Obrazovanje - to je ono što ostaje, kada je sve naučeno zaboravljeno!
Beres Frederik Skiner
(naslov bloga je takav zato to sam prije više od godine Tasi rekao da namjeravam da napišem nešto o obrazovanju, a to je isto kao da sam obećao)
Kao što je poznato (zapravo nadam se da je to poznato) 4.10.1957. u 22h 28 min i 34 sek. u kosmos je lansiran prvi vještački statelit Zemlje, Sputnjik - 1.
Ovaj događaj je u SAD izazvao pravi šok. Pa tako Life na naslovnoj stranici u gornjem uglu otvoreno postavlja pitanje "Zašto su ga crveni pustili prvi".
dok Herald Tribune naglašava kako lansiranje Sputnjika vidi kao nesumnjivu "rusku" pobjedu.
Na sličan način taj događaj tumače i druga američka novinska izdanja.
Reakcija je stvarno bilo svakakvih, bilo je mnogo i iracionalnog ... i to baš mnogo.
Pa je tako senator Džonson, budući predsjednik SAD, rekao da mu nebo odjednom izgleda tuđim i neprijateljskim.
A Stiven King priča kako je tada imao 10 g. i kako je sjedio u bioskopu kada se odjednom film prekinuo i upalila svijetla. Ispred platna pojavio se upravnik, koji je uzbuđenim glasom svima objavio kako su "Rusi" u orbitu Zemlje lansirali satelit. King kaže da je tada prvi put u životu osjetio užas.
Iracionalno je naravno (kao što to uvijek biva) bilo preliveno paranojom:
No bilo je i racionalnog - npr. zdravog ispoljavanja poduzetničkog duha:
Racionalan je bio (kako to i dolikuje bivšem generalu i tadašnjem predsjedniku jedne supersile) i veliki Ajk. U pauzi između dvije golf rupe on je koliko-toliko pokušao umiriti naciju sa sa onom svojom čuvenom izjavom da to nije ništa više do u vazduh puštena mala metalna loptica.
Ajkov ljuti rival Hruščov za vijest je saznao u Kijevu dok je večerao (tamo su naime tada u toku bili veliki manevri). Sav ozaren obavjestio je prisutne o tome šta se dogodilo, no većina nije ni skontala o čemu to gensek uopšte priča. Interesantno je da je to uradio rekavši:"Upravo mi je zvonio Koroljov" (otac sovjetske kosmonautike), da bi zatim brzo dodao kako to prezime ne smiju razglašavati, jer je sve u vezi njega državna tajna.
I kad sam već pomenuo Koroljova, da vidimo još kako je to primio njegov direktni konkurent Verner fon Braun. Po jednoj verziji on je sa prijateljima bio tada u restoranu i vijest je prokomentarisao sa:"Znao sam! Sa tim se mora nešto uraditi".
Po drugoj verziji opet, javljeno mu je kada je bio kod sekretara za odbranu i upravo se tada i sa njim prepirao u vezi vojne podrške kosmičkom programu. Taj njihov burni razgovor prekinuo je jedan od njegovih suradnika uzbuđeno rekavši:"Doktore Braun, oni su to uradili".
Razočaran i ljut Braun se okrenuo ka sekretaru i odlučno rekao:"Dajte nam slobodne ruke i mi ćemo satelit lansirati za 60 dana".
Trebalo mu je ipak malo više - 88 dana.
Itd. i tome sl, no nisu ove pikanterije u vezi sa Sputnjikom to o čemu sam htio da pišem, ovo gore je kao nekakav prolog uvoda.
Sputnjik je za ovaj blog važan zbog toga što je natjerao SAD da pokuša dati odgovor na, u tom momentu, pitanje svih pitanja - zašto su Sovjeti to uspjeli uraditi prvi? Neki pametni ljudi su zaključili da je odgovor u obrazovnom sistemu, a neki takođe pametni ljudi su prihvatili njihovu argumentaciju i odlučili da se pozabave tim problemom.
Desilo se to 10. oktobra 1957. na sjednici Savjeta za nacionalnu bezbjednost. Tema sjednice je bila Implications of the Soviet Earth Satellite For U.S. Security, a uvodno izlaganje je dao glavom i bradom direktor CIA Alen Dals.
I nakon toga stvar je pokrenuta.
