Društvo| Filozofija| Kultura| Politika

Obećao sam Tasi (dio drugi)

apostata RSS / 23.06.2017. u 00:03

Ja sam osnovao Internacional nekontrolisanih torpeda.

I mi ćemo da napravimo beskrajno mnogo beda.

Mi ćemo da eksplodiramo, ali ni sami ne znamo kada. 

Možda kada čujemo "ne", ali možda i kada čujemo "da".

 

Aleksandr Brener                                                                                                                                                                                                 photo.jpg

(Prvobitno sam bio predvidio da tekst o postmodernizmu u pedagogiji ide uporedo sa izlaganjem ideja, principa i stavova samog postmdernizma, no ubrzo sam uvidio da to kao prvo, razbija priču i o jednoj i drugoj problematici i kao drugo, da takav pristup od svega pravi jednu teško svarljivu kašu. Sve u svemu od prvobitnog plana sam morao odustati. Ovaj dio bavi se postmodernizmom, prvo ide najkraći mogući prikaz njegovih osnovnih postavki sa pokušajem kritike, a zatim njegov uticaj na kulturu i sadašnjost.)                         

Postmodernizam nastaje u atmosferi radikalizma. 
Izrastanje u takvoj jednoj situaciji, u okruženju koju su "užarili" radikalne ideje o prirodi jezika, radikalna hermenautika i radikalna učenja u društvenim naukama, nije moglo a da se ne odrazi i na novo čedo intelektualnog Zapada.

A ono opet, sintetišući prethodno u sebi neke od ideja nominalizma, pozitivizma, marksizma, iracionalizma, neopozitivizma, egzistencijalizma, Frankfurtske škole ...itd i koristići "prijatno" stanje umova, trijumfalno će i uz praktički opšte odobravanjeće, krenuti u svoj strasni pohod sveopšte dekonstrukcije. 
 
Shodno svom senzacionalističko-euforičnom stilu, koji je sa krajnjim nihilizmom izrazita karakteristika njegove početne faze, postmodernizam je između "ostalog" (kada kažem "ostalog" mislim na filosofiju, čovjeka, istoriju, ideologiju, autora ...) svečano proglasio i "smrt obrazovanja".
Docnije istina neki njegovi istaknuti predstavnici tih masovnih sahrana su se odrekli ... odrekli su se oni kasnije i još nekih stvari, ali o tome ćemo uglavnom poslije.
 
b2b95d1436b3c334158e52f72eb9b8f6.jpg 

Ali za početak ću pomenuti samo Deridino revidiranje, jer je ono je bilo i najupečatljivije - njegova knjiga Spectres de Marx izazvaće početkom 90-tih šok, kojim se malo koja pisanija tog tipa može pohvaliti. 
Ona nije bila samo reanimacija Marksa, nego u velikoj mjeri i reanimacija uopšte postmodernistima tako mrskih metanarativa.
Knjiga je, unaprijed se izvinjavam za digresiju, inače podobro teška, navećer imate utisak da ste to što ste čitali shvatili, a onda ujutro skontate da to nije baš sasvim tako. 
 
No zašto sad ovo pričam - Spectres de Marx ima možda najbolji završetak koji sam ikada pročitao (kada je riječ o toj vrsti literature).
Pošto se cijelo vrijeme u knjizi bavi "duhovima" Derida je završava sa Hamletom, tačnije sa Marselom koji, kada su on i ostali osjetili među njima prisustvo Klaudijevog duha, kaže:"Govori s njime, Horacije. Ti si učen." (Hamlet, čin 1, scena 1)
 
I dobro da se sada vratim postmodernizmu, odnosno konkretno metanarativima (krenućemo od njih pošto sam ih već pomenuo kod Deride).
Pod metanarativima postmodernisti podrazumijevaju sve ono što opredjeljuje i što determiniše društvenu svijest i socijalni poredak epohe. Upravo metanarativi i jesu ono što je zapravo presudilo obrazovanju, pošto ga je postmodernizam optužio da vrši funkciju transmisije između njih i mladih pokoljenja.
 
Drugim riječima radi se o kompleksima religioznih, filosofskih i ideoloških pogleda na svijet, na znanja i na vrijednosti uopšte. Metanarativ je neka vrsta specijalnog diskursa, koji na osnovu uvjerenosti u svoju istinitost, pravednost i zakonitost i pretenduje i nameće svoj poseban status u odnosu prema drugim diskursima.

Postmodernistički problem sa grandnarativima je u tome što oni pretenduju na istinost, univerzalnost, naučnost i objektivnost,.
Pa tako postmodernisti kao prvo  tvrde da je istina uvijek proizvod određene kulture i da shodno tome pripada samo toj kulturi, kao drugo, pošto je ona stvorena od nekih dominantnih grupa ili institucija ona nikako, kako kaže Rorti, ne može biti otkrivena ili spoznana - ona se ne konstatuje, ona se proizvodi. 
Spoznaja istine (što je potpuno u skladu sa duhom sofista i agnostika) je mission impossible i zato, kao treće, svaka težnja ka toj spoznaji po postmodernistima je vođena prvenstveno totalitarnim intencijama. 

Rorti kada kaže da ne postoji istina, a pogotovo ne neka univerzalna, on zapravo inauguriše princip da je sve moguće i time ujedno razara svaku hijerarhičnost. 
Sve predstave svijeta su sada u istoj mjeri moguće i nijedna od njih ne može pretendovati na istinitost (barem ne na univerzalnu), jer ne postoji ni način ni metod spoznaje stvarnosti koji bi bili neutralni u odnosu na ljudske želje, potrebe i motivaciju. 

