republike, tek u svom užem porodičnom krugu kritički preispitujući nasleđe Francuske revolucije, gajeći svoj intimni konzervativizam ispunjen sećanjem na značajne događaje i ličnosti iz francuske predrevolucionarne nacionalne istorije.
Istorija će uopšte biti kod De Gola, slično kao i kod Bizmarka, velika strast, te će on, imajući u porodičnom stablu više uglednih istoričara, od najranijeg dečačkog doba proučavati istoriju svog i drugih evropskih naroda, bivajući sklon posebno proučavanju srednjevekovne istorije i srednjevekovnih bitaka, što će usloviti njegovo kasnije shvatanje politike koje će, uz nužnu dozu savremenog pragmatizma, biti „viteško", noseći u sebi jednu antikvarnu crtu. Sklonost ka istoriji i proučavanju istorijskih tema će kod De Gola razviti osećaj za njene zakonitosti i talase, što će mu kasnije pomoći da dođe do dalekovidih političko-istorijskih uvida o smeru epohe, anticipirajući događaje.
U dečačkom dobu De Gol će takođe razviti sklonost ka pisanju, razvijajući unutar svoje intelektualne porodice, koja će recenzirati njegove najranije sastave, osoben stil pisanja, po kome će biti kasnije prepoznatljiv kao državnik nesvakidašnjeg, raskošnog, stila pismenog izražavanja. Osim istoriografske i popularno-istorijske litererature De Gola će, kako je sazrevao, početi da privlači i filozofija, te će posebno obratiti pažnju na Geteova, Kantova, Ničeova i Bergsonova dela, kao i na prozne Šatobrijanove spise, pretpostavljajući od starogrčkih filozofa Platona svima ostalima. Svim autorima koji su ga privlačili će biti svojstveno pretpostavljanje intuicije suvoparnom racionalizmu, te će u izvesnom smislu svi moderni autori koji će ga privlačiti biti na granici klasicizma i romantizma, dok će Bergson, upravo na tragu ovih pravaca, formulisati u prvoj polovini 20 veka svoju „filozofiju života", koja će u središte svih ljudskih saznajnih i praktičnih moći staviti intuiciju. Stoga se može reći da, ukoliko će De Gol kasnije kada se bude odmetnuo u vojničko-državničke vode, veoma dobro osećati istoriju i njene treptaje, on će to osećati na intuitivan način, daleko od bilo kakvog hegelijansko-marksističkog eksplicitnog racionalističkog istoricizma.
Ljubav prema istoriji, filozofiji i uopšte strateškim, širokoplanskim, razmišljanjima, će De Gola odvesti do vojničkog poziva. On sa početkom punoletstva upisuje prestižnu vojnu akademiju u Sen-Siru koju brzo i uspešno završava za četiri godine, priključujući se nakon toga jedinicama francuske kopnene vojske. Tokom boravka na akademiji će steći reputaciju čoveka snažnog karaktera, oštrog vojničkog duha i neobične vitalnosti i izdržljivosti, ali i reputaciju čoveka koji se neće libiti da protivreči svojim pretpostavljenima, posebno upozoravajući tadašnji vojno-akademski establišment da Francuska nije u potpunosti spremna i opremljena za novi rat sa Nemačkom, koji će u vidu Prvog svetskog rata uskoro iskrsnuti na horizontu. Ovaj rat zatiče De Gola u 33. pešadijskoj regimenti francuske armije pod zapovedništvom pukovnika Petena (Philippe Pétain) koga će pratiti sledećih četvrt veka, sve do vremena kada će upravo njih dvojica, tokom Drugog svetskog rata, postati simbolima dveju Francuska - jedne slobodarske i jedne podaničke.
(odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016.)