O onome što će uslijediti naciju je obavjestio sam Ajzenhauer u svom obraćanju narodu od 13. nov. 1957. Ta njegova "adresa" nosila je naziv Our Future Security. (evo link - www.presidency.ucsb.edu/ws/?pid=10950 )
I nakon toga stvar je pokrenuta.
A u međuvremenu dal' samoincijativno ili po narudžbi žurnal Life odlučuje da napravi unikalno istraživanje -eksperiment. Namjera im je bila da preko dvojice učenika, jednog Amerikanca i jednog Sovjeta, uporede dva obrazovna sistema.
Učenike su birali reporteri Life-a među otprilke 700 kandidata. Izabrani su Aleksej Kuckov, učenik moskovske škole № 49 i Stiven Lapekas iz Čikaga , učenik Austin Community Academy High School. Obojica su imala po 16 godina.
Uredništvo Life-a nikome nije reklo šta je njihov pravi cilj, učesnici istraživanja čak nisu znali ni da se na drugom kontinenetu isto radi paralelno sa nekim drugim. Njihov osnovni zadatak je bio da se ponašaju kao da se ništa oko njih ne događa. O svemu detaljno su saznali tek onda kada im je uručen broj žurnala sa njima na naslovnoj strani.
Sve je trajalo mjesec dana. I Stivena i Alekseja pratili su u stopu skoro pa cijeli dan. Zanimalo ih je ne samo šta rade dok su u školi, nego i čime se bave van škole, koliko vremena npr. troše na druženje sa vršnjacima i na zabavu uopšte, šta ih zanima i interesuje van školskih obaveza, kakve knjige čitaju i kakvim sportovima se bave. (ako neko hoće da pregleda časopis mogu mu dati link)
Reportaža je izazvala pravu senzaciju u SAD.
Uredništvo Life-a je primilo ogromnu količinu pisama i ubrzo je cijela stvar izašla izvan okvira časopisa. Ljudi su bili zaprepašteni i postavljali su razna pitanja. Od onoga zašto činovnci više brinu o tome šta učenici jedu za doručak, nego o onome šta uče i kako uče; pa preko zapanjenosti u vezi malih plata u prosveti i količine predmeta koje Aleksej uči; te sve do činjenice da Stivenova majka mora plačati dodatne časove, dok u SSSR-u učenicima koji zaostaju pomaže cijeli učenički kolektiv.
Roditeljski pravednički bijes tako se odlično uklopio u već pokrenutu pripremu reforme. Naravno treba biti objektivan i pošteno priznati da reportaža Life-a nema nikakvu naučnu vrijednost. Da bi bila tako ocjenjena, istraživanje bi trebalo trajati godinama i trebalo bi se baviti ne pojedinim ljudima, nego statistikom, državnom politikom obrazovanja, nastavnim programima itd.
Ipak prije nego što krenem dalje, mislim da je red završiti priču o Alekseju i Stivenu. Stiven je naravno bio izuzetno uvrijeđen i bijesan i više nikada nije razgovarao ni sa kakvim novinarima ... jedini izuzetak je bio novinar The Moscow Times-a , kojem je dao negdje '98. kratku izjavu, u kojoj je potvrdio da je i dalje ljut na Life, jer ga je ovaj za cijeli život obilježio etiketom "plešući dječak".
Završio je fiskulturu na Illinois State University, a zatim i vojnu školu. U vojsci je proveo 5 godina,od toga je 8 mjeseci kao pilot služio u Vijetnamu. Tridesetogodišnju civilnu karijeru odradio je kao pilot TWA. Nikada nije bio ni u SSSR-u, a ni u Rusiji i ne namjerava. Aleksej je kasnije, tokom svog boravka u SAD pokušao stupiti sa njim u kontakt, ali Stiven je to odbio.
Aleksejeva sudbina bila je u neku ruku slična, ali ipak uspješnija - završio je Moskovski aviaciono-tehnički institut. 1970-te ušao je uži izbor za kosmonaute programa Sojuz i počeo pripreme, ali je sve propalo zbog nesreće Sojuza 11. Nakon toga raspoređen je u Državnu agenciju za bezbijedost aviacionog saobraćaja i tamo je radio do 1991. Karijeru je završio kao zamjenik direktora Noriljske aviokompanije.