Drugim riječima svo te mnogobrojne predstave svijeta i stvarnosti imaju potpuno pravo da na individualnom nivou budu shvaćene kao uzvišene istine i sve imaju pravo da budu shvatane kao ravnopravne.
Iz toga proizilazi da na istom vrijednosnom nivou stoje i okultizam i astrologija i nauka i naravno da je  onda logično da nikakvog specijalnog odnosa prema nauci ne može biti - nauka je samo jedan od diskursa. Liotar u jednom momentu čak kaže kako nema: "(...) boljeg kriterija pri rješavanju naučnih problema od konsenzusa izglasanog ekspertima po danom problemu."
 
distortion3.jpg 
 
Američki pisac Džon Horgan u svojoj knjizi The End of Science: Facing the Limits of Science in the Twilight of the Scientific Age govori sa negodovanjem o pojavi "ironične nauke", kojoj više nije cilj spoznati i objasniti svijet, nego izložiti gnoseološke opcije, koje društvo može iskoristiti zavisno od potrebe i situacije. Ta nauka odriče se monopola na istinu, ona predlaže komplete mogućnosti i metoda, koji se mogu uzeti u obzir, ali i ne moraju.
 
A još ranije o sličnim problemima govorili su fizičar Ričard Fejnman u svojim lekcijama pod nazivom The character of physical law, zatim Stiven Vajnberg u Dreams of a Final Theory, kao i Ginter Stent u The coming of the Golden Age; a view of the end of progress, koji je 1969. predvidio gubljene interesa za naukom, trku za zadovoljstvom i prelaz ka društvu koje je on nazvao "novom Polinezijom".
 
I ono što je meni posebno interesantno je to da ovog puta nisu stradale samo (već odavno "nepopravljive") humanističke nauke - za razliku od pozitivista, postmodernisti udaraju i po prirodnim naukama.  
 
Oni naravno nisu osporavali npr. Njutnove zakone .., mada nisu bili daleko i od toga, treba samo vidjeti fenomenalni provokativni experiment Sokala i Brikmona
(https://en.wikipedia.org/wiki/Fashionable_Nonsense)
 
Po njihovoj interpretaciji nauka je kao prvo, izgubila je status priveligovanog načina spoznaje, ne samo zbog pretenzija na univerzalnost i istinitost, nego i zbog ignorisanja drugih kognitivnih načina i metoda (intuicija i imaginacija npr.), kao i zbog toga što ne uzima u obzir osobenosti singularnog i slučajnog. 
Kao drugo, po njima ona je izraziti ideološki instrument vlasti, te joj se stoga odriče bilo kakva sposobnost kritičkog djelovanja, što je osnova humanizacije socijalnih sistema. Oni tvrde da naučno znanje nije objektivno, da nije nezainteresovano znanje - ono je izraz volje ka vlasti nad prirodom, drugim čovjekom i samim sobom. 

Pomenuta kritika nauke ujedno je i kritika razuma (ili kako bi to Fuko rekao radi se o "pobuni protiv razuma"), ali i takođe i binarne relacije subjekt-objekt, kao metodološkog fudamenta njegove kognitivne djelatnosti. 
Razum postmodernisti optužuju da je orjentisan i usmjeren na eksploataciju i gospodarenje prirodom, kao i na formiranje struktura vlasti i instrumenata prinude i podčinjavanja. Razum nije nikako povezan sa univerzalnošću, on je karakteristika određene jezičke igre i kamuflažna fabrikacija određenih interesa i motiva.
 
b6c6b3646b0667e349e0e06c3a867a35.jpg 

U vezi sa razumom je i kritika logocentrizma (Deridin pojam). Logos je izvor i početak postmodernistima tako mrske istine. Ne samo cijela filozofija Zapada, nego i njezina cjeloukupna klasična tradicija počiva upravo na autoritetu implicitno fundiranih ideja sveprožimajućeg logosa i taj "imperijalizam logosa" vuče za sobom neadekvatno promišljanje i shvatanje osnovnih ontoloških kategorija. 
Logos je po Juliji Kristevoj glavni krivac za to što razum funkcioniše kroz binarni sistem i linearnu determinisanost, a ne kroz slobodno asocijativno mišljenje.

Tradicija npr. kao mega-metanarativ ima specifični položaj u postmodernističkom negacionizmu. Za problematizaciju tradicije Kristina Bruk-Rouz je čak posudila iz prava termin Mrtve ruke (tim terminom se inače označava vladanje imovinom bez prava predaje u nasljeđe). 
Odricanje tradicije kod postmodernista je ultra radikalno - po njima ona se uopšte ni ne može konstituisati. Tako da se oni protiv nje ni ne bore u onom smislu kako se moderna borila protiv tradicije, jer borba protiv tradicije je implicitno priznanje ne samo njezine dominacije, nego i toga da ona postoji.
 
Sve ovo gore je stvarno samo kratki pokušaj prikaza određenih stavova postmodernizma, koji će imati uticaj na pedagogiju i obrazovanje (nešto sam svjesno i za sada preskočio, kao npr. odnos prema filozofiji i istoriji). 
Siguran sam kako se iz svega gore rečenog nazire da ja prema postmodernizmu nemam pozitivan odnos - i to je apsolutno tačno. Međutim tačno je i to da ja u isto vrijeme i priznajem kako je postmodernizam mnogo šta i opravdano problematizovao .., no opet bez obzira na sve to kada god se pomene postmodernizam ja se obavezno sjetim Zaratustre koji kaže:"Za mene su oni nedovoljno uredni: svi oni mute svoju vodu da bi što dubljom činila se ona.

