Evo mojih pet centi na temu.
U online biznisu postoji nešto što se zove “ trenutak istine”. To je onaj momenat kada je kupac napunio svoju korpu popunio sve podatke koji su traženi od njega , uključujući i kreditnu karticu i treba da pritisne “Pay”. ( U stvari postoji više “trenutaka istine, ali da ne davim)
Ali pre toga postoje mnogi drugi koraci takozvanog “customer journey”, kako je kupac čuo za sajt, kako je došao do njega, preko bannera , fejsbuka, direktno , google search, performance marketing itd, kako se ponašao na landing page, da li je pritisnuo nekoliko klikova ili otišao direktno na proizvod koji hoće itd.
Sve to online firme znaju o nama.
Interesatno je da je “abandon rate” ( napuštanje sajta ) veća na svim ovim koracima nego na konačnom koraku kada treba da pritisne “Pay”.
Zašto ovo pričam, ova je priča poznata većini ?
Zato sto su u demokratskom procesu Izbori “Moment of Truth” , ali proces donošenja odluke birača “koje dugme da pritisne” pocinje mnogo ranije, u stvari to je konstantan proces.
Najveca razlika , naravno je da je internet totalno transparentan, mogu se porediti cene, performans, svedočenja drugih kupaca itd, a u našem svetu totalno kontrolisanih medija ( osim delimično istog tog interneta ) stvari stoje mnogo drugačije.
Naravno na Internetu postoji zakonska obaveza prodavca da bez pitanja primi proizvod nazad u roku od 28 dana ako to kupac zatraži.
E ja mislim da to studenti traže.
Naravoučenije je naravno da kupovine ( Glasanja ) ne moze uopšte biti ako ne postoji
Transparentost
Sloboda protoka informacija o proizvodu
Jednaki uslovi za sve proizvode
Bez ovoga treba napustiti sajt na prvom koraku.
Ko je ikada pokušao da vrati proizvod koji je kupio na internetu nazad i dobije pare se namučio.
To jest ako nije kupio od lopova , a u tom slučaju, postoji više rešenja od prostih do prosto proširenih do složenih.