gost autor: drzurin otac
... Nastavak sretnih dana samo što nije bio uslijedio. Bio je kraj septembra ili možda već i početak oktobra, i još uvijek je trajao serijal rata, kada me je jednog dana Veliki Mag Joge pozvao u gljivarenje da bi provjerio do koje sam mjere usavršio znanje o gljivama ...
Krenuvši sa nulte nadmorske visine i penjući se uz kamenjar na periferiji grada na morskoj obali, išao je ispred mene i sve vrijeme mu se u šaci nalazila neka mala silociba, koju prethodno bješe pokupio sa neke konjske ili magareće balege...
Noseći je pažljivo na dlanu ruke, svakog trenutka je zagledavao, dok je u jednom momentu nije naprasno pojeo, zadihano mi pričajući o nekakvom iznenadnom nestanku barkase u Zalivu – barkase, koja je prethodno kompletna bila podignuta u vazduhu iznad vode , i zakovitlana, a onda je netragom potonula na njegove oči!?
-Iza toga joj se samo prelomio jarbol i dio nadgradja oko komandnog mosta, a onda je sve to grunulo u more! – rekao je.
-I sve si ti to vidio?...
-Pa, da! Gledao sam je eno baš odande, sa onog ćuvika!
Nakon toga sam mu pokazao gusto ispisani list iz sveske u linijama (one od prvog do četvrtog razreda osnovne!) – pokazao mu na tekst iz tog lista u kome se na polupismen i nevješt način reprodukovala borbena upotreba strijeljačkog odjeljenja u napadu...
-To je vjerovatno ispisivao neko od rezervista – pojasnih mu mogući izvor i autora a sve u nadi da ću na taj način zaustaviti priču o potonuću broda, ali – suprotno mom očekivanju – taj ga papir uopšte nije zainteresovao. I dalje je pričao o nestanku broda i o skoro istovremenom padu bespilotne letilice, koju su, navodno, oborili naši artiljerci ... Letilica je pripadala NATO-paktu, a brod-barkasa je bila naša.
-To mu dodje kao neka osveta, šta li? – upitao sam ga. – Nešto slično kao ono: »milo za drago« ili kao »oko za oko , a zub za zub?...«
On me, medjutim , i ne sasluša do kraja, već je opčinjen slikom potonuća broda pokušao da mi dočara sve pojedinosti. Otrčao je čak i do ćuvika saplićući se usput o nekakvo granje i udarajući u nevidljivi dio panja od presječene vrijesine koji je provirivao iz sasušene trave, a kada je stigao do kamenjara, ispružio je obje ruke u pravcu Zaliva:
-Eto, kažem ti, sve sam to baš odavde gledao..!
Bio sam zabezeknut. I, prvo što mi je u tom trenutku palo na pamet, bila je pomisao da on nije pri sebi. »Ne! – ubjedjivao sam sebe. On nije čitav!«
A bio je fin i dobar momak, i ja ga se – najblaže rečeno – uplaših!!! Samo sam pomislio: »O, Bože, pa zarem ja zaista posjedujem bilo koju od osobina da bih ličio na ludjaka, pa makar to bilo i samo u primislima?« ...
Zaustavih se u razmišljanju, umirih se i pokušah da se skoncentrišem. Za tako nešto mi nije bilo potrebno neko naročito dugo vrijeme. Znao sam šta je šta, ali sam što prije želio da se uvjerim u svoju postojanost . Pomislih kako bih radije pristao na sve drugo prije nego što bih poželio da drugujem sa otkačenošću, ali od te moje misli nije bilo nikakve koristi!
Veliki Mag Joge je srećom ubrzo napustio to područje – izbrisala mu se slika potonuća broda sa nekog njegovog ekrana. Promijenio je kanal!!! Ne znam, doduše, je li to svjesno uradio, i ne znam kako je tu promjenu kanala podnio , ali je u nastavku samo usiljeno ćutao. Imao sam utisak da je i dalje želio da priča o tom za njega dramatičnom dogadjaju, a ja,pak, strijepio od takve mogućnosti, i ponovo preispitivao samoga sebe... Kakav je, pomišljao sam, još će me natjerati da mu se pridružim u ludjaštvu!?...
Na žalost, čovjek nikada ne može znati s kim sve ima ili će imati posla!Doduše, nisam baš morao da ga slijedim u tom poslu, ali kako smo skupa krenuli u potragu za gljivama, nešto sam ipak morao da žrtvujem! Prepao sam se , medjutim, da mu je i poznavanje gljiva slične prirode, svejedno što ga je pratila reputacija vrsnog mikologa... No, makar sam se od toga mogao lako odbraniti: gledaću ih, braću ih, ali ne moram i da ih jedem!
Veliki Mag Joge (taj mu je nadimak dodijelio neko drugi) ubrzo izbi na čistinu platoa iza čempresove šume, uzvera se uz novi kamenjar i stiže do neke posne livadice prepune smeća od najlonskih kesa. Livadice, na kojoj je trava bila sasušena a njezin prostor dobro ogradjen i ušuškan kradenom žicom od strujnih dalekovoda, dračom, sparožinom i ko zna kakvim sve još ne trnjem!
