Tako De Golov, na prvi pogled, bajronovski, don-kihotovski, odlazak iz petenovske Francuske, neće zapravo biti romantičan čin zanesenog patriote koji ide da u dijaspori štampa novine, već državnički čin odlučnog čoveka koji je imao jasnu ideju šta činiti kako bi se očuvao legitimitet države i koji je sada za tu svoju ideju počeo da traži sredstva. Sreća koja će dovesti Vintona Čerčila na čelo ratne Velike Britanije i njegov koristan praktični račun će učiniti da britanski premijer po De Golovom povratku ovoga najljubaznije prihvati, verujući u korisnost njegove akcije po britanske i opštesavezničke interese. On će De Golu staviti na raspolaganje jednu tehničku spravu, preko koje će odbegli francuski general, sam i bez igde ikoga, uspeti da tokom rata stvori sopstveni mit, koji će prerasti u opštenacionalni mit otpora okupatoru i konačne pobede nad njim. Biće to radio.
Preko BBC-ija će De Gol, nakon što Peten formira u Francuskoj kolaboracionističku vladu, održati svoj prvi, istorijski, govor u kojem će pokazati neposlušnost prema kolaboracionističkim francuskim petenovskim vlastima i pozvati francuski narod da nastavi borbu protiv okupatora, preuzimajući na sebe legitimitet države, usuđujući se da govori u ime Francuske lično. Osamnaestog juna 1940. godine De Gol će, preko radio BBC-ija, u etar izbaciti sledeću poruku, te će ona nastaviti da ječi u glavama slobodarski nastrojenih Francuza sve do kraja rata:
„Vođe koji su mnogo godina bili na čelu francuske vojske obrazovali su novu vladu. Ta vlada, izgovarajući se porazom naših armija, započela je s neprijateljem pregovore o prestanku borbi... Ali, je li poslednja reč već rečena? Hoće li nestati svake nade? Neće... Francuska nije sama... Ovaj rat nije ograničen na teritorij naše nesretne zemlje. To je svetski rat. Danas smo poraženi od mehaniziranih jedinica, ali jednoga dana ćemo ih pobediti boljim mehaniziranim jedinicama. Ja, general De Gol, sada iz Londona pozivam sve francuske oficire i vojnike koji su na britanskoj teritoriji...inžinjere i iskusne radnike industrije naoružanja...da mi se pridruže. Štagod se dogodilo, plamen francuskog otpora ne sme i neće se ugasiti."
Ovaj De Golov istorijski poziv će biti jedan od najčuvenijih radijskih govora u istoriji ovog medija, te će njegov značaj, u prvome momentu, biti više simbolički, negoli praktičan. On će predstavljati poziv svim Francuzima na dalju borbu protiv okupatora i poruku da anonimni general od sada preuzima legitimitet države na svoja pleća. U njemu će De Gol izneti svoju ideju da Francuska nije samo (trenutno okupirana) teritorija zemlje, već je Francuska, po njemu, pre svega apstraktna ideja koja je sveža i jaka dok bilo gde u svetu postoje oni koji su spremni da se za tu ideju bore i da je prevode u konkreciju.
Filip Mason, kao možda jedan od najboljih De Golovih biografa, koji će naslediti upravo njegovu katedru za strategiju na École de Guerre i čijom biografskom studijom smo se najviše koristili u prikazu De Golovog državništva, će vispreno primetiti da je u osnovi sukoba koji je izbio između De Gola i njegovog starog „mentora" Petena oko sudbine poražene Francuske bio, zapravo, sukob dve koncepcije, odnosno dve ideje. Po Masonu Francuska je za Petena bila „zemlja, rodno tlo - nešto osnovno", te je za njega „domovina iznad svega značila njenu decu, sve koji su u njoj živeli i trpeli" usled čega je „stari maršal, obuzet nakakvim setnim zadovoljstvom, odlučio da ostane sa njima i deli njihove patnje". Za razliku od toga, za De Gola je Francuska bila „entitet, apstrakcija...golemo nasleđe i dragoceno povereno dobro", te će osnovna razlika u shvatanju između Petena i De Gola biti u tome što će za prvoga Francuska biti pre svega - teritorija - te će činom njene okupacije ona biti prinuđena da sarađuje sa okupatorima kako bi sačuvala ljude, dok će za drugoga Francuska biti pre svega - apstrakcija - koja će trajati kroz vreme i kojoj trenutni čin okupacije neće moći dugoročno da šteti ukoliko ona ne dozvoli da bude porobljena „u glavi", odnosno da izgubi svest o samoj sebi i ideju o tome šta je bila, šta još uvek, bez obzira na okupaciju, jeste, i šta će, jednom, ponovo biti. Sklon da bajronovski, poput Dizraelija, Bizmarka i Čerčila, padne u romantizam, De Gol će o svom poimanju Francuske, na samom početku svojih ratnih memoara, izjaviti sledeće:
„Celog svog života stvarao sam sebi izvesnu predstavu o Francuskoj. Nadahnutu osećanjem koliko i razumom. Ono osećajno u meni, naravno, zamišljalo je Francusku kao princezu iz bajke ili Bogorodicu sa freske, kojoj je dodeljena uzvišena i izuzetna sudbina. Nagonski sam osećao da je Proviđenje stvorilo Francusku za potpune uspehe ili izvanredne nesreće. Ako bi se ipak dogodilo da prosečnost obeleži njena dela i podvige, čini mi se da bi to bila neka besmislena anomalija koju treba pripisati greškama Francuza, a ne duhu otadžbine."