Osnovni pojam postmodernizma je dekonstrukcija.
Derida, čovjek koji je taj pojam osmislio, napunio sadržajem, kaže da je dekonstrukcija "prvi korak" u "ispitivanju" npr. eto osnovnih filosofskih pojmova, s tim da pri tom preispitivanju treba ostati u okvirima empirijskog istraživanja i ukazujući na sve mane i nedostatke sačuvati i iskoristiti sve pojmove koji se u daljem mogu iskoristiti za "drugi korak", a taj "drugi korak" je rekonstrukcija.

"Kvaka 22"  postmodernizma je bio upravo taj "drugi korak" i kada se samo malo podrobnije uđe u postmodernističke ideje postaje očito da tog "drugog koraka" nije ni moglo biti, jer kako je moguće pozivajući se na razum osporiti epistemološku sposobnost razuma, odnosno kako je moguće uz pomoć logike i razuma dokazati nesposobnost razuma da izvodi dokaze i da bilo šta spoznaje.
 
Dalje, nemoguće je i kao Derida npr. proglasiti jezik metaforičnim i nesposobnim da direktno saopšti istinu i onda očekivati da to i takvo (ali i bilo koje drugo) tvoje stajalište ne bude shvaćeno metaforično i neodređeno. 

Takođe je nemoguće izvršiti valorizaciju vlastitih teoretskih pristupa ako se odbacuje objektivnost i neutralnost ne samo naučne, nego bilo koje spoznaje. 
 
613e79f17848c732c3e3f1179740d447.jpg 

Isto tako je nemoguće i kao Bodrijar tvrditi da jezik ne označava ništa objektivno, nego zapravo simulaciju objektivnog - odnosno simulakr, koji je nemoguće razlikovati od objektivnog. 
Jer ako je to tako onda se logički nameće pitanje kako je moguće govoriti o imitaciji objektivnog bez poznavanja tog objektivnog, odnosno kako se može bez poređenja sa objektivnim oprijedjeliti da je nešto njegova hiperrealna fabrikacija?

Zatim stvarno je i smiješno i bezobrazno da kao npr. Rorti cijelu knjigu (Philosophy and the Mirror of Natur; rus. Философия и зеркало природы) posvetiš dokazivanju da gnoseologija (epistemologija u njegovoj terminologiji) treba biti prognana iz filosofije i da pri tome u svrhu dokazivanja toga faktički izgradiš svoju gnoseologiju, koja naravno ima pravo da postoji i cvijeta.

Ili da kao Fuko iz Bartove "smrti autora" izvućeš  "smrt subjekta" i to onda poučavaš i propagiraš kao punokrvni subjekt. Znači i autor i subjekt su mrtvi, al' neka živi autor koji ih je proglasio mrtvima. Jedan poznati Švabo, kojeg gore kroz Zaratustru već citirah, vjerovatno bi na ovo rekao - Menschliches, Allzumenschliches. 
 
Tih postmodernističkih paradoxa postoji stvarno mnogo, no oni nisu predmet ove pisanije tako da ću stvar pokušati maximalno skratiti. Grubo rečeno stvar stoji ovako - kategorijalna struktura filosofije je četverodimenzionalna ili drugim riječima filosofija se bavi sa 4 tipa problema, to su:
- ontološki
- gnoseološki
- aksiološki
- prakseološki

Osnovni grijeh postmodernističkih konstrukcija Rortijevog ili Liotarovog tipa, a u kojima oni pokušavaju analizirati prirodu spoznaje je u tome što oni iz te analize pokušavaju eliminisati gnoseološke i najveći dio ontoloških problema.
Analiza bilo kojeg problema, iz bilo koje od one četiri kategorije predpostavlja i traži refleksiju kroz ostale tri, a ako ta refleksija izostane onda se, kao u slučaju postmodernističkih istraživanja, analiza redukuje  na jedva dvije dimenzije (jer postmodernisti i aksiološku dimenziju prihvataju u nadasve specifičnom vidu).
I do sada je u istoriji filosofije bilo da se neki filosof koncentriše samo na jedan problem ili npr. da neki filosof ili cijeli pravac u filosofiji pokušavaju eliminisati jednu od onih dimenzija, tako da je pokušavaju svesti na jednu od ostale tri, ali to je uvijek vremenom dovodilo do dubokih teoretskih protivrječnosti i otkaza od prvobitnih pozicija.
Tako je bilo sa npr. logičkim pozitivistima i njihovim odnosom prema ontologiji, što je na kraju dovelo do teoretskog ćorsokaka i raspada cijele škole.
 
jessica-ryan_orig.jpg 

Sve u svemu ove brojne paradoksalnosti postmodernizma i direktno predodređuju jalovost njegove finalne, druge faze. 
Taj hendikep ponajbolje izražavaju Jušer i Edvards kada kažu kako unutar postmodernizma ne postoje ni nikakve "nove Arhimedove tačke", a ni "Prometejev polet slobodan od istorije, konteksta i jezika".
 
Tako da posmatrano u globalu postmodernizam liči na Herostratov kompleks uzvišen na nivo principa. On je bauljanje po ruševinama hrama sa neuspjelim pokušajima da se iz ruina stvori nešto.
I zato američki filozof Džon Zerzan postmodernizam definiše kao zbrku "odgođenih rješenja na svakom nivou, višeznačnost, odbijanje da se sagledaju bilo ishodišta bilo ciljevi, ali i poricanje drugačijeg pristupa." Po njemu  postmodernizam "ne označava ništa i nikuda ne ide".
 
Dobra strana postmodernizma je to što je on u sebi imao ugrađenu jednu vrstu "mine usporenog dejstva". On kao cunami kritičke svijesti, nije mogao izbjeći i pojavu samokritičke svijesti. Primjenivši dekonstrukciju na sebi on je htio to ili ne morao priznati relativnost svojih sopstvenih "istina" i tvrdnji, te na kraju i pošteno okarakterisati samog sebe kao jednu od mogućih "lokalno-temporalnih-decentrirovanih-antitotalitarnih" priča. 

