UTOPIA

Već par puta sam se na ovom blogu  deklarisao kao (radikalni) utopista,  što uostalom i sad činim,  otprilike učinio sam to isto onoliko puta  koliko sam i izjavljivao  da ne gledam tv serije.

E pa, nedavno sam, po nagovoru blogokolege Ribozoma (tnx Rib), odgledao jednu (2 sezone od po 6 epizoda) koja se gle nikakvog li čuda zove upravo Utopia.

I sad ću malo da izigravam  tv kritičara sveopšte prakse, koristim riječi što zajebato zvuče i ... ustvari, seriju ću iskoristit kao bazu za ekstrakciju par teških tema i dilema koje se kroz nju provlače.

Pa da krenemo redom.

Ono što me na prvu privuklo pomenutoj seriji je njen izrazito stripski vizuelni identitet. Pri tom mislim na one baš dobro urađene stripove.

Ravne, horizontalne  panoramske vizure u mnogim uvodnim kadrovima,  pop-art  koloritne šeme, dinamična montaža, upadanje likova u kadar preko njegovog oboda kao u stripskim kvadratima, samo su dio šireg flertovanja sa stripskom likovnošću.

Postoji u seriji i jedana (upitna) rečenica koja ima "bolesnu" ambiciju da dostigne pop ikoničnot čuvene Dick Loreen is dead (Lost Hihgway), a glasi - Where is Jessica Hyde? Nju  iz različitih razloga, na više mjesta u seriji ponavlja  glavni čistač (Neil Maskell)

Well, Džesika (Fiona O'Shaughnessy) je stvarno opasna ženska. Uz to luda kao strujomjer na struju.

No tu se stripičnost serije i njeno poigravanje toponimima pop estetike ne završava. I njena  narativna struktura, akcenti u odrolavanju priče, likovi, zaplet, sama radnja, sve je tu izrazito stripski. Ujedno i stripski prenaglašeno.

Može se reči i da je prvi dio serije svojevrsna posveta kultnim strip novelama (in general) koje obično, sem užeg kruga posvećenika, ne bivaju poznate široj javnosti.

Novela o kojoj je u samoj seriji riječ Utopia (The Utopia Experiments) svoje malobrojne fanove uvlači u opskurnu, uzbudljivim likovnim metaforama i tajanstvenim numeričkim kodovima  zapletenu  priču, za koja će se brzo ispostaviti da je podjednako smrtonosna i spolja i iznutra.

Iznutra – jer svjedoči o jednom zlokobnom biotech projektu, spolja – jer je dolaženje u dodir s njom solidna garancija da ćete ubrzo biti likvidirani.

Hipertrofirano nasilje  koje je pa skoro opšte mjesto u seriji,  gdje prosviravanje mozga poslovično slijedi na svakih 5-6 minuta,  samo je još jedan  link sa stripskom mitografijom.

Neke scene su ozbiljno brutalne, na fonu treš estetike petparačkih priča. Samo s još jednim X dodatim u predznaku.

Što se muzike i saundtraka tiče, sve se svodi na efektnu osnovnu temu, čije pojavljivanje poslovično predhodi svakoj značajnijoj gužvi.

A sad, s vizuelne-estetske prelazimo na scenarističko-dramaturški aspekt  serije.

U najkraćem -  za svoj dinamički zamajac serija koristi teoriju zavjere blisku klasičnim X-files kanonima.

S tim da se kroz odvijanje radnje sama tajnovitost  zavjere lagano raskrinkava. Njen mehanizam se sa simboličkog postepeno prevodi u profani  prosede. a vinovci bivajui  ogoljeni  do kože, pa čak  i malo ispod.

Početak serije donekle  podsjeća na čuveni stripski serijal Invisibles, Grant Morisona, naročito u smislu okupljanja glavne grupe likova (uključujući tu i jednog neprilagođenog klinca), pojavi ubica koji ih proganjaju, tajanstvenosti same strip novele koja se nalazi u središtu zbivanja. No za razliku od pomenutog serijala , Utopia ni u jednom momentu ne isklizava u nadnaravnu, paradimenzionalnu šemu, već čvrsto ostaje u okvirima (karikiranog) realizma.

Reakao bih da je ono što  Utopiju izdvaja od žanrovski sličnih ostvarenja zapravo njeno poigravanje (eksploatisanje) moralnim normama, često iskarikiranim do onih izluđujućih, ultimativno koncipiranih pitanja – koliko je ljudi dozvoljeno žrtvovati zarad opstanka čovječanstva?

Za ogrganizatore tajanstvene Mreže ulog u igri je toliko visoko podignut da pojedinačni ljudski životi predstavljaju potrošnu robu u klasi papirnatih maramica.

Ideja o neophodnosti masivne  žrtve, mjereno brojem  ljudskih života, podsjeća na momenat iz legendarnog stripa Alena Mura The Watchmem, o kojem sam svojevremeno takođe pisao na blogu.

I dok je u Watchmenima, Ozimandijasovo „genijalno“  žrtvovanje hiljada ljudi neophodno radi uvjerljive simulacije vanzemaljskog napada kojim bi se čovječanstvo odvratilo od nuklearnog samouništenja  i ujedinilo u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, u Utopiji zavjerenici pokušavaju da prenapućeno svjetsko stanovništvo učine 90% sterilnim i tako izbjegnu kataklizmu koju, po njima,  neminovno donose predstojeće   iscrpljivanje zaliha fosilnih goriva, ispošćeno zemljište svjetskih žitnica, atmosfersko  prezasićenje  izduvnim gasovima...

Jedini način da to učine predstavlja masovno vakcinisanje svjetske populacije proteinom (simboličkog naziva Janus)  kroz cijepivo za tzv. ruski grip čiju epidemiju kane namjerno podstaći.

Tvorac Janusa je ujedno i autor tajanstvene strip novele, kao i otac...

Ok, samu radnju neću prešričavati u detaljima. Ona nije ni tema ovog bloga.

Manipulacija emocijama koju gledaoci mogu imati  spram glavnih likova obiluje inercijalnim silama.

Hoću reći zaokreti su tako oštri da u jednom momentu osjetite simpatije prema  profesionalnom ubici psihopati, koji je u predhodnoj epizodi pobio desetinu nevinih likova među kojima i osam učenika osnovne  škole usred nastave. Kao što i pretpostavljate - uglavnom  metkom u vugla. Naravno da vas to tjera na preispitivanje normalnosti vaših reakcija.

Na razmišljanje o relativnosti stvari koje volite ili ne volite u zavisnosti od tekućeg slajd šoua slika u vašoj glavi.

Ko mješa slike, ko pravi njihov  izbor?

Šta je dobro , šta je zlo, i da li oni uopšte postoje izvan konteksta ispravnog, odnosno opšte korisnog?

Da li biste bili u stanju da ubijete jednu konktretnu osobu ako znate da time spašavate stotine drugih?

Mislim da i Keneman negdje spominje sličnu dilemu u paraboli sa željezničkom raskrsnicom i šinama na kojim je vezan čovjek, a samo skretanje vodi voz u neizbježan sudar i potencijalno veliki broj stradalih... I? Kako tad postupa častan čovjek?

Da li su nemilosrdni  organizatori ustvari istinski humanisti, ma kako nam odbojno djelovali njihovi postupci. Ponekad i oni lično.

Da li je situacija toliko loša da lijek jednostavno mora biti toliko gorak?

Da li biste ubili za život? Koliko za koliko?

Jedva čekam nastavak serije ;)