Prvo nam je nestao pradeda. Od 95 leta.
Policija nas je uputila da proverimo po bolnicama. U Urgentnom nam rekli da se jedno NN lice šlogiralo u autobusu i da je smešten u Svetom Savi. Ode muž da proveri...jeste naš deda, ali ima neke brkove. Nije ga video sedam dana, odakle mu ovi brkovi? Čovek je u lošem stanju, ne može da govori, muž kaže - Naš je! Dobro, gospodine, sve je to lepo, ali i gospođa Petrović je rekla da je ovo njen muž! Tu se ovaj moj zbuni još više. Počne da zagleda dedi noge, uvek je imao ispupčene vene, to im je porodično...noge glatke, nigde vena! Sutra povede i porodičnu prijateljicu, dve glave su pametnije od jedne, kad...gospođa Petrović odustala, nije njen muž, nema ožiljak od operacije slepog creva. Deda umre za dva dana. Mi smo rešili da je naš i sahranićemo ga kako dolikuje. Ipak je morala da dođe prababa (od 92 leta) da ga prepozna. To što je načeta alchajmerom i ne izlazi mesecima napolje, to je valjda dobra preporuka.
Kada je muž otišao po ostatak dedinih stvari u Urgentni, nađe u jakni bus plus karticu, sa sve slikom, imenom i prezimenom. Kažu - Aaaa, pa to nije validan dokument!
Onda je baba prestala da se kupa i da jede. I mnogo je vikala i svađala se sa umrlim dedom. Za tih sedam meseci, koliko ga je nadživela, muž je smršao 10 kilograma, ja se ugojila isto toliko. Svako na stres reaguje drugačije:) Babu smo, na prevaru, ošišali i istrebili vaške koje su se zapatile, sređivali stan, donosili hranu, platili privatnog psihijatra da dođe, uspostavi neku dijagnozu i da terapiju i onda je muž svaki dan, posle posla, išao da pregovara da te lekove i popije. Ja sam kopala rukama i nogama da otkrijem u sistemu socijalne i zdravstvene zaštite šta se radi u ovakvim slučajevima i do kraja sam uspela samo da dovučem terensku službu iz doma zdravlja da joj izmeri pritisak. Ubijala nas je u pojam sa rasolom koji je žickala od komšinica, od koga je imala konstantan proliv. Vidiš kako se taj predugi život gasi u ludilu i inatu i bukvalno ne možeš ništa. Moraš da se setiš kako to nije ona nego bolest i da puštaš onaj video gde zajedno s unukom recituje „Ko udara tako pozno..." A kad ti zazvoni telefon usred noći i kažu ti da je pala niz stepenice i da su je odvezli u Urgentni, disciplinovano se obučeš i odeš da moljakaš da je negde prime i poleče. U principu, tamo te šetkaju od jednog do drugog i kad svane jutro, kome se zalomi kraća slamka, taj te primi na odeljenje. Tako je baba završila na gastroenterologiji. Pita doktor mog izbezumljenog muža koji celu noć gura babu na kolicima od vrata do vrata i strpljivo čeka da prvo pregledaju ove što ih dovodi policija - Što ste došli? Je l' je boli stomak? Ovaj kaže - Pala je na glavu. Da, mnogo je boli stomak. Na kraju se ispostavi da je to na glavi samo posekotina, a da je baba anemična i ima čir i problem sa štitnom žlezdom! 'Bem ti raso'!
Uglavnom, prekosutra dođe muž u posetu i oni kažu da je otpuštaju za sat vremena?! Zvao je svaki dan i juče je bio u poseti, ali niko nije spominjao otpust. Zove me na posao i čini se da će da se spali, zajedno s babom, nasred Urgentnog. Na brzinu organizujemo da je prime u neki privatni dom, čak se ni ona više ne opire toj ideji, polako pakuju njene stvari...ali nema zuba! Muž se uskopistio - Baba je došla sa protezom, ima i da izađe sa njom! Galami on tu, ja sam već u zen modu, čujem šum talasa. On odlazi da pokupi stvari, po recepte za nove terapije u dom zdravlja, a ja ostajem da čekam transport. Kad dolazi obezbeđenje, sestre nose neke skener snimke, doktor spominje policiju - Vidite, gospođo, nema zuba na snimcima! Na odeljenje nije došla sa zubima! Ja kao gledam nešto u te snimke, al' slabo razabiram šta je šta, hebe mi se za zube! Gde mene sad da hapse zato što je on izgubio u procesu obaranja ruku sa medicinskim osobljem?! Dolazi hitna i baba i ja se ukrcavamo. Phu, pobegoh!
Umrla je tri dana kasnije.
Iza prababe i pradede (i njihovog skoro stogodišnjeg života) ostalo je troje unuka, četvoro praunuka i jednosoban stan na Karaburmi. Troje dece su nadživeli i sahranili i bili beskrajno vredni i pošteni građani bar pet različitih država, od kojih je svaka bivala sve manja. Ova poslednja nam je za dve sahrane, dve ostavinske rasprave i proces skupljanja papira za uknjižbu i prodaju stana pojela par hiljada evra i isto toliko živaca.
Ali, o tome, u drugom blogu.
Slava im.