Tako da je u samom postmodernizmu došlo do određenih previranja i do odstupanja od prvobitnog kanona. Radikalno-nihilistički zanos, koji je kao što sam rekao bio karakterističan za prvu fazu, sa vremenom je sve više slabio, da bi na kraju svoje mjesto ustupio racionalnijim pozicijama.

Fuko je npr. "pojasnio" smrt istorije, pa tako kaže kako se imalo u vidu samo određeno shvatanje istorije. On je rekao i da se povodom smrti čovjeka izrazio kao pregrubo i da se nije radilo o kraju čovjeka, nego o kraju njegovog metafizičkog tumačenja i da on čovjeka nije dekonstruisao, nego ga je zapravo situirao.
 
Rorti će opet sve te primitivne eshatološke priče poslije okarakterisati kao ekstravagancije, a Derida će njihov apokaliptički ton objašnjavati kao nekakavom porođajnom fazom postmodernizma.
 
Fuko je je isto tako kardinalno preispitao problematiku subjekta. 
Subjekt koji je prije kod njega bio samo "presjek diskursivne prakse" i koji je "umirao u tekstu" postao je odjednom "nosilac volje i vlasti". Slično je revidirao svoje stavove i po pitanju znanja, pa tako on kasnije govori čak o autonomiji znanja u odnosu na vlast. 

Preispitati svoje stavove u vezi subjekta, bila je prisiljena i Julija Kristeva. Kritičari su je jednostavno upozorili da njezina iz djela u djelo prisutna opsjednutost navodno davno sahranjenim subjektom, zapravo govori da je on i te kako živ.
Kod Deride se opet npr. to redefinisanje subjekta dogodilo u njegovom djelu Psyche: Inventions of the Other (rus. Психея: Изобретение другого).
 
A Rorti opet je pred smrt počeo kritikovati tzv. "kulturnu ljevicu" u SAD (za čiji nastanak je on najzaslužniji) i to zato što se ne bavi protivrječnostima u američkom društvu izazvanim globalizacijom ... itd.
 
Nemalu ulugu imalo je i fizičko nestajanje perjanica postmodernizma - do kraja XX v. otišli su Bart, Fuko, Gvatari, Liotar, Delez, a oko polovine prve decenije XXI v. i Bodrijar, Derida i Rorti.
Nije nebitno ni to što se ni u kojem slučaju nije radilo o nekom homogenom pokretu. Značajna podjela je bila po pitanju karakteru nastupajuće (ili već postojeće) situacije postmoderne. Za razliku od većine Derida i Bodrijar  su na nju gledali pesimistično.
 
beethoven_detail_2_by_kuksi.jpg
 
Derida je inače izuzetno zanimljiva pojava, blistavi intelektualac, rezultati njegovog rada sa originalnim tekstovima ostaju zauvjek u istoriji ljudske misli. Njega je praktički bilo nemoguće kritikovati, jer je on sa svojom samoanalizom i samodekonstrukcijom jednostavno išao ispred svojih kritičara.
Derida je živi dokaz onoga da postoje dobri postmodernisti, ali da ne postoji dobri postmodernizam.
 
No i ovo o Deridi kao postmodernisti treba uzeti uslovno, jer on nikada nije govorio o postmodernizmu kao nekakvom svom programu, kao i što se uvijek ograđivao od euforije prisutne prilikom demontaže raznih vrijednosnih principa.
 
No od sviju njih meni je najsimpatičniji Bodrijar.
Prvo se odrekao marksizma, a onda, kada je '77. izdao Forget Foucault njega se odreklo 98% posto francuskih intelektualaca, zatim se on odrekao i empirizma, pa ubrzo i svih ostalih tradicionalnih filozofskih disciplina i konačno, baš kada je negdje početkom '90-tih proglašen guruom i prvosveštenikom postmoderne, odrekao se i postmodernizma.

U vezi ovog posljednjeg odricanja legendaran je intervju koji je 1993. dao Majklu Gejnu - on tamo kaže kako se njemu čini da postmodernizam odiše i depresijom i regresijom, te da je on zapravo:" ... mogućnost da se sve te forme promišljaju kroz svojevrsno mješanje svega sa svim. Ja sa tim nemam ništa zajedničko. To je Vaša stvar." 
Nakon ovoga (plus još ranija konstatacije iz njegove knjige The Gulf War Did Not Take Place da postmoderne nije ni bilo) postalo je intelektualno korektno na sve strane izjavljivati kako Bodrijara nikada nisi čitao.

Sve u svemu negdje prije onog milenijumskog prelaza postmodernizam je prošao svoj apogej. Međutim i nakon što je ispucao tih svojih 25 godina, karakterističnih za sve pravce i žanrove u XX vijeku, postmodernizam ne da nije nestao, nego se nije ni izmjenio do neprepoznatljivosti.

Njega već odavno proglašavaju mrtvim, pa tako Linda Hatčeon u zaključku drugog izdanja knjige The Politics of Postmodernity kaže ovo:"Dajte da jednostavno konstatujemo: sa tim je završeno!"

Meni se ipak čini da stvari nisu baš tako jednostavne, te mi je po razmišljanju mnogo bliža Rejčel Kempbel-Džonston, kulturni kritičar The Times-a. Ona piše kako je tačno da je postmodernizam regresija, ali je još tačnije i to da je ovo što je došlo poslije njega tek totalni haos.
 
Po meni dvije stvari su važne da se shvate kada je riječ o postmodernizmu. Prva je da on nije ekstravagantna intelektualna periferija sitog Zapada i bogatog Sjevera.
 