U jednom njenom zakritom kutku ugledah čučnutog Jogu nad gljivama koje je već bio pronašao i koje su se vidjele iz daleka.
Kao u transu je kopao oko jedne od njih; nazirao mu se izmedju nogu svijetlocrvenkast ili kafenkast klobučić na osrednje visokom stručku, a cijela površina klobuka kao da je bila oblijepljena bjeličastim krpicama nalik na malena okca čipkaste zavjese od bijelog satena.
Kada sam zastao poviše njega, zadihan od kopanja, samome sebi reče: - Amanita spiza! Tigrica – prava pravcata Tigrica! – prinadodade prevod ne napuštajući svoju ushićenost.
A da to možda nije Panterovka? – usudih se da mu protivriječim.
Ne! To je prava pravcijata Tigrica... razlika izmedju nje i Panterovke je ogromna! A razlikuje se, bre, i od Biserke!
Dalje od toga nisam želio da idem.
On uskoro naidje i na Biserku, u istom onom čoporu gdje je rasla i Tigrica. I ta je Biserka zaista bila potpuno drugačija od Panterovke, štaviše razlika je bila uočljiva već i na prvi pogled.
Na moju sreću, u istoj šumici i samo nekoliko koraka dalje, ukazaše se pred nama i neke druge . Najprije prorijedjene i samotne Preslice (Amanita vaginata) – kako on reče da se zovu – a potom i čitava kolonija krasnica, skoro sve odreda iz roda Smrdača i šumskih Bljuvara. I sam njihov naziv je bio dovoljan da čovjeka odvrate od svake pomisli na jelo!
Sve me je to ipak malčice zagolicalo. Volio sam prirodu obožavajući je takoreći, a sve to zbog osjećaja samoće u njenoj beskrajnoj tišini koja kao da pulsira oko vas ...
To što sam u tom trenutku bio oprijedjeljen isključivo na gljive, nije mijenjalo suštinu. Uostalom, i gljive su bile njen sastavni dio, a i Veliki Mag Joge takodje, a bogami, skupa s njim i ja - šaljivo pecnuh sebe – i mi tog popodneva provedosmo dobar komad vremena zajedno!
Onaj se brod-barkasa u njegovim mislima bijaše potpuno raspršio; ništa nije ostalo ni od bespilotne letilice! Bio ih se manuo ili ih jednostavno zaboravio, a nije se mnogo zalijetao ni u ostala čudesa koja su vrvjela oko nas.
Pohvalio sam ga zbog toga u mislima. Kao da mu rekoh: »Glavu gore, junačino! Glavu gore, jer nijesi sam!!!«
I samo što sam mu izrazih podršku, moje misli ponovo krenuše neželjenim pravcem. Najprije me zaintrigira naprasni nestanak naše barkase, a onda i sudbina njene posade. O nevidljivoj bespilotnoj letilici i ne pomislih, no onda me zateče saznanje da je to dramatično potonuće broda morao i neko drugi vidjeti osim Joge! Na obali je ležao grad od najmanje četrdesetak hiljada stanovnika u kome je bilo i na stotinjak napola priučenih novinara i barem još isto toliko još lošijih pisaca ...
Na kraju , pokušah da se u mislima obavijestim i o sudbini spasilaca – ako ih je uopšte i bilo, ali iznenada isturih ispred sebe rampu u znak zaštite od svake moguće otkačenosti susprežući se od daljeg razmišljanja...
Kao što rekoh, u nastavku smo proveli dobar dio podneva, pa i čitavo popodne, a bogami i predvečerja!
Veliki Mag Joge za to vrijeme nije napravio niti jedan jedini ispad slične prirode. Naprotiv! Bio je kao preporodjen. Samo je i dalje strahovito brzo koračao; imao je takav tempo hoda da sam ga jedva stizao. Opruži korak, zabaci glavu unazad i jurne! Pomislilo bi se eto ga, tu je, i sad ću ga stići, kad on odjednom nestane; izgubi se iz vida. Potone u gustu, zelenu makiju kroz koju i divlja svinja može teško da se provuče.
Takav je bio on kome je pravo ime bilo ili Radoje, ili Radomir, a možda i Radivoje ili samo obično Rade, te uz to i ono: »Rašo«, »Radule«, »Raka« i sl., pošto se valjda samo kod nas i od imena može napraviti zbrka koja podsjeća na posvemašnji cirkus. Ali, i ne samo od imena ... Čini mi se da i sve ostalo kod nas leži u istoj ravni, a ponajviše se to ogleda u stvarima dosljednosti. U toj se oblasti krije toliko mnogo laži i petljanja, da je i sama riječ »laž« izgubila svoje prvobitno značenje i dalje, medjutim, ostajući da blista u svom sazviježdju poput najblistavije zvijezde ... Kao onaj onomad samo za jednokratnu upotrebu iskovani »zlatni dinar« za otkup pšenice u provinciji...
I ne znam zbog čega uopšte kažem »kod nas«, kada to nikome od naših ne može da smeta?
Zaista ne znam!!!