Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

KADA NEKOGA PRVI PUT VIDIŠ ZATVORENIH OČIJU

horheakimov RSS / 09.12.2016. u 01:01

Poslednji put kada sam bio u Leskovcu bila je zima 1954. godine. Tri leta ranije otac je, kao priznati industrijski inženjer, dobio premeštaj iz Niša a ja sam tek završio četvrti razred. Sećam se hotela, odmah preko mosta, kada se pređe Veternica, sa desne strane, siromašnijeg nego hotel Dubočica. Međutim majka je i sa time tada bila zadovoljna. Prvi put je imala na raspolaganju električni štednjak, sa dve ishabane ringle, većom i manjom. Živeli smo samo u jednoj sobi. Takav smeštaj se ispostavio kao privremeno rešenje. Nije potrajao jedno polugodište. Iako je otac redovno propuštao da se učlani u partiju bili smo nasilno useljeni u vilu vlasnika najveće tekstilne fabrike u Leskovcu. Njegovu manufakturu su britanski saveznici sravnili sa zemljom, da li zbog okupatora ili zato što se kvalitetom približio engleskim štofovima, nikada nije saznao. Kako je pisalo u rešenju koje je takođe nasilno uručeno njegovoj ženi, višak njihovog životnog prostora bio je dat na raspolaganje mojoj porodici na neodređeno vreme,  tako da smo se nastanili u prizemlju.

  

Dobro sam zapamtio tu zimu, ne samo po tome što je bila ledena a Ankicina majka je, iz protesta zbog samovolje komunista, skinula duple prozore i nemarno ih odložila u podrum, nego i zato što sam prvi put video Ankicu. Iako naši roditelji nisu razgovarali zbog okolnosti na koje nijedna porodica nije mogla da utiče, mi smo ipak pričali.

Bili smo upućeni jedno na drugo.

Jedini smo u ulici bili istih godina, rođeni na isti dan, jednog kišovitog leta, išli smo u isti razred, igrali se na istoj ledini...

Masonski plan vlasti da zavadi stare i nove preko dece nikako nije delovao a i naši roditelji su do leta postali dobri prijatelji, naročito kada su Ankicini roditelji saznali da moj otac još uvek ne stiže da se učlani.

Do leta smo Ankica i ja postali nerazdvojni.

Sećam se njene aristokratski blede kože kojom se uvek izdvajala na ulici u igri sa ostalom decom. Sećam se njenih velikih obraza za koje sam je štipkao a ona bi se postidela i sakrila iza kose. Sećam se njene velike kose koja bi posle svih igranja bila puna koječega a po čemu bi njena majka uvek tačno znala gde smo bili.

Dobro sam zapamtio njene oči, te svetle kestenjaste oči tamnele su kako bi Sunce zašlo za oblak ali su uvek isijavale istim nevinim, dečijim bezrezervnim poverenjem.

Sećam se da me je gledala i moglo se pročitati iz njenih očiju išla bih sa tobom i na kraj sveta.

Naravno da nisam tada znao šta to znači a dok sam saznao Ankica odavno nije bila više deo mog života a ja više nikad nisam osetio takav pogled.

Pogled koji me je čuvao dok sam presretao Ciganku koja viče - TUTKE! TUTKE! TUTKE! – i molio je da mi da dve-tri a koje smo posle zajedno gulili i pravili kostur za zmaja.

- Šestougaoni, pre nego rombičan, šta kažeš Ankice? –  a ona bi mi uputila taj njen pogled, pun odobravanja i topline.

- Rep sedam dužina tela, da manje ponire – a ona bi me pogledala kao da tačno razume šta želim i već bi uzela da seče šarene hartije za rep. 

Pogled koji bih uhvatio krajičkom oka dok smo išli na ledinu da probamo zmaja kog smo konstruisali. Ledina na kraju ulice Strahinjića Bana, dole prema pruzi imala je meku poleglu travu tako da smo često bosi trčali za našim zmajem. Sećam se njenog pogleda dok sam zagledan u nebo i let, i tada bi je samo štipnuo za obraz a ona bi se sakrila iza svoje kose. Neretko smo tako pored slomljenog zmaja izuveni dočekali Mesec, ili Ankicinu majku, koja bi nas odvela kući.

I ova zima ostaće upamćena, i to po hladnoći na Svetoilijskom i toliko ljudi u crnini koje ne poznajem, po Ankici i njenoj aristokratski bledoj koži i njenim zauvek zatvorenim oči.

            Nikada je ranije nisam video zatvorenih očiju.

            I nikada je nisam poljubio.

 

Iz zbirke kratkih priča Smorgasbord. 

Tagovi



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Milutin Milošević Milutin Milošević 01:27 09.12.2016

Lepo, baš lepo

I zanimljiv naziv zbirke!
vera.nolan2 vera.nolan2 08:01 09.12.2016

na krilima zmaja ...

horheakimov horheakimov 12:38 09.12.2016

hvala

Milutin Milošević

vera.nolan2

amika amika 23:37 11.12.2016

Лепа, сетна...

... прича са добром поентом. Бивша времена и ми, бивши...
horheakimov horheakimov 00:00 12.12.2016

Re: Лепа, сетна...

st.jepan st.jepan 01:29 13.12.2016

Ankica

Gospođa Teokaević?
Da li baš Ankica, ili neka njena sestra (zaboravio sam ime), bila mi je, negde oko dveljidadite, komšinica u Starine Novaka u Beogradu.
Vrlo fina gospođa, pričala mi je dosta o svom ocu i o svom nastojanju da izdejstvuje rehabilitaciju.
Pokušavam sa se prisetim detalja, ali za sad mi slabo ide.
horheakimov horheakimov 13:24 13.12.2016

Re: Ankica

sve u ovoj priči je izmišljeno, osim onoga što nije...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana