Onomad, ima tome, na FB se po ko zna koji put povlačilo ime i delo, bolje reći iščupci iz dela, Miroslava Mike Antića. Nisam sklon da se u takve rabote uplićem, FB mi služi da pročitam raznorazna obaveštenja i objave o izložbama i predstojećim događajima u glavnom gradu ove jadne države a i šire, da sretnem nekog od mojih prijateljica i prijatelja ali tog puta nisam izdržao, postavio sam crno belu fotografiju sa otvaranja moje samostalne izložbe slika u Malom Likovnom Salonu u Novom Sadu 1980 godine. Bez ikakvog komentara. U centru fotke nalazi se Mika u svetlom sakou i držeći list papira u rukama, otvara moju izložbu. Moja draga drugarica i koleginica A.V. je o'ma komentarisala: Mikele pa ti si istorija! Na stranu istorija, na stranu što sam poznavao Miku Antića i u njegovoj bašti za stolom pio domaću kajsijevaču, nego ma koliko da sam ga znao i poznavao, Mika je, skoro pa uvek, umeo da me iznenadi. Zamolio sam ga, kad je izložba bila otvorena, da mi da papir sa tekstom, u kojem je inače bilo svega i svačega, mene, mojih slika, mojih profesora, samog Mike, pravih ili izmišljenih situacija iz njegovog života, karatea i inih borilačkih veština, umetnosti, slikarstva, književnosti, cigana, vedrog neba, sunca… Mika mi je bez reči pružio papir. Papir je bio beo bez i jedne napisane reči! E to je bio Miroslav Mika Antić! Sve što je ispričao bilo je uzeto iz burureta njegove veličanstvene glave.
Pre nekoliko godina družeći se sa prijateljicama i prijateljima ceo letnji dan, posle obilaska zanimljivih nam izložbi, seli smo u kafić da se odmorimo, popijemo ko šta pije i nastavimo započete razgovore i druženje. Kako smo do toga došli, ne sećam se a i nije važno, pomenuh da sam svojevremeno upoznao Betu Vukanović. Nastao je malecki tajac a onda smo nastavili da pričamo i šalimo se. Niko me nije pitao kada i gde. Rastadosmo se uz dogovor da se opet i to uskoro, nađemo i nastavimo da se družimo. Prođe neko vreme, nađosmo se skoro u istom sastavu i tek što smo seli, Peđa rasan umetnik i muž moje dobre mlade i uspešne koleginice Nine, ustade i reče mi: Izvini Mikele što ti nisam od prve poverovao. O ovome sam jednom ranije pisao, kratko ali sada ću proširiti priču. Naime, 1969 godine zamoli mene i dva moja drugara Vesu i Bobana da mu pomognemo da prenese slike, imao je zakazanu retrospektivu u Cvijeti Zuzorić, naš tada profesor večernjeg akta, Boža Prodanović. Siđemo s njim sa brda (Topčiderskog) do zgrade Kolarčeve zadužbine na čijem je poslednjem spratu imao atelje. Voleo sam, volim i danas Božine slike. Njegov golubiji , nežni sfumato, proizašao iz njegove golubije duše, činio je da mu i uljane slike izgledaju kao vrhunski pasteli. Elem, ispružimo mi ruke, Boža nam pažljivo poslaže četiri, pet slika i mi pravac Cvijeta. Kad smo se vratili posle trećeg odnošenja, vrata susednog ateljea otvorena i kao uramljena u njih mala okrugla bakica sa kolmovanom sedom kosom, podbočenih ruku o kukove, govori: Božo, ti kao i uvek preteruješ sa ramovima, slika je važna a ne ram. Naš profesor je klečao na podu i farbao/bojio ramove samo njemu znanom mešavinom boja ne bi li postigao sklad sa slikom. Beta! Ote se nama u glas. Da, bila je to Beta Vukanović! Na vrhu Kolarca ateljee su tada imali Beta, Cuca Sokić, Zuko Džumhur i Boža Prodanović. Beta se nasmeja i reče nam: Dečice kad se vratite a Boža nam je opet naslagao slike na ruke, skuvaću vam čaj da se malo osvežite, sama ga pravim od Nane, Bosiljka, Majkine dušice, Borovnica i sušenih komadića divlje jabuke, sve mi to donosi jedna seljanka sa Rtnja. Mi požurismo koliko god smo mogli! Kad smo se vratili, Boža je i dalje klečao bojeći ramove, Beta nas pozva da uđemo u njen atelje. To je bio ulazak u Istoriju! Nina se grohotom smejala: Rekla sam Peđi da na internetu pronađe Betinu godinu rođenja i smrti. Posle nekoliko minuta Peđa mi je rekao: Bog te, pa ona je doživela stotu! Umrla je 1972 godine. Od sada verujem Mikeleu čak da kaže da je mleko crno!