I danas je ponosan što je dostojno predstavio svoju zemlju. Life-u jedino zamjera naslovnu stranicu, po njemu na toj slici izgleda "opasno". Kaže da je za to kriv snimatelj koji ga je postavio nasuprot blještavog zimskog sunca. Shvata Stivena koji nije htio da se sretne sa njim, jer je on ipak u tom takmičenju ispao poražena strana.
No SAD nisu htjele da budu poražena strana i svoju zabrinutost stanjem u školstvu prenijele su i na svoje saveznike, pa je tako Komitet po pitanjima nauke pri Savjetu Sjevernoatlatskog saveza 1959. pripremio za tadašnjeg sekretara podobro alarmantni analitički izvještaj o naučno-tehničkom obrazovanju i kadrovskim rezervama u SSSR-u.
(ovde imate cijeli izvještaj na 33 strane http://archives.nato.int/uploads/r/null/6/1/6109/AC_137-D_40_ENG.pdf )
A upravo u to vrijeme (odnosno nešto prije) u Americi startuju u reforme. Prvo je 2.9.1958. U Kongresu izglasan tzv. The National Defense Education Act (NDEA), kojim je više nego značajno uvećano finansiranje školstva na svim nivoima.
Nakon njega 1965. krenula je praktički desetogodišnja reforma školskih program i nastavnih metoda.
I sada moglo bi se naravno i o tome pričati i pričati - neke stvari su rješene, ali mnogi problemi su ostali, a neki su se i pojavili naknadno . Nešto se zbog shvatanja, zbog prilika jednostavno i nije ni moglo rješiti.
U vezi toga veoma je ilustrativna izuzetna knjiga američkog dječijeg psihologa Uria Bronfenbrenera, Two Worlds of Childhood, izdana 1972. Knjiga je plod dugogodišnjeg izučavanja sovjetskog sistema obrazovanja.
Uri Bronfenbrener
Autor je 7 puta u toku 60-tih boravio u SSSR-u. Između ostalog Brofenbrener u njoj ističe kako je suštinska razlika između dva sistema to što američka škola nema vaspitnu funkciju.Po njemu američko stavljanje odgovornosti za vaspitanje djece prvenstveno na porodicu rezultira krajnjim individualizmom, otuđenjem na relaciji djete-roditelji, slabljenjem osjećaja odgovornosti pred drugima itd.
Brofenbrener npr. tada govori o tendenciji smanjivanja opterećenosti i zahtjeva prema djeci i upravo će to još prije završetka reforme '65-'75. od mnogih biti istaknuto kao njezin najveći promašaj.
Krajem '70-tih, ali i u toku 80-tih i donekle 90-tih u SAD će biti više nego očiti pokušaji i vraćanja i jačanja značaja tradicionalnih tehničko-humanističkih predmeta, ali jak je bio i otpor toj tendenciji. On je naročito ojačao u vrijeme" bratoubilačkih" tzv. kulturnih ratova među humanističkom inteligencijom.
Protivnici tradicionalnog optuživali su svoje oponente za elitizam i radikalizam, tako da je sve u svemu malo urađeno.
No bez obzira na sve osnovna smetnja toj intenciji tradicionalista (pogotovo kada se radi o završnoj etapi srednjeg školovanja) bili su zahtjevi tržišta i njegov imperativ konkurentnosti - budući akteri na tržištu radne snage tražili su od škole da im ona da ono što je tržište tražilo od njih - da budu što konkurentniji.
Danas američki školski douniverzitetski obrazovni sistem "šeta" po pozicijama između 10 i 20 mjesta. Na tim pozicijima bio je i 80-tih.Pokazatelja, koji Amerikancima daju kakvu-takvu nadu za optimizam nema.
Njih ne može ni biti, kada se npr. zna da je na samom kraju 20. v. jedan kalifornijski komitet po pitanjima školstva, na čijem čelu je bio nobelovski laureat Glen Siborg, poslije velike "borbe" ubacio u prijemni standard na univerzitete Kalifornije, da kandidati obavezno moraju znati podijeliti 111 sa 3 bez elektronskih pomagala.
2006. npr. The Conference Board američkih biznismena u izvještaj je uvrstio i anketu provedenu među svojim članovima. Po toj anketi 53% anketiranih žali se na matematičku nepismenost mladih, 70% na nesposobnost mladih Amerikanaca da kritički razmišljaju, a 81% ističe kako mladi ne znaju pismeno izraziti svoje misli.