Istina je da u njemu ima i linije manjeg otpora, kao reakcije zapadne intelektualne elite i kvazielite na (po njima) nerješive poteškoće sadašnjosti, izazvane razočaranošću nakon ogoljavanja idealizovanih predstava tzv. metanarativa.
Takođe je tačno da je u njemu i nemoguće ne prmjetiti afekt izoštrenog, hiperestetiziranog, ali i neurotičnog talenta, koji od žudnje za drugačijim, nemilosrdno i fanatično, kroz epataž i šokirajuće novatorstvo, ruši fundamentalne vrijednosti i norme, pritom na razmišljajući šta poslije te destrukcije ostavlja na njihovom mjestu.
 
No to je sada sve irelevantno, jer (pod brojem dva) postmodernizam je danas (htjeli mi to ili ne) dominantni objektivni faktor kreiranja naše sadašnjosti. Onaj gore pominjani nekakav zamor elite od njega  apsolutno ništa ne znači, pošto je on sam na sceni, a sam je jer je problem ono "što je došlo poslije njega", odnosno problem je u stvari to da nije došlo ništa konkretno.
Da li je razlog takvoj situaciji tipična jalovost dekadencije ili je to što možda postmodernizam zauzeo isuviše snažne pozicije .., sigurno je da ima i toga, ali po meni osnovni uzrok su pogubne posljedice postmodernističke destrukcije.
 
Tako da je postmodernizam još uvijek tu. On je ta sila koja je danas po svome uticaju dominantna kada je riječ o kulturi. To je naravno paradoks, jer od samih svojih početaka postmodernizam je stalno tvrdio da je kultura izgubila svoj stvaralački karakter i spustila se do nivoa eklektičke proizvodnje već viđenog i već postojećeg.
 
1816528_1000.jpg
 
Liotar tako kaže da postmodern neće donijeti ništa novo, u smislu drugačije kulturne forme i da je on zapravo ultimativni pluralizam, koji nije odricanje svega postojećeg, nego istovremenost neistovremenog. Bodrijar to objašnjava kompjuterskim pojmom loop, radi se o stalnom recikliranju jednog te istog u kojem odsustvuje i sakralnost i progresivna akumulacija znanja, iskustva i informacija.
Kao i u istoriji, iz koje je izgnan teleološki moment, tako se po postmodernistima i u kulturi sve ponavlja, ali bez onog prvobitnog smisla. Ono što je bilo juće i što će biti sutra može bez ikakvih posljedica da se promjeni mjestima.
 
"Nova" kultura je pečvork vještački spojenih odlomaka otkinutih iz već postojećih formi, no bez onog duhovnog impulsa, kao izvora stvaralačke energije pod čijem uticajem su te forme u istoriji i nastajale. Ono što je stvoreno od komada otrgnutih od smisla, nikako ne može  i da ima nekakav smisao.

Bodrijar to poredi sa "završenom orgijom". On kaže kako se sve već dogodilo, kako je sve već realizovano i kako sada preostaje samo simulacija "orgazmičkih grčeva", odnosno beskonačna prodaja ideala, vrijednosti i fantazija, pri tome praveći se da svega toga prije nikada nije bilo."
Korisnik kulture ne poznaje i nije sposoban spoznati zakonitosti razvoja kulture, on troši kulturu čija proizvodnja nije povezana sa zakonima istine, dobra i ljepote, nego sa komercijom, tržištem i potrošnjom.
 
Takav način stvaranja kulture je i principjelno i praktički dijametralno suprotan od stvarnog. Praksa, odnosno tehnika reprodukcije kulture i kulturnog proizvoda briše razliku između kopije i originala i nivelira umjetničku vrijednost. Radi se o simulaciji i stvaralačkog čina i simulaciji rezultata tog stvaralaštva, a sve zajedno to je erzac kultura.
Ono što je nekada nosilo i zrnca vječnih uzora i simboliku, kojima su izražavani visoki i često nedostižni ideali, pretvara se u proizvode masovne kulture, čija i produkcija i raspodjela zavise od stimulacije tržišta i profitabilnosti.
Dominacija proizvodnje i potražnje i pomodnosti ima kao normalnu posljedicu da čak ne postoji  ni ono klasično usvajanje te erzac kulture. Cijela priča se svodi na audiovizuelni kontakt u kojem nema onog dubinskog djelovanja na duh, koji nakon tog površinskog kontakta ostaje prazan i vječno "gladan".
 
Kada se to poveže sa faktom da se postmodernistička kultura gradi na fundamentu čiji osnovni materijal čini mix vulgarizovanog marksističkog poziva ka iskoraku iz "carstva nužnosti u carstvo slobode", te frojdovskog libida, kao i toga da se gore pomenuta sloboda redukuje na samovolju, onda je sasvim normalno da autput bude kultura impregnirana propagiranjem hedonizma, apsolutizacijom zadovoljstva i oslabađanjem od svih normi.
 
Pored popagiranja tog hedonizma, koketiranja sa nesvjesnim i svođenja slobode na samovolju u kulturi postmodernizma preovlađuju hibridizacija, plagijarizam, miksanje metoda, vladavina simboličnog, normalnost spojivosti nespojivog, alogizam, kult tehnoligizacije, materijalizacija ideala, estetizacija nasilja i raznih devijacija, nemotiviranost postupaka, nepredvidivost ponašanja, negativna heroizacija, igra sa smislami, potenciranje vizuelnih i zvukovnih simulacija, komplikovani i odbojni stil pisanja, razbijena temporalnost itd. i tome sl.
 