Miću Popovića sam pozdravljao sa Maestro a on mene dragi moj mladi kolega. Nismo se družili ali kad god bismo se sreli na nekoj izložbi, uvek mi je prilazio da porazgovaramo. Bio je neverovatno pitom i benevolentan čovek. Veliki je broj umetnika svih generacija kojima je pomogao na ovaj ili onaj način. Bio je lišen sujete što me iskreno privlačilo njemu. Početkom devedesetih odazovem se pozivu Narodnog Muzeja i dam sliku na aukciju sa koje će sav prihod ići za zaštitu i konzervaciju Miroslavljevog Jevanđelja. Pre podne dana kad će se uveče održati aukcija, pođem da pogledam kako je postavljena izložba i da ne lažem, da vidim gde je i kako smeštena moja slika. Sretnem Božu Prodanovića i krenemo zajedno. Uđemo u ulicu Laze Pačue, spustimo se niz stepenice i ulegnemo u galeriju. Galerija prazna, slike već postavljene a na ramovima nalepnice sa početnom cenom. Pronađemo Boža i ja svoje slike i Boža mi kaže: Tvoja slika je skuplja od moje! Meni bi malo neprijatno, ipak je Boža bio moj profesor, kad se iza stuba začu glas: I tri puta skuplja od moje. Bio je to Mića Popović. Pojavio se nasmejan pred nama i nastavio: Nikola (Kusovac) je izuzetan u procenjivanju vrednosti slika, bezrezervno mu verujem a vaša slika dragi moj mladi kolega, je izvrsna.
Šezdesetih i sedamdesetih godina sam običavao da kad sam u centru, obavezno svratim u Bife Crvena Zvezda na nekoliko nulapetica. Vrlo često sam tamo, naročito posle podne, zaticao Zuku Džumhura. Skoro uvek bi mi mahnuo rukom da sednem za njegov sto. Uglavnom je on meni postavljao pitanja a retko, veoma retko je odgovarao na moja. Zuko je još uvek crtao karikature za naslovnu stranu nedeljne Politike i po mom mišljenju do danas je neprevaziđen! Ušuškan u svoj đubretarac, uvek namrgođenog izboranog lica, na prvi pogled delovao je odbojno. Iz ličnog iskustva znam da je to bio njegov odbrambeni stav. Nije trpeo nametljivce a njih je bilo ihahaj. Znao je da i ja crtam karikature za Politiku pa me jednom, onako kroz zube pitao: Vib mi je rekao da ga prosto zasipaš karikaturama, ima ih za bar godinu dana. Iz ranca sam izvadio blok u pružio mu. Zuko je počeo da ga lista i više puta se slatko nasmejao: Ovo ti je dobro i ovo i ovo...šta ti sve ne pada na pamet! Ispričao sam mu da sam sedeo u Šumatovcu sa nekim društvom u kojem je bio i Vib. Zbog oštrog jezika skrajnuli su ga i dali mu da uređuje pisma čitalaca u rubrici Među nama, što je on s budističkim mirom prihvatio. Moja tadašnja devojka inače Vibova štićenica, u jednom trenutku reče: Ta tvoja pisma čitalaca su najblaže rečeno, suvoparna, zašto ih Mikele ne bi osvežio svojim karikaturama, ubeđena sam da bi to bio pravi pogodak. Ni trenutak ne razmišljajući, Vib mi reče: Donesi mi da vidim pa možda ostvarimo nekakvu saradnju. Izvadio sam blok i na licu mesta nacrtao desetak karikatura koje su sve bile izravno ili posredno vezane za naziv Među nama. Vladimir Bulatović je počeo da se smeje: Ovih pet ide prekosutra u štampu. Tako je započela naša saradnja i trajala je dugi niz godina. Ja sam u međuvremenu prošrio svoj posao, crtao sam po šlajfnu stripa za Politiku za decu koja je kao dodatak izlazila u četvrtak. Polako sam ušao i u Bazar i u TV Reviju. Čak mi je i NIN objavljivao karikature pre nego što se za stalno zaposlio Jugoslav Vlahović. No da se ostavimo priče