Sa početkom Prvog svetskog rata De Gol će kao komandir pešadijskog voda od samog početka biti uključen u najžešće bitke, hrabro se u njima držeći, bivajući ranjen već na početku rata. Neko vreme provodi u bolnici, kritički razmišljajući o taktici francuske armije, da bi po povratku na ratište ponovo bio ranjen, ali i dobio prva eksplicitna priznanja za hrabrost u smislu oficirskih preporuka, bivajući ponovo ranjen u velikoj bitci kod Verdena 1916. godine, padajući ovaj put u nemačko zarobljeništvo. U nemačkom zarobljeništvu upoznaje ruskog oficira Mihaila Tuhačevskog (Mikhail Nikolayevich Tukhachevsky), jednog od budućih komandanata ruske Crvene armije, sa kojim razmenjuje ideje o mehanizovanim, brzim, oklopnim jedinicama, za koje su obojica bili uvereni da će rešavati buduće ratove. Tokom zarobljeništva, takođe, piše u koautorstvu sa još jednim od zarobljenih francuskih oficira svoju prvu knjigu Neprijatelj i pravi neprijatelj (L'Ennemi et le vrai ennemi), što će oficirima biti omogućeno jer su po tadašnjem kodeksu odnošenja prema ratnim zarobljenicima oficiri, u odnosu na obične vojnike, imali starovremenski tretman suparnika u dvoboju, imajući pravo čak i na nemačke ađutante. Prva De Golova knjiga Neprijatelj i pravi neprijatelj će se baviti analizom socijalnih grupa unutar Nemačkog carstva i nemačke vojske, pokazujući smisao za društvenu analizu, praveći za jednog vojnika sasvim neočekivane suptilne distinkcije među društvenim grupama unutar neprijateljske države i vojske. Ova knjiga će biti objavljena nakon završetka rata 1924. godine dajući tada na dodatnom značaju mladom oficiru sa interesantnom ratnom reputacijom.
De Gol ostaje u nemačkom zarobljeništvu sve do kraja rata, da bi se po njegovom okončanju vratio redovnom vojničkom životu, pomažući francuskim vojnim misijama u inostranstvu i predavajući kao profesor na jednoj od elitnih vojnih škola (École Militaire- École de Guerre). U ovom periodu razvija teoriju o oklopnim tenkovskim jedinicama i njihovim brzim manevrima kao ključu uspeha u savremenom ratu, koju će izložiti u svojoj sledećoj knjizi koja pod naslovom U susret profesionalnoj vojsci (Vers l'Armée de Métier) izlazi 1934. godine. Ova knjiga će, potpuno ironično, biti bolje primljena u Nemačkoj gde je dostigla 7000 kopija i gde će je proučavati lično Hitler, nego u Francuskoj gde je dostigla 700 kopija i gde će biti primljena sa rezervom, posebno od tadašnjeg De Golovog „mentora" maršala Petena, koji će ostati pri staroj ideji „sporog" rovovskog rata.
Bilo kako bilo, De Gol će u većem periodu između dva rata biti pod Petenovom zaštitom, te će ovaj čak postati i kumom na krštenju njegovom sinu. Ovako će ironija sudbine udesiti da dva čoveka koja će tokom Drugog svetskog rata oličavati dve Francuske, budu u predratnom periodu bliski saradnici (jedan period De Gol će provesti u Petenovom kabinetu), iako će već i onda biti vidljiv sukob generacija, one stare koja je u vojničkoj taktici mislila u okviru starog jurišnog „rovovskog" rata i one nove koja je mislila u okviru savremenog rata u kojem do izražaja dolazi brzopotezna tehnika, bez obzira da li će se raditi o oklopnim tenkovskim jedinicama ili o avijaciji.