Džorđ Ricer u svojoj knjizi o savremenim sociloškim teorijama piše kako:"U književnosti, koja je nekada odisala poljskim cvijećem i sjenom, pojavili su se novi mirisi - radi se o smradu. Sve smrdi: smrt, seks, starost, loša hrana, svakodnevnica. (...) Prisutan je otkaz od vjere u razum, povećana je uloga i nesretnih slučajeva i slučajeva uopšte. (...) Mnogi heroji ili su ludaci ili blago retardirani. Psihološka proza ustupa mjesto psihopatološkoj."
 
images?q=tbn:ANd9GcSuAnAg47aioghAWovmjmkGJdYx2h7cHV3vUHM5NnHTDUkwLeowPA 
 
U sve tome nema nikakvih pretenzija na etičko i estetsko vaspitavanje recipijenta, nema ih i ne smije ih ni biti - cilj je uzbuđenje, zadovoljstvo i zabava.
 
No problem i kod prvog i kod drugog i kod trećeg je to što se sa njima obavezno pojavljuje i njihov najveći neprijatelj - dosada. Nema veze da li se radi o vrhunskom uzbuđenju ili ne, dosada se kad-tad uvijek pojavi. Evo šta u vezi toga kaže sam Fuko:"Mislim da bi zadovoljstvo, zadovoljstvo koje bih ja smatrao istinskim, moralo biti toliko duboko, toliko snažno, toliko nesavladivo, da ga ja ne bi mogao uopšte podnijeti. (...) Puno i apsolutno zadovoljstvo je po meni vezano sa smrću."
 
Bihevijoristi tvrde da je u takvom slučaju jedino rješenje ili inteviziranje ili modifikovanje motivirajuće sile impulsa - pojačati "ukus" ili izmijeniti formu, nije bitno, važno je samo da izgleda kao novo ili kao drugačije.
Sledeća modifikacija može biti ponovno vraćanje na ono što je bilo prije, pa se tako ono od juće, što je dosadilo danas, već prekosutra može prodavati kao novo.

Tako nešto je moguće upravo zato što ne postoji ono klasično usvajanje kulture i njezinih proizvoda, postoji samo njihova potrošnja, a to je opet tako zato što postmodernizam kulturu shvata kao potrošnu robu, a o potrošnoj robi mnogo se ne razmišlja, kao što se mnogo ne razmišlja ni o kupljenoj majici - majica se jednostavno nosi i troši, u njoj se ne traži nikakva dubina.

Postmodernizam je sistematsko odvikavanje od dubine. Ne samo na kulturu i na život uopšte gleda se kao na događanja na ekranu, gdje je slika bezdubinska - plitka. Bez dubine recipijent ne može osjetiti onaj duhovni agens koji proizvodi kulturu i onaj agens koji u njemu budi impuls ka kulturnom stvaralaštvu.

Bez tog impulsa svo stvaralaštvo je samo erzac stvaralaštvo, a nekadašnji stvaralac od mikrodemjurga, srozan je na skriptora, koji sada može samo da tka svoj "tekst" od fragmenata drugih "tekstova" i drugih kulturnih tradicija.

Kultura može imati dubinu samo ako je povezana sa principima istine, dobra i ljepote, a postmodernizam te principe odbacuje u smislu njihove univerzalnosti. U njemu "istina", "dobro" i "ljepota" postoje samo na nivou individualnog ukusa.
 
Do postmodernizma vrijednost kulturnog proizvoda bazirala se na njegovoj što jačoj vezi sa tim principima, na univerzalnosti poruke i na njezinom etičkom i estetskom potencijalu u vaspitanju recipijenta. U postmodernizmu kulturni proizvod nema sa tim nema nikakve veze, kultura jednostavno po difoltu ne može biti njihov nosilac. Tu mogućnost u startu joj oduzima kako njezin plagijatorski karakter, tako i individualno obilježje svih onih pobrojanih principa.

Tako da kulturni proizvod postmoderne univerzalnost traži ili u povlađivanju masovnom ukusu ili u pokušaju da se kroz inovativnost, ingenioznost i epataž taj ukus modifikuje. No i u jednom i drugom slučaju univerzalnost recepcije zavisi isključivo od agresivnog translatiranja kroz medije.
Kultura je postala stvar tržišta, kulturni proizvod je sveden na nivo robe, dok se korisnik kulturnih proizvoda pretvorio u klasičnog potrošaća.
 
madeline-goldberg-2.jpg 

Postmodernizam je time dokinuo podjelu na višu i nižu kulturu, u stvari on je i onu prvu i onu drugu rastvorio u masovnoj kulturi postmodernističkog tipa, u kojoj nema ni nekadašnjeg kiča, ni njezine mid varijante, a nema ni pop arta. Kultura je rastvorena u svakodnevnici i ona je svedostupna, sve je kultura i kultura je u svemu.
Jedno pored drugog stoje i isti kulturni značaj imaju i šekspirov sonet i tekst hip-hop pjesme, kao i Rodenova skulptura i izloženi komad asfalta sa utisnutom limenkom fante - sve je jednako vrijedno i sve je ravnopravni dio jedinstvenog kulturnog prostora.

A to kulturno prostranstvo donekle podsjeća na upravo postmodernizmom mitologizirani otvoreni um - stalno otvoren um je u isto vrijeme i stalno pun i stalno prazan um. Postmodernističko kulturno prostranstvo je prepuno, ali i pusto, jer se u njemu ništa ne zadržava. U njemu nema onoga što ostaje, što ostavlja pečat na epohi, što je nosilac impulsa budućeg stvaralaštva, onoga što već milenijumima uzdiže i usavršava čovjeka.

Postmodernistička nivelacija svakog kulturnog proizvoda ne bi bila toliko alarmantna da postoji neko barem elementarno vrednovanje i izvlačenje osnovnih kvalitatvnih zaključaka. No na postmodernističkim principima formirana svijest boji se bilo kakvog ocjenjivanja i bilo kakvog čvrstog stava. Zato sociolog Sigmund Bauman i kaže kako postmoderna nije samo epoha razvoja socijalne stvarnosti, nego se tu još više radi o razvoju svijesti.

