Filozofija| Istorija| Obrazovanje| Politika

Kardinal Rišelje - treći deo

Neven Cvetićanin RSS / 17.03.2017. u 16:21

Rišelje i njegovo osnivanje Francuske akademije će potvrditi jedno pravilo koje će važiti u svim vremenima i koje ćemo moći primeniti u ocenjivanju formata nekog nekog državnika uopšte - što će neki državnik biti većeg formata, biće sklon da oko sebe okupi ljude jednakog formata iz drugih oblasti; nauke, umetnosti i uopšte oblasti vaskolikoga stvaranja, u nekom nekspliciranom pravilu „društvene sile teže" čija će gravitacija voditi do grupisanja inovativnih i kreativnih umova jednih uz druge, kako bi mogli poslužiti zajedničkom cilju. Jednostavno govoreći, svakog državnika i političara uopšte, moći ćemo da ocenimo po kvalitetu saradnika kojima se okružio, kao i po procvatu raznovrsnih društvenih oblasti tokom njegovog vladanja. U tom smislu se može reći da je „svetovni kardinal" Rišelje, od samozatajnog i tihog Di Tremblea kao „sive eminencije" poretka, preko niza drugih saradnika, koje je, mora se reći, kandidovao uglavnom iz tajnovitih crkvenih redova, stvorio pouzdanu elitu države, nadograđujući je umetničkom i naučnom elitom okupljenom u Francuskoj akademiji (čija je prva svrha trebala da bude zaštita francuskog jezika, a time i francuske kulture, čime se Kardinal ne ukazuje samo kao tvorac moderne francuske nacije u političkom, već jednako tako i u kulturnom smislu).

„Svetovni kardinal" Rišelje se čitavo vreme svog vladanja postavljao kao zaštitnik umetnosti i nauke, te zaista u doba njegove vladavine umetnost i umetničko stvaranje doživljavaju procvat (Rišelje lično je voleo teatar, a ostaće zabeleženo da je napisao i par osrednjih drama), a u izvesnoj meri se razvijala i nauka, budući da je Kardinal, iako veoma svetovnjačke provinijencije, stalno morao da pazi da preteranom emancipacijom naučnog mišljenja ne uvredi u to vreme još uvek prilično konzervativnu Crkvu, koju je ionako uvredio svojom podrškom protenstantskim vladarima tokom Tridesetogodišnjeg rata.

No, Rišelje će imati meru u postupanju sa Crkvom, koja ga je takoreći othranila i naučila raznim socijalnim, diplomatskim i političkim veštinama, te će tako „svetovni kardinal", na primer, pokazati uravnoteženu razboritost u rešavanju hugenotskog pitanja u Francuskoj, uspevajući da balansira različite društvene sile i interese, oduzimajući hugenotima politička prava, ostavljajući im versku slobodu (Aleskim ediktom iz 1629. godine). Stavljajući interese države i francuske nacije koja je tek nastajala, uz sve porođajne muke toga procesa, ispred interesa Crkve, Rišelje je vodio računa da francuske hugenote integriše u poredak države, nemilosrdno se protiveći njihovim pokušajima da konstituišu autonomnu hugenotsku republiku na francuskom tlu, ali i ne dozvoljavajući da budu asimilovani nazad u katolicizam. Možemo pretpostaviti da je Rišelje video hugenote kao jednu društveno-religijsku skupinu koja mu može biti korisna u „prebijanju računa" sa Katoličkom crkvom, sa kojom je stalno igrao hladno-toplu igru, puštajući iz sebe čas „pravovernog" kardinala koji se zakleo na vernost Crkvi, čas nemilosrdnog „prvog ministra", koji se zakleo na vernost samo kralju, državi i njenom „državnom razlogu".