De Gol neće biti samo političkim „sintetičarem" što će postati tek kasnije, već će biti, u svojim ranim danima, pre svega, vojno-strateškim „sintetičarem", ujedinjujući staru, srednjevekovnu, ideju rata kao dvoboja, sa novim savremenim idejama o korištenju savremene vojne tehnike u ratnim dejstvima. On će uopšte, više nego Bonaparta, više nego većina modernih državnika od formata koji su mu prethodili, imati u svojoj ličnosti jednu antikvarnu „srednjevekovnu" crtu ličnosti, ujedinjujući je na drugoj strani sa sklonošću prema savremenim tehničkim dostignućima, te će mu po ovoj specifičnoj „sintezi" savremenih i srednjevekovnih elemenata biti slični jedino Bizmark i Čerčil, noseći u sebi istu protivrečnost „modernih tehno-vitezova". Svaki od ove trojice državnika će biti u isti mah oličenje i veoma reakcionarnih i veoma modernih, savremenih, ideja, koje će pak uspeti da pomire i kao političari i kao vojni stratezi (budući da su se sva trojica zanimala vojnim pitanjima), predstavljajući jednu retku i neobičnu vrstu ljudi koji su u sebi sadržavali čitave epohe, koje su se, na izvestan način, u njima susretale. Epohe su se u njima mogle susresti, jer će svaki od ove trojice državnika imati značajan intelektualni kapacitet usled koga će uspeti da prikupi veliku količinu znanja o istoriji, politici, vojnim i socijalnim pitanjima, koju će, nekim veoma retkim intelektualnim procesorom, uspeti da obradi, usled čega će razviti jednu vrstu anticipirajuće državničke intuicije. Tako će svaki od ove trojice državnika potvrditi tezu koju smo temeljno opisali u našoj prethodnoj studiji posvećenoj klasičnim oblicima i sastavnim elementima državničke veštine kao takve - tezu da je državnik pre svega mislilac, odnosno neobična vrsta dinamičnog mislioca.
Bilo kako bilo, De Gol će svojim smelim i novim vojničkim idejama, koje će izneti u periodu između dva rata, antagonizovati jedan broj pretpostavljenih starešina, izlazeći na glas kao nekonformista i svojeglav oficir koji se tvrdokorno drži sopstvenih ideja, usled čega će sporo napredovati kroz činove i rangove, dočekujući osvit Drugog svetskog rata „samo" kao pukovnik, narušavajući u međuvremenu i odnos sa Petenom, usled sve veće razlike u stavovima. No, važnije od konkretnog čina koji će imati uoči rata jeste da on njegov početak dočekuje kao komandant tenkovske regimente pete francuske armije, sprovodeći svoje ideje u praksi, uskoro postajući i komandantom jedne improvizovane oklopne divizije, koja će biti jedna od retkih francuskih jedinica koja će u borbi sa nemačkom zahuktalom ratnom mašinom pružiti dostojan otpor, usled čega on dobija čin brigadnog generala. Uskoro će ga tadašnji francuski premijer Pol Rejno (Paul Reynaud) pridružiti ministarstvu odbrane kao podsekretara zaduženog za ratnu koordinaciju sa britanskim trupama, te će on uskoro, sada kao nameštenik francuske vlade, početi da oponira projektu kapitulacije pred Nemačkom za koji će, zblanut brzim vojnim porazom, biti jedan deo države. U jednom momentu će predložiti da vlada ne kapitulira, već da izmesti sebe u neku od francuskih kolonija i od tamo nastavi rat, čime će zapravo početi njegovo državničko delo kome ćemo u nastavku knjige, shodno osnovnom cilju našeg istraživanja, posvetiti temeljniju pažnju, ukoliko smo do sada o njegovom životu pisali bez preteranog zalaženja u detalje, oslanjajući se pretežno na dve studije.
Kao državni podsekretar za odbranu države koja još uvek neće kapitulirati, De Gol će preduzeti putovanje u Englesku kako bi koordinisao odbrambene akcije dveju vojski pred ofanzivnom Hitlerovom ratnom mašinerijom. U London će doputovati 9. juna 1940. godine prvi put se sastajući sa Čerčilom, kako bi zatražio masovno učešće britanskog ratnog vazduhoplovstva (RAF) u odbrani Francuske. De Gol će od Čerčila dobiti negativan odgovor, ali će sastanak postati čuven, jer će na njemu biti uspostavljeno obostrano poštovanje dvojice državnika, koji će tokom svog budućeg ratnog savezništva imati teških sporova, ali koji će ostati pravi ljudi na pravom mestu u pravo vreme, i, koji će, pre svega, imati, u isti mah, i značajan vojno-strateški i značajan državnički kapacitet da se suprostave Hitlerovom projektu, što će obojica potvrditi upravo tokom rata na čijem su se početku susreli.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)