Aktuelni su teniski turniri na šljaci, pa mi pade na pamet na koje li sve načine tereni Madrida ili Pariza, kao i stadioni mnogih drugih sportova, podsećaju na arene Antičkog Rima i Grčke. Naravno, ne kažem da su današnji sportisti gladijatori, ne zato što je to milion puta do sada rečeno, već zato što samo po sebi verovatno i ne znači ništa. Kao, po svoj prilici, ni to da je narodu dovoljno hleba i igara.
Naime, postoji više autora koje se upravo i time bave - zbog čega je narod Starog Rima u toj meri hrlio u gladijatorske arene. U publikaciji „Lure of the arena" kažu da su u osnovi spektakla bili, šta drugo, do prikazi različitih oblika organizovanog nasilja, karakterističnih za robovlasništvo. Opet, autori, na sreću, idu dalje tvrdeći da su antičke igre predstavljale i nešto mnogo više, odnosno, da bi se tek posmatrano iz ugla, na primer, socijalne psihologije moglo doći i do nekih opštijih zaključka. Ali kojih?
Sad, većina tvrdi da se u principu radilo o propagandi i obliku društvene kontrole, kao i o pokušaju da se građanima Rima prenesu određene političke, religijske ili etičke poruke. Takođe, postoji i teorija po kojoj su gladijatorske igre predstavljale odu nečemu što se u suštini nalazilo u samim temeljima rimskog društva, „Rimskoj vrlini", po kojoj su se muški članovi društva (simbolički predstavljeni gladijatorima) žrtvovali za dobrobit carstva. I na kraju, verovatno bi najjednostavnije objašnjenje moglo biti i ono po kome je arena predstavljala ništa drugo do simbol reda koji je Rimsko carstvo uspostavilo nad destruktivnim silama ljudi i prirode, simbolički prikazanih scenama koje su se u njoj svakodnevno odigravale.
Takođe, ništa manje nije bio bitan ni raspored gledalaca na tribinama. On je, naime, nepogrešivo oslikavao društvenu strukturu Rimskog carstva, počev od dela namenjenog običnim građanima, pa sve do tribina sa tribunima, senatorima i imperatorima. Na ovaj način svima je, po svoj prilici, prilično eksplicitno stavljano do znanja da bi jedino prihvatanjem postojeće društvene strukture, iliti arene, bili zaštićeni od sveg nasilja ovog sveta, predstavljenog između ostalog i gladijatorskim borbama. I da je to u stvari i bio jedini način da se iz arene i izađe kao stvarni pobednik.
Opet, pojedini autori tvrde da su antičke igre komunicirale sa posetiocima na još jednom, prilično ličnom nivou. Naime, po njima, gledalište je kroz igre bilo u prilici da na, u principu, kontrolisan način ispolji i neke od svojih najdubljih strahova i animoziteta: (i) strah od smrti i slabosti; (ii) animozitet prema došljacima i strancima (što je bio jedan od omiljenih narativa gladijatorskih igara); (iii) prema drugim rasama, narodima i religijama; (iv) kao i prema ljudima drugih generacija, porekla, obrazovanja ili materijalnog statusa. Kako god, izgleda da je katarza arene mnogima omogućavala da se bar za trenutak reše nekih od unutrašnjih poriva, projektujući ih svesno ili nesvesno kako na aktere gladijatorskih borbi, tako i na druge posetioce. Naravno, uz uvek prisutnu mogućnost da je neko stvarno u svemu tome i uživao.
Ipak, na kraju, pitanje u kojoj su meri antičke arene i dalje žive u svim ovim novim, kojih ima više nego ikada. Dobro, danas je, ako ništa drugo, jednostavnije naći se na centru terena, u jeku borbe. Mada, ko će ga znati.
Kako god, jedna bi od uteha mogla biti i ta da svakojaka mesta po svim arenama i koloseumima ovoga sveta možda nikad do kraja i nisu stvarno rasprodata i razdeljena, i da naposletku uvek ostaje određeni broj boljih za koje se i dalje vredi boriti. Ili se neko prilično potrudio da stvori baš takav utisak :)