Ukoliko je na unutrašnjem planu strateški cilj agilnog i trezvenog kardinala bila centralizacija države i stvaranje efikasnog, modernog, administrativnog aparata, na spoljašnjem planu osnovna nit vodilja njegove politike će biti povećanje kontinentalnog uticaja francuske monarhije. Prvi strateški cilj će biti zapravo prvi stub njegovog državništva, koje je u svom osnovnom temelju počivalo na jakom unutrašnjem administrativnom poretku, dok će druga težnja biti prirodna nadogradnja prvog cilja, u smislu upotrebe tog i takvog efikasnog unutrašnjeg poretka za spoljašnju ekspanziju, te će ovo biti drugi stub njegovog državništva.

Kako bi Francuskoj obezbedio status vodeće sile kontetinetalne Evrope Rišelje je morao da izazove dotadašnjeg evropskog kontinentalnog hegemona oličenog u kući Habzburga koja se prostirala od Austrije i Nemačke tj. Svetog nemačko-rimskog carstva sve do Španije, praćena entuzijastičnom podrškom Katoličke crkve, koja je u ovoj vladarskoj dinastiji videla sredstvo da povrati uticaj nad zemljama koje su prihvatile protenstantizam. Pošto je prethodno reformisao i modernizovao francusku kopnenu vojsku, te konstituisao sposobnu mornaricu, Rišelje koristi Tridesetogodišnji rat kako bi izazvao ultrakatoličku kuću Habzburga, stajući, sasvim neočekivano, kao katolički kardinal, na suprotnu, protenstantsku, stranu, udružujući se sa protenstantskom Holandijom i protenstantskom Švedskom protiv Habzburga, čime najpre ulazi u konflikt sa Španijom, a potom i sa kompletnim Svetim nemačko-rimskim carstvom.

Ratna sreća će biti sklona „svetovnom kardinalu" opasanom mačem, što će biti posledica njegovog predanog rada na reformi francuske vojske i sposobnih vojnih komandanata koje je delegirao, te Francuska u nekoliko mahova sa protenstantskim saveznicima odnosi pobedu nad katoličkim Habzburzima, što utiče na ishod samog rata, te dugoročno utiče na političku mapu Evrope. Rat se završava 1648. godine Vestfalskim mirom koji će u Evropi mesto pređašnjeg feudalnog „univerzalističkog" sistema sa suprematijom Katoličke crkve i njenog „svetog" carstva, uspostaviti novi, moderni, međunarodno-pravni sistem (takozvani Vestfalski sistem) čiji će nosioci biti suverene nacije-države.

Vestfalski sistem će određivati poredak Evrope nekoliko vekova, maltene sve do savremenog „globalizujućeg" sveta, a jedan od otaca tog sistema, iako umire nekoliko godina pre eksplicitnog sklapanja Vestfalskog mira, će biti prvi veliki državnik moderne epohe - kardinal Rišelje - koji će svojim promišljenim savezom sa protenstantskim državama preći, kao katolički, a zapravo „svetovni kardinal", simboličku granicu epohe konstituišući umesto verskog, politički konsenzus, koji je počivao na racionalnim interesima. U ovome će se rukovoditi isključivo francuskim državnim interesima, te će se ono što se na unutrašnjem planu u njegovoj politici ispoljavalo kao „državni razlog" na spoljašnjem planu ispoljiti kao „nacionalni interes", te će ova dva izraza do danas u političkoj teoriji biti gotovo sinonimi, imajući poreklo u dva stuba državničke politike kardinala Rišeljea.

(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)

 



Komentari (11)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

emsiemsi emsiemsi 21:33 17.03.2017

М'да !

Кога ово занима ?!
amika amika 23:57 17.03.2017

Граница епохе

svakog državnika i političara uopšte, moći ćemo da ocenimo po kvalitetu saradnika kojima se okružio, kao i po procvatu raznovrsnih društvenih oblasti tokom njegovog vladanja.