o meni. Pitao sam Zuku dok mu je majmunče virilo iz đubretarca, kako došao na ideju za karikaturu na kojoj Marks sedi za radnim stolom a iznad njega se nalazi uramljena Staljinova slika. Po meni to je bila i ostala jedna od najboljih i najduhovitije višeslojnih karikatura u svetu! Mlad si ti, ne znaš kakva su to bila vremena, bilo je stani pani! U Filmskom žurnalu, davao se pre svakog filma, gledao sam odlomke sa Kongresa KPJ i video da se iznad Tita koji je bio za govornicom, nalaze velike slike Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina. E tada mi je sinula ideja, izašao sam iz bioskopa, otišao u redakciju, seo za sto i nacrtao je. Sa Zukom sam se nalazio i u Politikinom restoranu na vrhu zgrade. I ne samo s njim, bilo je još mnogo novinara koje sam poznavao i družio se s njima. I u Grmeču na čijem se levom zidu nalazila velika Zukina freska. Sad se setih i na aerodromu se na prvom spratu na zidu ogromnih razmera, nalazilo Zukino originalno delo, mural.
Sa Stojanom Ćelićem sam se sretao dva puta nedeljno, bio mi je profesor. Izbegavao sam bliži kontakt sa njim iako sam znao a to i danas mislim, da je Stojan bio jedan od veoma retkih intelektualaca u pravom smislu te reči! Izuzetno obrazovan ali nastavljajući do kraja svog života da što više sazna i spozna iz svih mogućih oblasti ljudskog delanja. Na trećoj godini sam bio u klasi Ljubice Cuce Sokić i bio sam tužan i razočaran kada nam je saopštila da ide u penziju: Ovo malo godina života što mi je preostalo, želim da posvetim svom slikarstvu, da naslikam neke slike koje dugo nosim u sebi. Digresija u prilog prethodnom: Ovo malo života što mi je preostalo…kako nam je tada 1972 godine rekla ispalo je čitavih 27 godina! Sa njom su u penziju otišli i Nedeljko Gvozdenović i naš omiljeni i nikad zaboravljeni Profesor Istorije umetnosti Momčilo Moma Stefanović. Iako smo je molili da ostane još dve godine, da izvede svoju klasu do kraja, Cuca je rumenih obraza odbijala takvu mogućnost. Pred sam kraj treće godine, izvela me u hodnik ispred klase i tiho mi rekla: Ja sam vas Mikele upisala na četvrtu godinu kod Stojana Ćelića. Molim, kako, zašto, pobunio sam se! Cuca je bila zaprepašćena! Mislila sam najbolje, Stojan je izuzetan umetnik i čovek, vi ste analitična osoba kao i on i smatrala sam da će vam biti drago da budete Stojanov student. Ali Profesorka, iz njegove klase kao i iz Srbinovićeve, izlaze samo njihovi epigoni… nije mi dozvolila da završim: To nije njihova ili bar ne Stojanova krivica, ti studenti ili kako ih vi zovete epigoni, nemaju ili dovoljno talenta ili snage da se odvoje od Stojanovog rada ili i jedno i drugo. Videćete kad odete kod njega da svaki studenta slika kako hoće, zna i ume, Stojanu je važno samo da to ima umetničko opravdanje, uopšte se ne meša u rad studenata niti deli savete. I zaista je bilo tako kako je rekla. U klasi sam pored dragih mi drugara zatekao i studente treće i pete godine, imali smo dva velika ateljea, ustvari to je nekada sve bio atelje Mila Milunovića. Eksperrrimentisalo se, slikalo, svi smo se tražili, bilo je tu pokušaja apstrakcije, realizma, nadrealizma, konstruktivizma, Pop Arta, čega sve ne. Sa ove distance shvatam da je taj naš kolektivni život i zajednički rad, bio za sve nas višestruko značajan i koristan. Svako je od svakog usvajao po