
Kada razmišljam o naučnim istraživanjima koja se tiču ljudskog kretanja, a koja sprovode ljudi koji nisu nikada ozbiljno učestvovali u procesu transformacije tela, a takvih je veoma veliki broj, na pamet mi neprestano pada sledeća slika. Univerzalna slika.
Recimo da znate da je negde u Knez Mihajlovoj zakopan ćup zlata.
Naučnik će da pročita sve o Knez Mihalovoj, kako je i kada sagrađena, od koje vrste materijala, ko je izvodio radove i po čijim planovima, kada je dorađivana, renovirana itd. Proučiće sve zgrade koje su ikada bile tu, ili bar one najvažnije. Zatim će pokušati da ustanovi da li je neko negde već kopao i šta je iskopao. Možda če ustanoviti da je napravio neku grešku u planiranju ili sproviđenju kopanja, pa će ponoviti isti proces, ili ga jednostavno odbaciti. Onda će krenuti da kopa redom, ašov po ašov, od Kalemegdana ka Slaviji, nadajući se da će jednoga dana, naleteti na ćup. Uz informacije koje koristi prilikom odabira metoda, šanse da ga nađe us nikakve. Što bi statističari rekli: trash in, trash out.
Iskusan praktičar ne zna ništa ni o čemu, osim što sa velikom pozudanošću može da eliminiše sva mesta gde ne postoji šansa da se ćup nalazi. Kako? On zna. Kopa ceo život, ruke ne oseća. Naravno, niko to neće uzeti u obzir, jer nije koristio adekvatnu metodologiju prilikom kopanja i njegove reči biće ignorisane. Ali ako je dovoljno tvrdoglav, krenuće da kopa baš tamo gde treba. Možda će napraviti jednu-dve greške, ali ćup će biti pronađen a da se ulica ne razruši i pritom će se uštedeti ogromna količina vremena, snage i novca.
Eto to mi pada na pamet dok pišem review na temu merenja komponenti brzine i ubrzanja prilikom kretanja.
Koliko samo bačenog vremena zbog suštinskog nerazumevanja.
Verujem da je tako u mnogim oblastima.