Prvi strateški cilj će biti zapravo prvi stub njegovog državništva, koje je u svom osnovnom temelju počivalo na jakom unutrašnjem administrativnom poretku,


Колико је Ришеље био на власти? Деценијама, вероватно. Данас би требало имати двадесетак Ришељеа у држави да би се обезбедио сталан напредак. Ми их имамо стотинама, али да ли је и један Ришеље?

preći, kao katolički, a zapravo „svetovni kardinal", simboličku granicu epohe konstituišući umesto verskog, politički konsenzus, koji je počivao na racionalnim interesima. U ovome će se rukovoditi isključivo francuskim državnim interesima, te će se ono što se na unutrašnjem planu u njegovoj politici ispoljavalo kao „državni razlog" na spoljašnjem planu ispoljiti kao „nacionalni interes", te će ova dva izraza do danas u političkoj teoriji biti gotovo sinonimi, imajući poreklo u dva stuba državničke politike kardinala Rišeljea.


Ово треба имати на уму, али консензус? Да ли је то код нас уопште могуће осим неке врсте присиле?
emsiemsi emsiemsi 06:39 18.03.2017

Re: Граница епохе

amika
svakog državnika i političara uopšte, moći ćemo da ocenimo po kvalitetu saradnika kojima se okružio, kao i po procvatu raznovrsnih društvenih oblasti tokom njegovog vladanja.


Prvi strateški cilj će biti zapravo prvi stub njegovog državništva, koje je u svom osnovnom temelju počivalo na jakom unutrašnjem administrativnom poretku,


Колико је Ришеље био на власти? Деценијама, вероватно. Данас би требало имати двадесетак Ришељеа у држави да би се обезбедио сталан напредак. Ми их имамо стотинама, али да ли је и један Ришеље?

preći, kao katolički, a zapravo „svetovni kardinal", simboličku granicu epohe konstituišući umesto verskog, politički konsenzus, koji je počivao na racionalnim interesima. U ovome će se rukovoditi isključivo francuskim državnim interesima, te će se ono što se na unutrašnjem planu u njegovoj politici ispoljavalo kao „državni razlog" na spoljašnjem planu ispoljiti kao „nacionalni interes", te će ova dva izraza do danas u političkoj teoriji biti gotovo sinonimi, imajući poreklo u dva stuba državničke politike kardinala Rišeljea.


Ово треба имати на уму, али консензус? Да ли је то код нас уопште могуће осим неке врсте присиле?

Знаш шта Амика --- молим да ми сведеш (преведш) на разумљив језик то чиме си се одушевио.
Та фразеологија ми убија вољу за било чиме када чујем политичарске-аналитичарске-историчарске бљувотине.
Немогућност да се ишта каже фрагментисаније и јасније, него стална потреба за тиме да свака реченица буде "исконска мудрост ".
sven.en sven.en 07:07 18.03.2017

Re: Граница епохе

Знаш шта Амика

Neven Cvetićanin Neven Cvetićanin 11:56 18.03.2017

Re: Граница епохе


Колико је Ришеље био на власти? Деценијама, вероватно. Данас би требало имати двадесетак Ришељеа у држави да би се обезбедио сталан напредак. Ми их имамо стотинама, али да ли је и један Ришеље?

preći, kao katolički, a zapravo „svetovni kardinal", simboličku granicu epohe konstituišući umesto verskog, politički konsenzus, koji je počivao na racionalnim interesima. U ovome će se rukovoditi isključivo francuskim državnim interesima, te će se ono što se na unutrašnjem planu u njegovoj politici ispoljavalo kao „državni razlog" na spoljašnjem planu ispoljiti kao „nacionalni interes", te će ova dva izraza do danas u političkoj teoriji biti gotovo sinonimi, imajući poreklo u dva stuba državničke politike kardinala Rišeljea.



Ово треба имати на уму, али консензус? Да ли је то код нас уопште могуће осим неке врсте присиле?