nešto što mu se dopadalo i onda ga modifikovao na svoj način. Bio je, moram ga posebno apostrofirati, na petoj godini naš kolega Miroslav Antić, Mikin imenjak i prezimenjak a da nisu bili rod, e on je slikao, nemam bolji termin, fotorealizam. Sećam se jedne razdrndane violine iz fundusa Akademije koju je on slikao. I ja sam je slikao i mislim da je to jedna od najboljih slika koje sam naslikao! Mika je svoju violinu tako naslikao da se čak i na ostacima struna mogla videti svetlost, igra svetlosti, o majstorstvu kojim je dočarao ostatke laka, teško mi je da nađem reči! Mika je odmah po završetku pete godine otišao u Ameriku. Ima više od 40 godina kako ništa nisam čuo o njemu, kad pitam drugare, većina ga se i ne seća. Jednom prilikom, postavljao sam sliku na platno, prišao mi je Ćelić i rekao: Ovo podslikano ti je izvrsno, ja to ne umem. Samo to i ništa više! Čim je otišao, ja sam premazao platno i započeo nešto novo, drugačije. Posle nekoliko dana evo njega opet da nas obiđe. Za trenutak zastade iza mene, onda se okrenu i ode dalje. Uman čovek, odmah je ukapirao a verovatno mu je i Cuca prenela moj stav o njegovim studentima, da nikako ne želim da moje slikarstvo liči na njegovo. Jednom me zatekao, iznenadio, ja sam dolazio u klasu rano, bio sam sam i crtao olovkom neke merdevine prislonjene na zid i senku koju su bacale. Seo je kraj mene, ponudio me cigaretom, pogledao crtež i pitao me: Ne koristiš lenjir? Ne, odgovorio sam, imam preciznu ruku… Nije samo ruka u pitanju, nasmejao se, imaš retku sposobnost. Onda ja nisam odoleo da se napravim važan, uzeo sam drugi papir i nacrtao nekoliko manjih i većih, skoro pa pravilnih krugova. Zadivljen sam, rekao je, ja ipak koristim i lenjir i šestar i sve što može da mi pomogne da uradim stvar kako ja hoću. Tada sam se baš razgaćio i ispričao mu kako sam kao klinac u Riplijevom Da li znate? pročitao da je Rafael ne našavši prijatelje kod kuće, na vratima ili zidu pored vrata, crtao pravilan krug da bi znali ko ih je tražio. Tada sam odlučio, imao sam osam ili devet godina, da svakog dana vežbam crtanje kruga! Stalnim i upornim vežbanjem uspeo sam da razvijem tu svoju, kako je vi nazvaste, sposobnost. Polako sam prestao da se ustručavam od njega, slikao sam, crtao, odlazio u grafički odsek i radio i danas mi omiljenu tehniku, litografiju. Završih ja Akademiju i počeh da konkurišem tamo i ovamo za samostalnu i za grupne izložbe. Jednog dana odlučih da odem i u Narodnom Muzeju pogledam dela iz Šlomovićeve zbirke. Ispred vrata naleteh na Stojana Ćelića! Stojan se nasmeja: Izgleda da smo ovde došli istim poslom. Pošto smo detaljno razgledali izložene radove, prodiskutovali o svakom, silazeći niz stepenice Muzeja, Stojan mi reče: Ako imaš vremena mogli bismo da sednemo negde i nešto popijemo i pojedemo. Biće mi zadovoljstvo, odgovorih i zaista sam tako mislio. Osetio sam da Stojanu prija moje obrazovanje, što ne mora da mi crta, što možemo da o svakoj temi razgovaramo ravnopravno. Naše druženje nije bilo često ali kad god bismo se sreli uvek bi se taj naš susret završavao odlaskom u neku kafanu i dugim, za mene značajnim razgovorom. Tužno ali sticajem okolnosti bio sam u poslednjoj počasnoj straži u kapeli pored njegovog kovčega. I izneli smo ga iz kapele nas šestorica, preko puta mene je bio Boža Prodanović.
