„Naši pogledi na svet daleko su superiorniji u odnosu druge zahvaljući jednostavnoj činjenici da je svako nama suprotstavljeno mišljenje pogrešno, čim je suprotstavljeno našem mišljenju."
Po mnogima, postojanje uticajne manjine predstavlja bitnu odrednicu svakog društva. Gde kriterijuma po kojima pojedinac biva uzdignut u okrilje odabrane manjine ima mnogih, često različitih, a ponekad i dijametralno suprotnih. Opet, možda bi upravo ti kriterijumi i mogli prilično toga da kažu o prirodi društva u kome nastaju, koliko god to kod nekih izazivalo negodovanje, ali neretko, što da ne, i odobravanje i zadovoljstvo.
Gledano uopšteno mogle bi se izdvojiti četiri osnovne vrste društvenih elita: (i) elita moći - predstavlja sloj koji donose odluke, i koji uticaj zasniva na vezama sa državom; (ii) elita resursa - poseduje ili stvara infrastrukturu i druga dobra, i obično je povezana sa bogatijim slojevima društva; (iii) elita ideja - čine je pojedinci i grupe koji uobličavaju i plasiraju idelogije; i (iv) elita tehnološke pismenosti - čine je pojedinci i grupe koji imaju sposobnosti da "čitaju okruženje" uz pomoć, između ostalog, i naprednih tehnologija, sa kojima su obično familijarni.
Sad, tema bloga i nije toliko teoretisanje na temu elitizma, koliko pokušaj da se iz nepreglednog mora različitih vrsta elita izdvoje neke, koliko na prvi pogled tipične, toliko i neuobičajene i egzotične:
- "Radiohead" elitizam, predstavlja pojavu koji se razvija u kasnom tinejdžerskom dobu (i nema obavezno nikakve veze sa grupom Radiohead), po kome neko sebe doživljava elitom i odabranim zato što sluša određenu vrstu muzike.
- Severnjački elitizam, po kome, na primer, ljudi sa severa smatraju južnjake inferiornim, lenjim, neobrazovanim, manje inteligentnim ili manje razvijenim.
- Sekularni elitizam, u kome se centar moći (inače u ranijim društvima najčešće projektovan na neko božanstvo ili višu silu), prenosi na novu sekularnu elitu, regrutovanu bilo poreklom, obrazovanjem, ili poznanstvima sa istomišljenicima. U principu se međusobno smatraju nepogrešivim i zaštićenim od bilo kakvog oblika kritike ili promena, uz neizbežnu ulogu vrhovnog sudije svakome i svačemu.
- „Oksbridž" elitizam, po kome pohađanje nekog od prestižnih univerziteta podrazumeva elitni status.
- Intelektualni elitizam, u kome neko na osnovu manje ili više stečenih znanja i veština podrazuma da je u odnosu na druge kvalifikovaniji da iznosi mišljenje, kako na odgovarajuće, tako neretko i na sve druge teme. Do granica da sebe smatra moralno superiornim, uz insistiranje na bezuslovnom prihvatanju svega što se govori.
- Inverzni elitizam, u kome pojedini smatraju da su bolji od sebe obrazovanijih ili bogatijih, tako što misle da su jači, otporniji i „sa obe noge na zemlji."
- Politički elitizam, u kome pojedinac smatra da je superioran zbog bliskosti određenoj vrsti politike. Odnosno, ostale smatra inferiornim i manje vrednim na osnovu drugačijih političkih stavova.
Inače, postoji i mišljenje da su zadnji SAD predsednički izbori u dobroj meri odlučeni ne samo ksenofobijom ili ekonomskim protekcionizmom D. Trampa, već u dobroj meri i odijumom koji je Obama-Klinton administracija izazvala među mnogim glasačima svojim elitističkim stavovima. Čuvena je i rečenica koja se pripisuje njihovim pristalicama:
„Naši pogledi na svet daleko su superiorniji u odnosu druge zahvaljući jednostavnoj činjenici da je svako nama suprotstavljeno mišljenje pogrešno, čim je suprotstavljeno našem mišljenju."
- Liberalni elitizam, koji u određenoj meri objedinjuje sekularni i politički, usmeren ulevo.
- Elitizam paradoksa, vid političkog elitizma u kome konzervativci i liberali jedni druge optužuju za elitizam, dok obe strane jednako nastupaju sa elitističkih pozicija.
- Benevolentni elitizam, predstavlja mešavinu sekularnog i intelektualnog, sa razlikom da se uloga vrhovnog sudije u društvu sprovodi sa blagim, prijateljskim i brižnim osmehom na licu.
Sad, čemu čitava priča. Pa možda delom i tome da je ponekad prilično teško pronaći reč suprotnog značenja reči "elitizam" (možda "populizam" ili „egalitarizam", na primer ... ne znam). Neki bi opet rekli da to i nije nešto preterano neuobičajeno, jer - projekcija je čudo. Ono kada, na primer, sve loše u sebi pokušavamo da projektujemo na nekog drugog, kako bi, naizgled, porasli kako u svojim, tako i u tuđim očima.
Što bi, opet, moglo da znači i to da smo ipak, na kraju, svi skloni elitizmu, odnosno, da smo „svi mi pomalo elitisti."