Koža mi se ježi od kratkotrajnog naleta hladnoće pre nego se uvučem pod jorgan. Čujem reku vozova koji u daljini prave prigušenu buku. Ležim u kratkom krevetu nalik tabutu, kao sultan i tišina je vasionska. Ne mogu noge da ispravim. Čeka me fetalni položaj, hteo to ili ne. Buka nije zapravo u ušima, pre je između njih, nervnog je porekla. Termoakumulaciona peć, jednom u ne znam koliko, pucne, kao neka cepka da sagoreva u njoj. Svetlost sa bandere u ulici Koste Živkovića oslikava iznad moje glave malenu jelku koja se samozalepila za mali prozor moje sobe.
Kroz prozor se vidi, jedan, dva, onda breza iz dvorišta verovatno zaklanja treći, četiri, pet, šest, sedam visokih čempresa u ulici Koste Živkovića. Da li bi mi život bio drugačiji da sam Kosta Živković? Jedno je sigurno, verovatno ne bih bio prvi u dnevniku u osnovnoj školi. Škola je prazna u ovo doba noći. Noć je prazna. Da makar mačka pretrči preko krova. Pre ne znam koliko izdrkao sam na Nelu, mladu Nemicu sa velikim sisama koja je pristala na anal. Posle sam se istuširao vrelom vodom i legao. Komšija hvala na otvorenoj konekciji. Trebalo mi je malo više od osam minuta pa se klip završio. Vratio sam na onaj deo kada Nela podiže roze majicu od streča, iz koje joj ispadaju sise, da bih se ispraznio. Hronično sam umoran, ne bih znao da kažem od čega, loše se hranim, ejakuliram dva do tri puta dnevno, tako da mi je večernja porcija semena mizerna. Nela nema niti jednu tetovažu i lep osmeh. Ovaj put sam prosuo ili bi poštenije bilo reći iscedio malo sperme na već ulepljenu belu majicu, nisam našao ni jedan čist deo, belo mesto. Mislim da ovu majicu koristim već nedelju dana. Sutra je nedelja mogao bih da uključim mašinu za veš. Beli veš, iskuvavanje. Od pre ne znam koliko meni je svaki dan nedelja. Osim što ne idem u crkvu. Ne verujem više ni u šta. Verovanje je osnovni preduslov nevere, pronevere koja je vrsta profesionalne nevere kao i iznevera, kada možeš da zaključiš samo: Izem ti veru. Za ono što čovek sam bira ne bi smeo da krivi druge. Niko za mene nije birao kome ću verovati, ko će da proneveri moje resurse i ko će da me izneveri. Tako da, sam sam kriv. A kada si kriv i ne uspeš da pobegneš, odavde, ideš na izdržavanje kazne. Slagao sam da ne verujem ni u šta. Verujem u skandinavske zatvore. Soba, deset do petnaest kvadrata, kao moja, mali prozor bez rešetaka, pogled na krov, krovove, kao kod mene, veliko zajedničko dvorište, kao kod mene, besplatan internet, još jednom hvala komšija… Izađeš za vikend malo se iživiš pa se vratiš na izdržavanje kazne. Meni, pošto mi je svaki dan nedelja, to ni ne treba, tako da ne izlazim, ne iživim se. Ipak iživljavam se. Na sebi samom. Onda i to prođe, zamre. Zamrem. Ležim tako u mraku, kada je zima, januar, kada mi je mali rođendan, kao sada, taj mrak me proguta i pljune me u isti ovaj dan jer sam odviše gorak. Ogorčen neodgorčen. Verujem. To je druga stvar u koju verujem. Leti, u julu, kada mi je pravi rođendan, dočekam zoru. Sunce kroz vasionsku tišinu pošalje još jedan svoj zrak kome treba njegovih čuvenih nešto više od osam minuta da ga ugledam kroz moj mali prozor iza jednog od onih sedam čempresa kako traži moj pogled da bi me suočio sa tim da sam još jednu noć bliži pravom tabutu. Jer jedno je sigurno, verovatno ću umreti noću. Noć je prazna kao ljuštura raka koji je pojeden iznutra. Egzoskelet je ništa. Hitin i memla. Umreću po noći, to je treća stvar u koju verujem ali za razliku od skandinavskog zatvora i duhovne gorčine ovde očekujem ponovno razočaranje. Posle ne znam koliko vremena mačka je stvarno pretrčala preko krova. Bliži se februar.
Još jedan mesec je gotov.