Prethodnim iskazom De Gol će otvoriti svoje Ratne memore, te će prethodni iskaz biti zapravo aksiom svog njegovog delovanja i sećanja, sadržavajući u sebi njegovu ideju Francuske kao apstraktne ideje koja će trajati kroz vekove i koju neće moći da ošteti bilo kakva „besmislena anomalija" u vidu neke trenutne „prosečnosti njenih dela i podviga" što bi svakako trebalo pripisati „greškama Francuza, a ne duhu otadžbine." U De Goloj ideji će biti romantizma, ali ova ideja ipak neće biti pretežno romantična, jer da je tako, on se ne bi uz pomoć nje vinuo do ranga državnika od formata. Kod De Gola će baš kao i kod Bizmarka, Dizraelija i Čerčila romantizam zapravo biti povezan sa pragmatizmom i razboritim uvidom u odnos političkih vektora i sila, čiji će samo raspevani izraz biti. Kad De Gol definiše Francusku kao apstraktnu ideju i kada govori o „duhu otadžbine" on neće misliti ni na šta drugo do na ideju političkog legitimiteta, koja zapravo neće zavisiti od teritorije i ljudi, iako će oni biti njeni najvažniji činioci, već od priznavanja, odnosno nepriznavanja bilo čije tuđe vlasti nad tim legitimitetom, odnosno priznavanja tuđeg legitimiteta. De Gol će, za razliku od „prizemnog" vojnika Petena, shvatiti, kao vojnik talentovan za politiku, da se borba neće samo voditi na konkretnom terenu oružanih vojski, rovova, teritorija i ljudi, već da će se borba, pre svega, voditi oko legitimiteta, te će u tom smislu vešto formulisati ideju „večne Francuske", odnosno „duha otadžbine", kako bi mu ona omogućila da stekne legitimitet uprkos tome što je najveći deo zemlje bio okupiran. Ovim je De Gol zapravo „kupovao vreme" čekajući da se ratna sreća okrene, ubeđen da će se to i dogoditi.
U svom „konstitucionalnom" i istorijskom radijskom govoru od 18. juna De Gol će izneti tačnu i preciznu procenu o karakteru rata koji je počinjao a koji „nije ograničen na teritorij naše nesretne zemlje" već je „svetski rat" usled koga „smo danas poraženi od mehaniziranih jedinica, ali jednoga dana ćemo ih pobediti boljim mehaniziranim jedinicama". De Golu je bilo jasno da rat pred njim nije tek rat između dve države koji bi bio gotov činom okupacije Francuske od nemačkih snaga, već da je zapravo reč o svetskom ratu, koji se u budućnosti može okrenuti na jednu ili drugu stranu, zavisno od odnosa globalnih snaga, usled čega Francuska treba da bude sa onim snagama koje se bore protiv Nemačke, budući da će tako dobiti priliku da eventualno učestvuje u obrtu ratne sreće, u koji će De Gol bez ostatka verovati.
De Golova vera u obrt ratne sreće opet neće biti proizvod romantizma i očajničke nade u čudo, već proizvod tačnog uvida da, u ratu čiji je karakter tačno definisao kao svetski, „postoje goleme snage koje će se tek umešati", kako će se o tome izjasniti u leto 1940. godine. U momentu kada SSSR i SAD još nisu bile ušle u rat, De Gol će oprezno naslutiti da će se ove dve velike sile umešati u rat na strani saveznika, što će potpuno promeniti karakter rata i njegov tok. On će, imajući još od svoje prve knjige Neprijatelj i pravi neprijatelj koju će napisati u nemačkom zarobljeništvu tokom Prvog svetskog rata, suptilan osećaj za razlike među društvenim, političkim i vojnim grupama i njihovim ideologijama, zaključiti da je ideja na kojoj je počivala Hitlerova Nemačka takva da će ovu državu nužno dovesti u koliziju sa SSSR-om i SAD, uprkos njenim pokušajima da ne otvara nove frontove. De Gol će, jednako kao i Čerčil, ispravno „pročitati" Hitlera, te će ovo biti genijalnost državnika koji će moći da tačno osete trenutak i koji će moći da osete tok budućih događaja, ne posustajući u situaciji u kojoj bi većina „običnih" ljudi i „običnih" političara poput Čemberlena, Petena i raznoraznih „Kvislinga", bacila koplje u trnje.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)