A u izvještaju National Endowment for the Arts kaže se kako 40% Amerikanaca mlađih od 44 godine za godinu ne pročitaju nijednu knjigu. Zato se i 2010. po svim kanalima i vrtila iz budžeta plaćena reklama u kojoj su poznati glumci i sportisti propagirali čitanje.
Dobro to je situacija u SAD, a šta se desilo sa sovjetskim sistemom?
Sovjetski sistem, koji po UNESCO-vim kriterijima nikada nije bio ispod 5 mjesta (1990. zauzimao je treće mjesto), danas ne postoji. Sukcesor tog sistema ruski obrazovni sistem kreće se između 20 (19 mjesto 2001.) i 40 mjesta (35 mjesto 2012.).
Razlozi tog sunovrata su brojni - ja ću iznijeti samo nekoliko crtica.
Mada je određenih promjena (naročito kada je rijeć o suludoj "modernizaciji" udžbenika) bilo i krajem '70-tih i '80-tih, sve je ipak počelo naravno od perestrojke.
Prvi veliki udar bio je napad na Makarenka (sovjetska pedagogija bila je u najvećoj mjeri jin-jang mix njega i Suhomlinskog). Jedan od četiri najveća pedagoga XX vijeka bio je optužen za kolektivizam, koji guši individualnost i za sistem koji vaspitava totalitarizmu sklone ličnosti.
I što je najtužnije to sa Makarenkom je počelo 1988, a upravo tu godinu UNESCO je proglasio njegovom godinom.
Anton Semjenovič Makarenko
Prva polovina '90-tih, kada je riječ o obrazovnom sistemu, osim ukidanja raznih predmeta, od ideološki obojenih do "suvišnih", ostaće zapamćena po lavini razno-raznih pedagoških koncepcija i po nestanku jedinstvenog obrazovnog prostora i ne mislim pri tome na nekadašnji SSSR, nego na RF.
Od 1992. ne samo subjekti federacije, nego i pojedinačne škole dobile su velika prava i da određuju sadržaj nastavnih planova i da biraju udžbenike.
No prava ofanziva destrukcije kreće od 1999.
Dvije godine, od 1997. trajala je žestoka borba o smjeru razvoja ruskog obrazovanja i na kraju, uz pomoć otvorene podrške ministarstva obrazovanja pobjedili su oni koji su smatrali da je škola (kao i sve ostalo) dio tržišta i da treba da živi po zakonima tržišta. Od te godine u Rusiji se sve manje govori o obrazovanju i obrazovnom sistemu, a sve više o obrazovnim uslugama i tržištu obrazovnih usluga.
Tada odjednom nestaje i Suhomlinskog. U 90-tima on je bio maksimalno propagiran i uzdizan do zvijezda samo zato da bi se što više ocrnio Makarenko, a sada on više nije bio potreban - uostalom kakav je to uopšte pedagog koji svom osnovnom djelu daje naslov Etide o komunističkom vaspitanju.
Vasilij Aleksandrovič Suhomlinski
Sve je to sada nestalo i sve to zamjenilo je tržište.Uglavnom rezultat konstatntne reforme koja je nakon '99. krenula je (blago rečeno ... i to baš blago rečeno) katastrofalan.
Treba samo pročitati ili čuti nastupe pedagoga i istoričara Grigorija Spicina ili još bolje ogorčene istupe pedagoškog genija Sergeja Rukšina, jedinog nastavnika u istoriji školstva koji je obrazovao dva dobitnika Fildsove medalje i oko 80 pobjednika i medaljama nagrađenih učesnika matematičkih olimpijada. Nakon njih čovjeku dođe da uzme kalaš i da počne ubijati.
Uporedo sa otržištavanjem obrazovanja krenuo je proces simplificiranja, pragmatizacije i rasterećivanja nastavnih sadržaja, metapredmetnog pristupa, fleksibilnih i nastavnih i predmetnih programa, tzv. preporučenih standarda obrazovanja, permanentnog testiranja, uvođenje pojma "kompententnosti" umjesto znanja, prodiranja ekonomskih kategorija u obrazovanje, vaučerizacije itd. i tome sl.
