Idete li u teretanu? Vežbate li?
Možda nekome bude korisno da zna i ovo.
Retko koja struka, kao trenerska, ima toliko neznalica i polupriučenih zanatlija. Nekada sam fasciniran količinom gluposti i neznanja kojim, umesto da se stide, ponose se i prikazuju ga javno, kao da je reč o najvećoj mudrosti ili tajni koja se samo njima dostupna.
Trenerski poziv, naoko trivijalan, ali suštinski veoma složen i zahtevan, iz nekog, meni nedokučivog razloga, dopušta bukvalno svakome da ima svoje mišljenje o tome kako treba raditi; od roditelja, do polupismenih trenerčića koji se kriju iza diploma ili sopstvenih sportskih rezultata. A mišljenje je kao dupe; svi ga imaju.
To što je neko završio fakultet, ne znači nužno da je trener, pogotovo ne dobar trener, jer naš fakultet, po definiciji, školuje kadrove za sprovođenje nastave fizičkog vaspitanja u školama.
Bar tako piše na mojoj diplomi.
Za druge ne znam, ali ja sam tek počeo da učim kada sam završio fakultet.
Sportski rezultat, koji je neko u mladosti imao, takođe nije dokaz da dotična osoba zna na koji način se do tog rezultata i došlo. Primenjivati isti model po kome je postigao rezultat, pogrešno je i suštinski i logički. Suštinski, jer nije ista osoba i nisu iste okolnosti; logički, jer to što se često vozim avionom, ne znači da umem da poletim ili sletim po nevremenu. Tačnije, ne umem uopšte, iako postoje jutjub tutorijali gde sve izgleda lako.
Ali ako nešto izgleda lako, ne znači da je lako. I suštinski i logički.
Postoje i jutjub tutorijali i kako se poboljšava eksplozivna snaga, brzina, skočnost..., ali pogrešno je verovati im jer svako, ali baš svako, može da postavi klip sa vežbom na jutjub ili instagram. Nerazumno je poverovati svakome. Da budem oštriji; glup si ako poveruješ svakome.
U trenerskom poslu, međutim, razum nije relevantan parametar. Čak slutim da što se nerazumnije ponašaš, to te ozbiljnije shvataju. Što ti besmislenije izgledaju vežbe, to ti više veruju. Što nerazumljivije reči koristiš, to te bolje razumeju.
Naravno, to ni suštinski, ni logički nije tačno.
Okolnosti uvek diktiraju izbor sredstava kako doći do rezultata, a te okolnosti nisu unapred definisane te se ne može primeniti unapred definisan model - NIKAD.
Ovu poslednju rečenicu ne shvataju mnogi "proslavljeni" treneri i u individualnim i u ekipnim sportovima, pa uvek i svuda primenjuju isti model, ista sredstva, iste vežbe, isti obim....sve isto.
I često nemaju nikakve rezultate, ili ih imaju tek povremeno, kada im se posreći da nalete na talentovanog sportistu, ili on na njih. Dakle tada nije do njih, već do sportiste, jer kao što se od dobrog lekara očekuje da izleči svakog, ili makar veliku većinu pacijenata, tako se i od dobrog trenera očekuje da ima rezultat sa svakim, ili makar velikom većinom sportista sa kojima radi, a ne samo sa nekima. Rezultat po objektivnim, merljivim, kriterijumima za konkretnu osobu u kontretnom trenutku. I to uvek, ili gotovo uvek, a ne samo ponekad.
Treneri, svejedno, primenjuju isti model, ista sredstva, iste vežbe, sve isto, čak i ako rezultata nema ili su rezultat, recimo, česte povrede.
Ne volim tu reč - trener, jer reč "trener" pomalo umanjuje značaj i veličinu naše osnovne delatnosti, a to je unapređenje najsavršenijeg dela prirode, ljudskog tela. Možda sama odrednica trener, tj onaj ko sprovodi nekakav trening, često bez svesti o tome kako je taj program treninga nastao, omogućava olako shvatanje čitave profesije. Mi itekako moramo imati svest o svakom elementu, o svakom detalju, koji primenjujemo u radu.
A znamo da ne postoje dva ista čoveka na planeti, prema tome, logički, ne postoje ni dva identična pristupa.
Da pojednostavim, vežbe mogu biti iste, ali način njihovog izvođenja može se veoma razlikovati od osobe do osobe.
I tu se upravo krije suština, ispraviti nedostatke konkretnoj osobi u konkretnom trenutku, ne uraditi ili ODraditi vežbe ili trening.
Vežba, dakle, sama po sebi nije ni dobra ni loša, ali može biti i dobra i loša. Do istog cilja vodi mnogo puteva; moramo poznavati svaki i svaki korak na njemu, a ne samo njihov broj.
Kakva je onda korist znati mnogo vežbi, a ne znati principe po kojima funkcioniše telo koje želimo da unapredimo. Kakva je korist brojati korake, a ne poznavati put.
Ni suštinski ni logički, nikakva.