Dobrica me znao takorekuć od rođenja. Moji roditelji i on su bili drugari i prijatelji još iz vremena rata. Iako smo se viđali, mislim Dobrica i ja, s mene pa na uštap, nikada nije propuštao priliku da se pozdravimo. Kada sam se 1965 godine iz Titograda doselio u Beograd, u jednoj od prvih šetnji, išao sam prema Kalemegdanu, video sam Dobricu u društvu sa Dušanom Matićem i mladim Matijom Bećkovićem. Pokušao sam da ih izbegnem, da se munem u masu Knez Mihailove ali me Dobrica primetio: Plavooki, Mikele, dođi da se zdravimo i da te upoznam… To mi sa njim često dešavalo. Dobijem pozivnicu za veliku retrospektivnu izložbu u SANU Miće Popovića, dođem tamo, kad ono obezbeđenje, neka frka, stanem sa strane sa dve koleginice, ispred nas tz viđeni i značajni. Kad šta je? U Galeriju SANU ulazi Dobrica tada Predsednik Republike Srbije. Iako sam se pognuo u kolenima, Dobrica me spazio i pošao prema meni. Bar dva reda raznoraznih lizguza i dupeuvlakača se začuđeno razdvojilo, pružio mi je ruku: Drago mi je što te vidim, kako je Radmila, drži li se ćale? Malopre pomenuti blenuli su u mene kao u svetsko čudo. Kad je postao predsednik, razgovarao sam sa ćaletom i rekao mu da je Dobricin pristanak da bude predsednik, ordinarna glupost! Moj otac se nikada nije razbacivao tz velikim i značajnim rečima i mudrolijam ali se složio s mojim mišljenjem, dodajući: Sećam se da si davno rekao da čovek ne sme da dozvoli da sujeta vlada njime, mora je držati pod kontrolom! I još: Podležući sopstvenoj sujeti, umislio je da je on i samo on, Otac srpskog naroda i da će sve stvari dovesti u red. Ništa više!
Prema Dobrici sam imao i imam polivalentan stav i apropos kniževnog dela i političkog delovanja. Pročitao sam sve što je napisao i ne mogu reći da je sve to đubre ali ne mogu reći ni kao Đinđić da je on srpski Tomas Man, niti Milošević, da je Dobrica Ćosić najveći živi srpski pisac. Po meni, najvažnija stvar koju je uradio u životu je ta, što je 1968 godine na CK SKJ javno potegao pitanje položaja Srba na Kosovu. Kad je zglajzao, odnos mojih roditelja se nije promenio prema njemu. Istini za volju Dobrica je opominjao mog oca: Čuvaj se druže moj, ja sam u nemilosti a ovi naši razgovori mogu da ti se obiju o glavu. Naravno, moj otac pet para nije davao za to. Kad je izabran za Akademika, ćale mu je poslao dugačak telegram/čestitku u ime cele porodice. Kako god i Dobrica je deo mog životnog puzzle.
Ne bih voleo da se od svega napisanog, zakačite samo za Dobricu ali na vama je.