(Blog potaknut jučerašnjim „intelektualnim očajem“ jednog mog prijatelja zbog „stanja ambijenta“ )
Kako dostići ludilo? Nikako. Ono će dostići tebe. Ti njega ne možeš. Eto, i ono je kao senka – kad ideš ka njemu, beži, ali kad ti bežiš, ono dotrčava za tobom.
Koncept jedne ovakve, mereno po fizičkom odstojanju bliske nam stvarnosti, koja se ogleda u svemu što se oko nas dešava i koja neumitno kulja ka nama na razne načine i raznim vidljivim i nevidljivim tehnikama, ne ostavlja bez posledica. Dolazi do oštećenja kože, do poremećaja dioptrije, do neprirodnog starenja misli. Posledice osećaju svi ... U stvari, ne svi. To je tako samo naizgled. Posledice osećaju svi - osim, osim onih koji i inače imaju smanjen nivo osetljivosti na mnogo šta. Posebno je izražena neosetljivost na razliku između fasade pojava i onoga što se iza te fasade krije, a uslediće u određenoj perspektivi. Ali upravo takvih je ubedljivo najviše. Ova manjina, koja tu i tamo nazire opasnost i povremeno upozorava, šaljući to upozorenje ka nekom opštem nivou, ka čitavom auditorijumu, međutim ni ovoga puta ne razabira baš uvek da zapravo komunicira sama sa sobom. Jer, svi ovi ostali, koji su velika većina, to naprosto ili ne žele ni da čuju, ili ne shvataju, ili već unapred svaki takav glas manjine dočekuju kroz surevnjivost. pa čak i kroz prezir. Kakav je to prezir? Prezir kakav pravednik gaji prema moralno sumnjivom.
Zašto dostići ludilo? Jer jedino u ludilu je ponekad spas za one koji manje-više opažaju zbivanja i koji osećaju pritisak svih onih kakofonskih poruka koje nemilice dotiču sa svih strana i na sve načine, a pri tom ne mogu da izmene ništa u toj očevidnoj pogubnosti, koliko god pokušavali. Osećaj sramote zbog te nemoći katkad postane neizdržljiv. Potištenost, utisak uzaludnosti ... Zato je izlaz možda samo ovaj, gore pomenut. Elegantan beg u jedan pomeren lični svet, lišen stresovite istinoljubivosti i stalnog samospoznavanja koje stvara težnju da se ta spoznaja proširi na kolektiv, lični svet koji se poput mekanog kalupa lako prilagođava obliku spoljašnjih slika i dejstava – i – što je najvažnije, izmaknut je u neticanje, obdaren onim mehanizmom kojim istinski stvaralac umetnosti razmatra pojave oko sebe i, uz izvestan osećaj nadmoći, pa i uz onu čudnu mešavinu rutine, divljenja i shvatanja lepote metamorfoze, ide očima kroz tekuće prizore, iznad svega imajući u primisli da u momentima zrenja njegove lucidnosti, ili čina umetničkog stvaranja, on oblikuje njih, a ne oni njega. Da, ovo vreme je svako vreme.