Nekada davno u Vojvodini su živeli vrata do vrata , Podunavski Nemci i Srbi.
Pored dva mala Wernera, Rudija i Pubija živela su braća Babić, Bora i Pera.
Imali su lepo detinjstvo.
Kad se posvađaju ovi moji bi im odrecitovali –Švaba keleraba. A mali Nemci njima verovatno nešto podjednako uvredljivo na nemačkom. I sve to tako dok ih matere ne uteraju u avliju i pošalju na spavanje. Sutradan ujutru opet su bili najbolji drugari.
1938 godine deda je upisao mog oca u učiteljusku školu. Bila je to investicija u budućnost.
Vršac je u to vreme bio prosperitetna varoš sa puno škola.
Zajedno su učili Srbi,Mađari, Nemci,Slovaci Rusini ...
A onda je počeo drugi svetski rat. Nekako i pre toga dečaci nemačke nacionalnosti počeli su da se okupljaju u udruženja koja su se zvala –Kulturbund. Najpre kao kulturno, rodoljubiva a zatim sve agresivnija. Hitler je već nekoliko godina bio na vlasti u Nemačkoj i ideje o superrasi počele su da hvataju koren i u Vojvodini.
1941 godine srpski učitelji su proterani iz učitrljske škole u Vršcu a na njihovo mesto dovedeni nemački. Nastava je od tada bila na nemačkom.
To je bio razlog za bunt. Srpski učenici povadili su šipke iz gvozdenih kreveta u internatu i krenuli na Švabe. A Srbima ne treba mnogo kad je buna u pitanju. Bilo je povređenih na obe strane. Intervenisala je i njihova policija.
Moj otac je na brzinu spakovao svoje stvari i vratio se kući. Deda mu je savetovao da par dana ne izlazi na ulicu jer je predosetio nevolju.
Naš prvi komšija je bio Nemac. Svi su ga zvali Đura Werner ili češće-majstor Jergli. Sa njegovim sinovima igrali su se moj otac i njegov brat. Starijeg , Rudija su mobilisali i poslali na ruski front. Tamo je i poginuo. Mlađi, Pubi je bio mlad za vojsku. Učlanio se u lokalni kulturbund.
Posle dan ili dva komšija Đura, mada je to samo naš izgovor njegovog nemačkog imena pozove mog dedu i u poverenju mu kaže da se gestapo raspituje za imena svih učesnika incidenta u vršačkoj učiteljskoj školi. I još mu je savetovao da nikako ne sme da ga vidi njegov mlađi sin jer će sigurno prijaviti policiji a za takve stvari u to vreme se lako gubila glava.
Uopšte ne znam na šta će ovo da ispadne jer mi mozak povremeno blokira. A osim toga juče sam ceo dan odgušivao kanalizaciju tako da sam još uvek delimično u govnima.
Na obodu sela bili su vinogradi. I mi smo imali jedan sa kolibicom u kojoj se moglo prespavati. Deda je savetovao ocu da nikako ne zanoći dva puta u istom vinogradu.
Trajalo je to skrivanje skoro mesec dana. Za to vreme kod dede su navraćali gestapovci i raspitivali se za oca ali se deda pravio da ne zna gde mu je sin.
Dani su prolazili. Malo po malo prestao je pritisak nemačke policije i ceo slučaj je pao u zaborav. Rat je još uvek trajao a deda je jedva ispisao mog oca iz učiteljske škole u Vršcu i premestio ga za Beograd.
U Bavaništu se vreme vuklo u ritmu uobičajenih paorskih poslova. I dok je ravnica ponovo donosila žabokrečinu dosade a ljudi spremali za još jednu berbu kukuruza selom je prostrujala vest; Rusi dolaze. Ono malo radioaparata što ih je bilo u selu zaplenili su Nemci verovatno da osujete slušanje radio-Londona i prikriju svoje neuspehe na svim frontovima.
Da je vest tačna Bavaništani su se uverili uskoro. Dugačka kolona zaprežnih kola u pratnji malog broja nemačkih vojnika vukla se put Pančeva. Ljudi su se posakrivali na tavane plašeći se odmazde i kroz rupe za ventilaciju nemo posmatrali. Na kolima su bile čitave nemačke porodice najčešće sa malom decom i starcima. Bilo ih je iz okoline Bele Crkve,Vršca,Uljme Zagajice Deliblata, Mramorka. Iz Kovina i svih okolnih sela.
Na ulicama apsolutna tišina koju bi ponekad prekidala samo škripa ponekog nepodmazanog točka. Sve druge šumove upijala je debela Banatska prašina. Koloni su se priključivale i nemačke porodice iz Bavaništa.
Jedini koji se nisu priključili bili su čika Đura Verner njegova žena- tetka Ema i njihiv sin Pubi.
A ja da popijem pićence i da vidim jel Novak počeo da šora tu lopticu.
Dva dana kasnije pošto Rusi nikako nisu dolazili da oslobode selo jer su i oni žurili da zauzmu Berlin, odluče par seljaka da odu do Pančeva. Tamo nađu nekoliko Ruskih vojnika i zaprežnim kolima ih dovedu u Bavanište. Popeli su ih na balkon zanatskog doma gde su ovi u vazduh ispucali par rafela uz uzvik-Druzja mi vas osvobodili!
Tako je došlo oslobođenje.
Uskoro, jednog jutra na vrata Vernerovih došli su pripadnici OZN-e. Uhapsili su Pubija i bez objašnjenja ga pokupili i odveli. Od tada ga niko nije video niti se znalo šta je sa njim.
Čika Đura-Jergli i tetka Ema ostali su sami. On je popravljao šivaće mašine „Singerice“, ona je bila domaćica.Retko ko im je svraćao.
Mnogo godina kasnije firma „Invest-import“ pošalje mog strica u Nemačku da pregovara o kupovini brodskih motora za brodogradilište u Rijeci. Ljubazni direktor ga primi i predloži da mu kao domaćina preporuči jednog inženjera Nemca koji uzgred zna srpski.
Našli su se u dogovorenom restoranu.
Bio je to Pubi.
Mom stricu je ispričao šta mu se dogodilo.
-Odveli su nas u Pančevački zatvor.
Kao članove kulturbunda, zbog saradnje sa neprijateljem osudili su nas na smrt streljanjem. Znali smo šta nas čeka. Streljanja su bila na konjskom groblju kraj Pančeva. Noć smo proveli drhteći u ćeliji na prvom spratu zatvora. Bilo nas je oko tridesetak . Neki su se molili neki prizivali majku. Deca zaluđena idejama velikog rajha.
Ujutru kad su otvorili vrata ćelije i kad smo počeli da izlazimo i spuštamo se niz stepenice primetio sam na podestu kofu sa vodom i krpu. Sagnuo sam se i uzeo krpu u ruku praveći se da brišem. Pored mene su prošli i zatvorenici i stražari. Ostao sam sam na stepeništu sa kofom u rukama. Polako sam pošao ka dvorištu zatvora sve noseći onu kofu i krpu. Stražaru na kapiji sam rekao da idem po čistu vodu jer u to vreme u zatvoru nije bilo vode. Izašao sam na ulicu i sakrio se kod prijatelja. Nemoj me pitati ko mi je pomogao da se prebacim u Nemačku jer to ne mogu da ti kažem.
Pozdravi brata i kaži mu da ga nikad ne bih cinkario gestapou, mi smo odrasli zajedno.