I sad' nakon dvadeset i kusur godina detotalitarizacije, demokratizacije, humanizacije, pluralizacije, profesionalizacije, simplifikacije, regionalizacije, varijativnosti i Bog te pita čega još, iz ruskih srednjih škola na fakultete dolaze momci i djevojke čiji bijedni fond riječi još više užasava nego njihova pismenost.
S jedne strane to uopšte nije čudno, jer se broj časova ruskog i literature stalno smanjuje za račun stranih jezika .., no s druge strane ipak i jeste čudno kada se zna da su prije 50 g. njihovi djedovi i bake, po knjizi What Ivan Knows That Johnny Doesn't, profesora Arther S. Trace Jr. nakon četri razreda osnovne bili upoznati sa više od 8 hiljada riječi (dok su se njihovi američki vršnjaci za to isto vrijeme susreli sa samo 1800 riječi).
Ti mladi ljudi pišu sastave tzv. eseje, koji su na nekadašnjem nivou početnih razreda srednje škole, a i kako bi drugačije kada ih u toj istoj školi i ne trebaju pisati i kada uostalom ne trebaju ni čitati, jer su im dozvoljene recenzije, pregledi, kritike i ostala čudesa.
Oni upisuju prirodno-matematske fakultete, a da nikada prije toga nisu izveli ni jednu formulu ili dokazali ijednu teoremu. O kakvom ljudskom materijalu se radi očito je i po tome da prvi put poslije dugo vremena Rusija (čini mi se) na posljednjoj matematičkoj olimpijadi nije osvojila ni jednu zlatnu medalju.
I tako dalje i tome sl. .., a o znanju i predavanju istorije ne pitajte me ništa i bolje da vam ništa i ne pišem, jer ću se samo iznervirati.
Neki dan u kasnovečernjem terminu (jer koga to uopšte interesuje) na državnoj televiziji, Sergej Karpov, do prošle godine dekan istorijskog fakulteta MGU, sa iskrenim očajem kaže kako su korifeji današnjih studentskih generacija, na nivou trojkaša '70-tih i '80-tih godina.
Sve u svemu jad, očaj i bjeda i znam sada će možda neko da se zapita a kakve to veze ima sa nama? Meni se čini da ima.
Ja istina bolje poznajem stanje u ruskom obrazovanju, ali nisam baš ni totalni analfabet po pitanju situacije u obrazovanju kod nas.
Prije nekih mjesec-dva čitam originalni naučni rad čovjeka sa beogradskog FPN gdje on predlaže vaučerizaciju osnovnog obrazovanja u Srbiji. Toga se čak ni moskovski lumeni Высшей школы экономики (inače sive eminencije ruskog ministarstva obrazovanja) nisu sjetili - oni taj Mizes-Fridmenov recept pokušavaju uvesti za sada samo u visoko obrazovanje.
Dalje, u Srbiji je takođe prisutan haos u udžbeničkom izdavalaštvu, čime se dokida jedinstveni obrazovni prostor, zatim tu je i srozavanje autoriteta profesora, birokratizacija nastavničkog posla, stalne promjene u pravilnicima kroz razno-razne direktivne dopise, smanjivanje obima gradiva do banalizacije, liberalizacija disciplinsko-vaspitnih mjera, razbijanje predmeta kroz modulizaciju, uvođenje dualnog obrazovanja itd.
Krajem prošle godine ponovo sam se spojio sa prijateljem iz vojske, Makedonac je.
Čovjek sada radi kao savjetnik u makedonskom ministarstvu za obrazovanje i nauku. Prethodno je prošao kroz cijeli obrazovni sistem - kao student radio je u osnovnoj i srednjoj školi, nakon diplomiranja u srednjoj, a nakon magisterija prešao je na fakultet.
Posljednje dvije godine radi u pomenutom ministarstvu i za te dvije godine obišao je hipter zemalja u Evropi. On kaže da su sve te tendencije, neke više, neke manje, prisutne praktički svugdje.
I sada se naravno postavlja pitanje zašto je to tako?
Ljudi već milnijumima razmišljaju o tome kako i o čemu učiti čovjeka i prvo svjedočanstvo da se radi o problemu koji izaziva sporove je 25 vijekova star Platonov dijalog Protagora.
I čovječanstvo svih tih 25 vijekova (osim kada se radi o obrazovnoj praksi sofista, Platonovoj Akademiji i djelimično Aristotelovom Liceju) nije uspijelo završiti taj spor.
Platonova Akademija
U svim vladajućim koncepcijama obrazovanja, sofist Protagora i Platon kroz Sokrata i dalje su vodili taj svoj dijalog i sve te koncepcije upravo zbog toga su više-manje uglavnom bili kompromisi .., mada je, kako je vrijeme odmicalo, sve očitija bila tendencija otklona od Platonovske paideje i sve je vidljivije bilo približavanje paideji sofista.
Taj sukob dvaju obrazovnih ideologija u najgrubljim crtama može se opisati kao sukob dva shvatanja, dva pogleda i dvije vizije čovjeka.
Na jednoj strani bio je Platonovski bios theoretikos, a na drugoj sofistički bios praktikos.
U biti sofističkog poimanja čovjeka dominira sumnja u njegove mogućnosti spoznati istinu do kraja, stoga je njihova paideja bila fokusirana na specifično, specijalističko usavršavanje čovjeka - na formiranje kvaliteta neophodnih za uspjeh u svakodnevnom političkom životu.
Sva mudrost, odvažnost i vrlina koju su sofisti davali svojim učenicima je pragmatičnog i utilitarnog karaktera i mjerilo opravdanosti i uspješnosti sofističke paideje bila je isključivo njezina konkretna primjenljivost.
Sofist predaje
I svi nesporno impozantni intelektualni i metodološki sofistički napori u svojoj goloj suštini bili su usmjereni ka formiranju praktičnih pravila, bez ikakvog zadiranja u istine o svijetu ili čovjeku.
Ono što su oni davali svojim učenicima su nešto kao formule, pomoću kojih su oni mogli iz svih sporova da izađu kao pobjednici i da u svim okolnostima ispadnu pravi.
Na drugoj strani Platonovska je paideja naprotiv od istine, od onoga što Grci nazivaju aleteja, neodvojiva. Cijeli Platonov pedagoški sistem baziran je na aleteji i na njezinom dostizanju putem racionalne spoznaje. I kod Platona upravo istina je ono što je vrhunsko mjerilo, a ne uspjeh u svakodnevnom praktičnom životu.
Aristotelov Licej
Njegov sistem pretenduje na cijelog čovjeka, na obrazovanje ličnosti koja će biti u stanju uhvatiti se u koštac sa svim mogućim izazovima, a takav može biti samo onaj čovjek kojeg ništa i niko unaprijed ne utjeruje u bilo kakvu specijalnost. Po Platonu specijalnost je samo jedno od mnoštva čovjekovih hipostaza i jedna od mnoštva njegovih mogućih uloga.
No Platon nije a priori protiv specijalizacije. Stvar je u tome da on, polazeći od oštre distinkcije između znanja (tehne - vještine, sposobnosti) i znanja (episteme), smatra i da je nemoguće savršenstvo u profesionalnom tehne, bez ovladavanja univerzalnom episteme. Upravo u ovladavanju tim univerzalnim je i bit razlike između sofističkog monotehničkog profesionalca i Platonovog omnipotentnog politehničkog čovjeka.
Rimska škola
Nekih 750 g. kasnije, "posljednji Helen" Flavije Klaudije Julijan, poznatiji kao Julijan Apostata, reći će za Platonovog čovjeka kako je on "... dobivši klasično obrazovanje spreman na sve oblike djelatnosti - pa tako njemu nikakav problem ne predstavlja da bude i naučnik i državnik i vojskovođa i istraživač i heroj; on je među ljudima kao predstavnik bogova."
E sada postavlja se pitanje da li je takav čovjek uopšte potreban danas?
Što se mene tiče potreban je ... i te kako potreban. Štaviše ja smatram da je 2,5 milenijuma star sukob gore pomenute dvije paideje, danas ključni antropološki problem.
Srednjovjekovna škola
Fenomen klasično obrazovanog čovjeka i sa njim povezanog klasičnog obrazovanja je da se razumijemo uvijek bio škakljivo pitanje. Taj i takav čovjek ruku na srce "silnima ovog svijeta" nikada se nije dopadao, ali bio je nužno zlo i bio im je potreban, jer je samo je on bio u mogućnosti da odgovori na sve izazove i duha i prirode.
