Okej, postoje nekada ti čudni trenuci koji ti odrede život - u mom slučaju započnu unutrašnju emigraciju . Tako je bilo i sa mnom tog novembra kada je ushered new world order, za mene, krajem odnosno početkom kraja jugoslovenskog identiteta. Bilo mi je jasno od tog trena da se staro više neće vratiti.
Stvari koje sam čuo od Mostaraca imaju nekoliko ključnih crta:
a) političari
b) post-ideološki rat
c) kako isceliti duboke rane.
Političari su
smeće Balkana, okej, to znamo svi. No, šta je s ovim postideološkim ratom? Ispada da je teret rušenja Mostara na hrvatskim, bošnjačkim i srpskim generalima koji nisu umeli da kažu političkim vođama, "mi ne želimo rat"? To jugoslovenske generale čini odgovornima za rušenje ovog lepog gradića na pastoralnoj i čistoj obali reke.
Odgovornost za rušenje Balkana leži na nesposobnim, beskičmenim generalima, što nisu uspeli da kažu smetlarnim političarima: "mi ne želimo rat"?
To je velika i ključna razlika između vojske u demokratiji, i vojske u totalitarnim uređenjima - vojska nema kičmu. Zbog toga je uništen ovaj lepi gradić, i ona divna zemlja.