Bauman je naravno u pravu, ali istina je i to da se o postmodernizmu mi možemo saznati ne iz toga što govore i kako misle postmodernisti, nego iz toga kako postmodernizam djeluje na socijalnu stvarnost savremenog svijeta.

Posljedica zabrane na uopštavanje (odnosno na danas tako omrznuti termin - generalizaciju), zatim izbacivanje binarnog razmišljanja, bacanje anateme na zauzimanje pozicije po bilo čemu, kao i precjenjivanje individualnog nad kolektivnim djelovanjem, rezultiralo je sistemom razjedinjenosti, nemoći i tišine.
Subjekat je deklarativno izgubio bilo kakvu, čak i iluzornu mogućnost da utiče na objekte, strukture, uzročno-posljedične veze, događaje i forme ovisnosti.

Peri Anderson kaže da na Zapadu, na prelazu dva milenijuma:"Prvi put od Reformacije u intelektualnoj sferi ne postoje nikakve suštinske proturječnosti i nikakvih suprostavljenih sistematizovanih pogleda na svijet." Njega dopunjuje Frederik Džejmson koji piše kako:"Ni u jednoj od prošlih civilizacija velika metafizička pitanja, fundamentalni problemi bića i smisla života nisu izgledali tako daleki i tako besmisleni."
 
U vezi sa tim interesantno je čitati i razmišljanja istaknutih predstavnica feminizma. Feminizam je inače bio jedan od najjačih sveznika postmodernizma. On je na njega kao prvo znatno uticao (npr. u pedagogiji preovladavanje ženske logike "brige" /care/, nad navodno muškom logikom "prinude"), zatim on je i doprinjeo njegovom trijumfu, a na kraju je Boga mi i mnogo šta iz tog trijumfa i izvukao.
No od posljednih decenija 20.v. feministički pokret, po mišljenu kritičara, počeo je stvarati dosadnu teoriju, slabu literaturu i uopšte nejaku umjetnost. 
 
upl_1484656447_155192.jpg 

Zato se upravo od 90-tih godina prošlog vijeka sa feminističke strane čuju sasvim drugačije priče. Pa tako Katja Mihailovič u Radicaly speaking piše kako je reakcija koje su postmodernistički tekstovi izazvali kod nje, ali i kod mnogih drugih žena bila sumnja u sebe i svoj intelekt.
Ti tekstovi kaže Mihailovićeva ubili su želju kod studenata " ... da se teoretizira po povodu svog sopstvenog iskustva i života, čime bi se formirale neophodne veze među radikalnim socijalnim teorijama i političkim aktivizmom."

Profesorica koledža u Getisburgu Karla Mantila o sličnom problemu piše u časopisu Off our backs i kaže da je postmodernistička diskreditacija metanarativa dovela do nekakvog intelektualnog defetizma i do situacije da se njezini studenti o bazičnim pitanima ne žele ni decidno izjasniti, a ni zauzeti nekakvu poziciju. 

Desilo se zapravo ono što je Bodrijar predvidio kada je rekao da su u društvu simulacije kritička misao, a u okviru nje i politička misao, zastarjeli fenomeni.

Drugim riječima dejstvo postmodernizma ispoljilo se kao nemogućnost nazvati nešto nepravilnim, kao nesposobnost izabrati stranu ili kao osujećenost da se jednostavno jasno i odlučno izrazi mišljenje o nečemu.
I to je da se razumijemo sve nekako zakonomjerno, jer što jest' jest' - činjenica je da su postmodernisti stvarno bili veliki kritičari svega ... i to baš svega bez izuzetka, ali problem je (kao što sam već naveo) bio u tome što je izostao onaj korak, koji bi po pravilu trebao slijediti iza kritike, a to je predlog rješenja. Postmodernizam nije dao nikakvo rješenje, jer rješenje je kontradiktorno sa suštinom postmodernističkog koncepta. Dati rješenje znači napustiti  princip fragmentarnosti i preći na princip sistemnosti, to znači zauzeti poziciju i rehabilitovati narativ, to je koketiranje sa binarnošću i negiranje neprocjenjivosti pluralizma.

Ovu situaciju divno i koncizno opisala Džudit Batler kada je iz Fukoovog razmišljanja o moći izvukla zaključak da "ne može postojati čista opozicija moći", odnosno da tamo gdje postoji otpor, postoji i moć.
Zerzan će to izraziti ironično i slikovitije, pa će konstatovati:"Suprostavljaj se ako te to zabavlja - ali bez neke strategije, jer  tada više nisi proleter, nego moć."

Fukujama je poodavno pisao o čovjeku koji će biti ograničen svojim kućnim zidovima i zidovima kancelarije. Čovjeku ćiji društveni život neće biti usmjeren na dostizanje socijalne harmonije (ona će po Fukujami već biti dostignuta), nego na ostvarivanje sopstvenih interesa. 
Strašno je to što kraj istorije u obliku socijalne harmonije nije došao, tako da je postmodernizam pored svega i još preuranjena filozofija (ne)ostvarenog kraja istorije. 

A u ovom navodno međufaznom periodu on je poguban. On nam nudi narcizam, istraživanje svog unutrašnjeg svijeta, svoje ličnosti, seksualnosti (Harvi), beskonačno hodanje po trgovačkim centrima (Zerzan), cinizam kao normu (Sloterdijk) i površnost monitora ili displeja. On danas u suštini nastupa kao idejna logistika formule Work, Buy, Consume and Die.
 
Postmodernizam nas nasilu i preuranjeno ugurava u svijet u kojem će budućnost biti samo malo više sadašnjosti. Njegova dekonstrukcija progresivizma je u stvari dekonstrukcija socijalno-praktičnog optimizma klasičnog racionalizma, čiju srž čini nada o mogućnosti usavršavanja svih projekata i svih sistema.