Pa tako je stvarno neupitni fakt da je onaj kojeg su zvali l'Éminence rouge 1635. bio taj koji osnovao Académie Française, ali je isto tako tačno i to da će nešto kasnije upravo on biti taj koji će prekrasno izraziti organski strah "silnih" kada se radi o obrazovanju uopšte i reći "da je ono bezobrazno isto onoliko koliko bi bilo bezobrazno i ljudsko tijelo koje bi imalo oči na svim svojim djelovima" i da bi ono kao posljedicu imalo to "da bi broj onih koji siju sumnje, znatno previsio broj onih koji su sposobni da razveju te sumnje".
Škola 18. v.
Dva vijeka kasnije u sličnom duhu nastupa i ministar obrazovanja Pruske kada zabranjuje rad i obdaništa i školi Fridriha Frobela, jer "vlada osjeća opasnost od socijalno odgovornih formi obrazovanja", a nešto kasnije Nikolaj I će zabraniti predavanje filozofije i prava na univerzitetima u Rusiji, a zbog učešća u revoluciji 1848. nekoliko poslanika Frankfurtskog parlamenta, inače po profesiji klasičnih filologa i istoričara antičnosti, tražiće žestoku kontrolu klasičnog obrazovanja, jer je ono "izvor republikanske ideje".
No nije samo sumnjičavost "silnih" radila protiv Platonovog čovjeka, bilo je tu još nekih nimalo manje značajnih stvari.
Pa je tako "sudbonosan udarac" došao odande odakle nikako nije očekivan. Filosofija naime nije uspjela da izgladi sukob između Lajbnicovog racionalizma i Lokovog empirizma ("pojačanog" sa Hjumovima agnosticizmom).
Nije da nije pokušala, ali jednostavno nije uspjela. Prosvjetiteljstvo je preko Kanta dalo sve od sebe. Pa tako Kant priznaje ograničenja čistog uma, kada se radi o naučnoj obradi iskustva, ali ih pokušva preovladati snagom praktičnog uma.
Kant je na taj način na neko vrijeme spasio filosofsku spoznaju (iskustvenu i neiskustvenu) kao cjelinu, ali se kao nusprodukt te spasilačke akcije pojavila i neka vrsta ne samo napukline unutar ljudskog razuma, nego i rascjepa u do tada jedinstvenom korpusu paideje, što se u njegovoj Uber Padagogik fino vidi kroz suptilno razlikovanje vaspitanja i obrazovanja.
Odvajanje spoznajne teorije od moralne filozofije, koliko je god još uvijek bilo stidljivo, inaugurisalo je proces razdvajanje prirodnih od humanistički nauka i taj proces će u daljem razaranju Platonovske paideje imati ulogu glavnog njegovog agensa, teorija (filozofija) će biti uglavnom njegov vjerni samoubilački pratilac.
Tako da je bez obzira na sve engleski empirizam ipak pobjedio (još ne definitivno, ali je bio na pravom putu). Samo po sebi to nije bilo nešto a priori loše, to je moglo npr. značiti samo kraj onog shvatanja po kojem je paideja prvenstveno moralno formiranje djeteta.
Rekoh "moglo", no nije, jer upravo tu negdje, u prvoj polovini 19. v. civilizacija počinje neobuzdano da divlja i cijeli proces je dobio novu dimenziju.
Do kraja te prve polovine 19. v. situacija je koliko-toliko bila uobičajena - bez obzira na na sve nauka još uvijek nije dostigla autonomnu poziciju u odnosu na filozofiju.
Narodna škola, kraj 19. v, Rusija
Proces "oslobađanja" nauke, koji je započeo sa Njutnom (njegova Philosophiae Naturalis Principia Mathematica je prvi slučaj nauke koji svoj izvor nema u filozofskim hipotezama), definitivno će biti okončan tokom dominacije pozitivizma.
Do tada je u evropskoj naučnoj misli i dalje dominirala naturfilosofija i holizam Vajmarskog kruga i Jenskog univerziteta, čak se i matematika još uvijek koristila kao sredstvo traženja dokaza božjeg promisla u poredku stvari. Takođe je i još uvijek bio ogroman i ugled filozofsko-pedagoških veličina i humanista kao što su Pestaloci, Herbart, Šlejermaher, Humbolt i Disterveg.