Rišelje je vršio svoju dužnost nešto manje od 20 godina i za taj period je uradio neverovatno mnogo jer je u potpunosti bio posvećen Francuskoj, koju je od zaostale i inferiorne feudalne monarhije pretvorio u jaku i više nego poštovanu modernu državu. Pitanja koja ste postavili su veoma ozbiljna i ne usuđujem se da odgovorim na njih, kako ne bih ušao u odviše pretenciozno suđenje, jer kao svoj zadatak doživljavam da pišem o dobrim uzorima u državnim poslovima, ako neko hoće da se ravna po njima, bez pretenzije da dajem odviše brze, nepromišljene (i kao takve neupotrebljive) sudove o problemima koji nas trajno muče. U svakom slučaju hvala na pitanjima koja su dobar podstrek za dalje razmišljanje o ovoj temi, kao i na čitavom komentaru, jer su ovakvi pametni komentari koje ponekad dobijem glavni razlog zašto uopšte i kačim ove postove na blogu.


stefan.hauzer stefan.hauzer 12:49 18.03.2017

Re: Граница епохе

Немогућност да се ишта каже фрагментисаније и јасније, него стална потреба за тиме да свака реченица буде "исконска мудрост ".


emsiemsi emsiemsi 14:07 18.03.2017

Re: Граница епохе

stefan.hauzer
Немогућност да се ишта каже фрагментисаније и јасније, него стална потреба за тиме да свака реченица буде "исконска мудрост ".



Ти мене зезаш, а ја се (био) уозбиљио само тако.
freehand freehand 14:11 18.03.2017

Re: Граница епохе

emsiemsi
stefan.hauzer
Немогућност да се ишта каже фрагментисаније и јасније, него стална потреба за тиме да свака реченица буде "исконска мудрост ".



Ти мене зезаш, а ја се (био) уозбиљио само тако.

Da se vratiš na Tik-tak?
stefan.hauzer stefan.hauzer 14:11 18.03.2017

Re: Граница епохе

Ти мене зезаш, а ја се (био) уозбиљио само тако.

Nisam, emsi, majkemi. Potpisujem svaku reč koji si napisao. Šteta što se retko uozbiljuješ.


edit: Često autori; koje sam u poslednje vreme čitao, a koji u potrebi da im rečenice iskazuju iskonsku mudrost, propuste da ispolje sopstvenu autentičnost stila i jezika. Potreba da naprave otklon od neozbiljnosti fikcije apsolutno je poražavajuća.
emsiemsi emsiemsi 14:18 18.03.2017

Re: Граница епохе

stefan.hauzer
Ти мене зезаш, а ја се (био) уозбиљио само тако.

Nisam, emsi, majkemi. Potpisujem svaku reč koji si napisao. Šteta što se retko uozbiljuješ.

Ондак хвала !
vlad_aleksh vlad_aleksh 09:54 22.03.2017

Глобално село гори

Интересантна је та клацкалица између глобализације и локализације. Затим постанак и нестанак држава. А и нација, обашка.
Неки облици глобализације су постојали у време Александра Великог(БЈРМ), Римског царства, Византије (Ромеје)... И мени то личи на политичке глобализације. Затим имамо верске глобализације: Хришћанство, Ислам...
Онда на ред долази Француска револуција, и она удара клин у ковчег свих старих глобализација, али авај, отвара пандорину кутију нових глобализација. То је глобализација локалног. Слободан Јовановић је написао сјајан есеј о Сјејесу, кртици Револуције. Он је у конвенту први пут употребио израз "нација". У политичком смислу, разуме се. Након тога, Наполеон глобализује идеју локализма. Феудализам пада као кула од карата по читавој Европи. 1804 Карађорђе диже српску "буржоаску" револуцију. Рађају се нове нације, стварају се нове државе - као зечеви. Затим следе комунистичке интернационале, које ниподаштавају националне и класне разлике настале у романтизму и акценат бацају на светски пролетаријат. Ево, већ ме заболе глава од силних клацкалица.
На крају баладе, појављују се: радио, телевизија (види под Маршал Маклуан), интернет, брзи бродови и још бржи авиони. Кока кола и пепси, Холивуд и Боливуд, Камење и Бубе, Европске уније, ММФ-ови... Није вино ко што некад бјеше, нит је свет оно што мишљасте. Ако је кардинал Ришеље крив за ове зајебанције - хвала му.
Да скратим. Глобално село гори, а ми се чешљамо. На потпуно исти начин.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana