Jedan od temelja ovdašnje normalnosti je i antifašistički karakter narodno-oslobodilačke borbe tokom II svetskog rata i činjenica da je Srbija 1945. godine bila na pobedničkoj, a ne na poraženoj strani, sa velikim brojem poginulih boraca-antifašista i civilnih žrtava.
Na poraženoj strani su bili oni koji su zajedno sa hrvatskim ustašama i slovenačkim belogardejcima bežali prema austrijskoj granici te prelomne 1945. godine: nedićevci, ljotićevci i četnici.
Šta su savezničke snage, kao pobednice u II svetskom ratu, mislile o njima, jasno govori naziv britansko-američke akcije za predaju svih tih kvislinških jedinica jugoslovenskim partizanima: ČIŠĆENJE PALUBE.
Pola veka po okončanju II svetskog rata u Srbiji je otpočeo jedan neshvatljivi, neofašistički i anticivilizacijski proces sudskih rehabilitacija kvislinških zločinaca. Taj proces ne samo što je svojevrsni auto-gol po čitav srpski narod, nego je i davanje alibija drugim narodima na Balkanu, koji su takodje tokom II svetskog rata imali svoje nacionalne izrode i sramote, da učine isto: rehabilituju ratne zločince i po drugi put pobiju mnogobrojne žrtve, medju njima i srpske nacionalnosti.
Današnja odluka Višeg suda u Valjevu o rehabilitaciji još jednog četničkog zlikovca dvostruko je neshvatljiva. Najpre zbog ruganja žrtvama i revizije istorijskih činjenica, a zatim što je grad Valjevo simbol borbe protiv nacizma zahvaljući jednom antifašisti, borcu Podrinskog partizanskog odreda - Stjepanu Filipoviću. Slika njegovog pogubljenja vešanjem 22. maja 1942. godine, dok sa uzdignutim rukama psuje Hitlera i naciste i poziva okupljene na otpor fašizmu, jedan je od najveličanstvenijih simbola borbe protiv najvećeg zla XX veka.
- Nemojte samo gledati. Udrite gadove. Vadite zarđale puške. Ako budete samo posmatrali, gadovi će nas jednog po jednog ubijati - govorio je Stjepan Filipović dok su ga sprovodili ka vešalima. Nije prestao ni kad su mu namakli omču na vrat.
- Drugovi i drugarice, srpski narode! Hitlerovske horde prodrle su u tvoja sela i tvoje gradove; one ispijaju krv, muče te zatvorima i koncentracionim logorima, gone te da radiš do iznemoglosti u rudnicima i fabrikama koje snabdevaju fašističke zlikovce... Pljačkaju te, streljaju te u masama, biološki te uništavaju i duhovno satiru - govorio je Stjepan Filipović uzdignutih ruku sa omčom oko vrata, sve dok jedan nemački oficir nije prišao i nogom odgurnuo klupu.
Upravo zbog tog herojskog držanja pred fašistima predsmrtna fotografija Stjepana Filipovića, koju je 22. maja 1942. snimila mlada Slobodanka Vasić, tada šegrt u valjevskoj fotografskoj radnji Kosare Antić, danas se u prirodnoj veličini nalazi na ulazu u zgradu Ujedinjenih nacija na Ist Riveru u Njujorku, kao simbol antifašističke borbe i savezničke pobede.
Ali, ko ovde mari za te činjenice!?
Detalji o Stjepanu Filipoviću: http://www.yugopapir.com/2013/07/stjepan-stevo-filipovic-narodni-heroj.html
Heroizam partizanke Lepe Radić
Potresna nemačka fotografija uslikana neposredno pre pogubljenja Lepe Radić, mlade devojke rođene 19. decembra 1925. godine u selu Gašnici, kod Bosanske Gradiške. Ovo je podsećanje na jednu od mnogobrojnih hrabrih devojaka i žena koje su dale svoje živote u borbi protiv fašizma.
Lepa Radić je završila zanatsku školu u Gradišci, gde je i živela do početka 1941. godine kada su je ustaški zlotvori odveli u obližnji zatvor. Iz njega beži 23. decembra iste godine i stupa u partizane. Kao borac Grbavačke čete Kozarskog odreda učestvovala je u proboju obruča na Kozari, jula 1942, a u avgustu 1942. godine je sa borcima Odreda prešla u Podrgmeč. U kozarskoj ofanzivi su joj poginuli otac Sveto, Milan, 15-godišnji brat jedinac, i stric Vlado, koga je posebno volela.
U Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, februara 1943. godine bila je zadužena za prenos ranjenika i organizaciju zbega u Grmeču. Bez predaha je obilazila zbegove i raštrkane grupe promrzlih ljudi, žena i dece, sklanjala ih je u zavetrine, savetovala kako se ponašati prilikom bombardovanja. U nastojanju da održi moral, uveravala je narod da će "naše brigade zaustaviti fašiste!". Snagu svog verovanja uporno je prenosila na ljude oko sebe, a trebalo je mnogo moralne i fizičke snage da se izdrži zima u Grmeču i stalni pritisak neprijatelja koji nije imao milosti.
Partizane je tada napala nemačka 7. SS divizija „Princ Eugen", opkolivši ih. Na Nemce je ispucala sve metke iz svog oružja i junački se borila do poslednjeg metka hvatajući se u koštac sa nacistima. Nemci su je savladali udarcima kundaka i vezali. Pokušala je, ko zna koliko puta, da zaštiti uhvaćeni narod koga su esesovci zlostavljali na putu prema Bosanskoj Krupi, "Ubijte mene, narod nije kriv!" - vikala je Lepa, posrćući pod udarcima legionara 369. divizije. Posle trodnevnog zlostavljanja, dovedena je pred podignuta vešala, u bagremaru između tunela i železničke stanice u Bosanskoj Krupi. Ruke su joj bile vezane telefonskim kablom, bez cipela, samo u vunenim čarapama, iscrpljena i iznemogla, ali ponosna i prkosna čekajući presudu.
Pre nego su joj natakli omču na vrat, uzviknula je: »Bori se, narode, za svoju slobodu, ne daj se zlikovcima u ruke! Mene neka ubiju, imaće ko da me osveti!«
Na gubilištu su joj govorili da će joj pokloniti život ako kaže ko su rukovodioci i komunisti među zarobljenim narodom i partizanima. Lepa im je odgovorila: »Ja nisam izdajnik svoga naroda. Oni će se sami otkriti kad budu uništavali zlikovce kao što ste vi!«
Imala je svega 17 godina kad su je obesili 11. februara 1943.
U izveštaju o egzekuciji SS-ovci su napisali: "Banditkinja, obešena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđeni inat."
Nemački vojnik, koji joj je namakao omču na vrat, poginuo je u Zagrebu, na Savskoj cesti. U njegovoj torbi nađena je ova fotografija.