Do korjenitih promjena doći će otprilike poslije revolucionarne 1848.
Holistička, humanistička i socijalno osjetljiva nauka više nije bila potrebna ni vlastima ni novoj ekonomiji - nauka ulazi u proces tehnologizacije, koji će je vrlo brzo pretvoriti u prirepak tehnologije, ekonomije i politike.
Jednostavno rečeno - "zastarjeli" holistički pogled na mjesto čovjeka u jedinstvu i harmoniji prirode bio je u totalnom neskladu sa ekspanzionističkim tendencijama eksploatatorskog industrijalizma Zapada. Koliko god da je ta nova paradigma bila dovoljno problematična samo već u svom odnosu prema prirodi kao objektu eksploatacije, još više je misleće pojedince zabrinjavao njezin korelativ, po kojem su, kao dio te iste instrumentalizovane prirode, legitimni i logični objekt eksploatacije takođe i drugi ljudi.
Pozitivizam nošen duhom tehnoligiziranog vremena, na osnovu neegzaktnosti i nemogućnosti iskustvene verifikacije proglašava drugorazrednost humanističkih nauka i prevashodstvo prirodnih. Posljedice ovakvog stava su bile dalekosežne, to nije bio samo udar po teologiji, to je bio udar i po istoriji i (što je najvažnije) po filosofiji, a posredno i po vaspitanju, jer su te dvije nauke bile najodgovornije za vaspitanje mladog čovjeka.
Historicizam kao oblik otpora pozitivizmu nije ni pokušao da ukloni fundament raskola, on ga je sa svojom upornom borbom za priznavanje egzaktnosti duhovnih nauka zapravo samo verifikovao. Za razliku od njega kritički racionalizam je na neko vrijeme stvorio iluziju mogućnosti ponovnog jedinstva, no ispostavilo se da je to ipak samo iluzija.
Na pokoljenja koja su došla poslije WWII mnogo su više uticali npr. Vindelband i njegovo razlikovanje idiografskih i nemotetskih nauka ili Diltaj i Veber sa distinkcijom između razumjevajuće i objašnjavajuće metode. Ogromnu ulogu odigrao je radikalni zaokret po pitanju shvatanja jezika. Pod uticajem Sosira, Ničea, Vitgenštajna i Hajdegera na scenu su stupale generacije koje su smatrale da jezik ne može opisati stvarnost, da preko njega nije moguće postići identitet mišljenja i bitka i da je on manjkav i nedostatan.
Ta konceptualizacija jezika je, kako to kaže Bart, imala nesagledive posljedice na shvatanje humanističkih nauka: ... sve što je u vezi sa jezikom dovedeno je na izvjestan način u pitanje: filozofija, humanističke nauke, književnost." .., a sa njima je naravno pod sumnju stavljena i opravdanost vaspitanja čovjeka.
Sve u svemu proces započet u 19. v. nije se uspjelo zaustaviti. Humanističke nauke na jednoj i prirodne na drugoj strani naučile su da žive odvojeno. Ovim posljednjim više nije bila potrebna valorizacija logičkim, topičkim i hermenautičkim instrumentarijem humanističkih nauka - njihovu validnost obezbjeđivala je matematička logika.
Znanje je izmrvljeno, cijeli spoznajni korpus je degradiran na više ili manje nepovezane djelove, praktična korist je naučna istraživanja umotala u celofan etičke indiferentnosti, humanističke nauke imaju drugostepeni značaj, a vaspitanje trivijalni.
Platonovska paideja je poražena i u Hadu sjene davno umrlih sofista euforično su likovale.
A opet u pozadini, nekako iza scene, odvijao se još jedan ne manje značajan proces. Cijeli 20. v. teorija obrazovanja se oslobađala od filozofije (kao i uostalom i neke druge nauke na njezinim rubnim područjima). Obrazovanje je tako postalo pedagoški, psihološki i sociološki problem. Ne samo da je pobijeđen Platon, pobijeđen je i Kant koji je rekao da svaka filozofija mora kad-tad da dođe do pedagoške etape, po njemu najkasnije se to događa kod razrade etike ili antropologije.
I kao da sve to nije bilo dovoljno, nego se onda kao šlag na tortu pojavio još i postmodernizam.
