Epoha radosti za čitavu gomilu koristoljubivih medija i sastavljača uzbudljivih naslova, eto, okončana je. Barem kad je tema dovršetak izbora američkog predsednika. Elektori uradili ono što je od prvog časa bilo jasno da će uraditi.
Ali ona nezdrava pompeznost i svesno medijsko dizanje adrenalina bez pokrića sve vreme su trajali. I nervirali. Hoće li elektori zaustaviti ulazak u Belu kuću novog ...?! Otprilike takvi naslovi, i slični. Svakodnevno. Psihologija tabloidnosti kao da je kod nas zahvatila sve medije, sve pore javnog života i, što je još važnije, sve ono što ga kroji.
Naravno da se ništa neće izmeniti u politici prema Srbiji dolaskom novog američkog predsednika. Kalkulisalo se sa izvesnim elementom nenaklonosti njegove suparnice prema nama kao zemlji, što potiče iz „porodične tradicije“. Mislim da su i to su mitovi. Mitovi jedne zajednice koja real-politiku dibidus ne oseća, ne razume, pa u kojekakvim iracionalnim nijansama nalazi osnov za formiranje generalnog stava.
Najjači uticaj na politiku Srbije ima(će) ovdašnji mentalitet. Ne politika (jer ona proizilazi upravo iz mentaliteta). Kad kažem mentalitet, mislim na ceo zbir navika, htenja i nehtenja, nivoa etike, samosvesti ... To, pomnoženo sa nekoliko miliona, određuje sudbinu ove zemlje. E, pa - svakog čoveka, pojedinca, valja suočiti sa tom činjenicom – da od njega samog zavisi ono što će se nadalje dešavati njemu i njegovim bližnjima, i nebližnjima. Bekstvo u „odgovornost političara“ je najlakši put, i bespuće, a ovaj put, samosuočavanja – najteži je, ali i jedini plodan.
Imaće uticaj naravno i Amerikanci i svi ostali, ali mi tu ne možemo mnogo da utičemo, sprečimo ili pospešimo – naročito ne u kratkoročnom smislu. Naša misija je u onome što je pomenuto u prethodnom pasusu.