Usavršavanja u postmoderni ne može biti, jer nema (kako je to rekao Bodrijar) političke misli, odnosno nema političkog, a njega nema jer se u njegovom fundamentu nalazi uopštavanje. 
Uopštavanje ličnog iskustva u opisivanju socijalnih pojava i socijalne stvarnosti je neophodni preduslov za pojavu svijesti o opštem među ljudima. Ono pomaže čovjeku da u svom ličnom iskustvu pronađe mjesta koja su zajednička sa ostalim ljudima. Ta opšta mjesta i jesu ono što lično uzdiže do političkog i što pojedinca mobiliše i gura u zajedničko djelovanje sa ostalima.

U postmodernizmu lično je samo lično i ona nema veze sa političkim. Neposredni rezultat takvog stava je depolitizacija i atomizacija i individue i njezinog ličnog iskustva, kao i anuliranje bilo-kakvih preduslova za pojavu solidarnosti i kolektivnog djelovanja.

Stoga je postmodernizam totalna kapitulacija pred socijalnom stvarnošću. On potkopava svaku mogućnost ubijeđenog kolektivnog djelovanja u cilju izmjene socijalne stvarnosti i ne samo to samo dovođenje pod sumnju modaliteta te stvarnosti on je a priori podveo pod totalitarne intencije. 
Postmodernizam ne da je nesposoban za nekakvu kritiku, nego on, tačnije dominantna većina njegovih predstavnika, čak smatra kako je takva situacija normalna, zakonomjerna i zapravo prijatna.

Dejvid Harvi upravo zato i ističe povezanost pobjedonosne ekspanzije neoliberalizma i trijumfalnog podčinjavanja kulture postmodernizmu. On u postmodernističkoj dominaciji u kulturi vidi njezinu neoliberalizaciju.
 
336835_large.jpg
 
Džejmson opet u svojoj knjizi Postmodernizam i kulturna logika poznog kapitalizma kaže kako je postmodernizam "produžetak i konkretizacija priče o kraju ideologija".
Pod uticajem postmodernizma ne da je svaka idealna motivacija proglašena malicioznim, nego je uopšte sve mobilizirajuće postalo sumnjivo.
A francuski sociolozi Boltanski i Kjapelo u knjizi Le nouvel esprit du capitalisme kažu:"Mnogo je efikasnije, gledajući sa pozicija permanentne akumulacije, prešutkivanje problema, odnosno autosugestija toga kako je "istinita" realnost prognana i kako je bilo kakvo stremljenje ka "istinitoj" realnosti čista iluzija".
 
Ja nikako ne mogu prihvatiti ni najmanju aluziju da je npr. postojala nekakva sprega ili urota  između promotora "smrti ideologija" i perjanica postmodernizma ili da je Hajek šaptao npr. Fukou šta da piše, ali to da je postmodernizam veličanstveno instrumentalizovan to smatram nepobitnom činjenicom.
 
Postmodernizam je imao previše slabih tačaka, no i da ih nije imao desilo bi se isto ... možda nešto kasnije ili možda nešto drugačije, ali desilo bi se.

I nije to problem postmodernizma, jer pali su i mnogo jači od njega. Problem postmodernizma, odnosno problematičnost postmodernizma je kao prvo  u tome što je on jedna prepotentna i agresivna priča, on ne predstavlja nikakvu poziciju, tačnije radi se o priči koja predstavlja poziciju koja slavi odsustvo pozicije. Postmodernizam je takođe teorija, koja razara proces teoretisanja; on je tekst koji pasivizira, otupljuje i muti misli i on je politika koja ne želi ništa mijenjati. (Karla Mantila).
 
Kao drugo - postmodernizam je jedna izrazito opasna igra, igra u kojoj se vrši redukcija od razuma ka instinktima, od prosvjećenja ka antiprosvjećenosti i od duhovnosti ka tjelesnosti. On je duhovna i kontraevolucija i i kontrarevolucija.

Kao treće - postmodernizam je šamar i gnusna invektiva cijeloj ljudskoj vrsti.
Tezu koja kaže da mi zbog svoje ograničenosti nismo uopšte sposobni spoznati nikakvo objektivno znanje, a kamo li istinu, on širi do apsurda pa tvrdi da smo zbog toga osuđeni na vječno jalovo plutanje po moru znanja.
To je nebuloza i prljava manipulacija koja čovjeka stavlja u (postmodernizmu tako mrsku) binarnu poziciju, nakon čega on može da bira ili da se proglasi Bogom ili da prihvati dijagnozu u kojoj je okarakterisan kao jagnje izgubljeno u pustinji subjektivizma.

Tvrditi da čovjek ne može spoznati objektivnu istinu je jedno, a nešto sasvim drugo i nešto krajnje problematično je to nadograditi i zatim konstatovati kako čovjek uopšte ne može posjedovati nikakvo objektivno znanje.
Mi jesmo ograničena bića, ali određeno objektivno znanje možemo posjedovati i možemo uz stalne korekcije tog znanja i da se postepeno približavamo istini u njezinoj konačnoj instanci.

No postmodernizam negira i to. Sve što znamo, odnosno sve što mislimo da znamo to su lucidni skriptorski plagijati i sve to je izrazito subjektivno. 
Svaki pokušaj sticanja znanja kroz analizu fenomena do kojih dolazimo nakon uopštavanja ličnog iskustva, postmodernizam proglašava potencijalnom meta/narativnom represijom nad onim koji pod djelovanjem identične socijalne sile reaguju drugačije. Svaki pokušaj promjene socijalne stvarnosti je nasilje nad onima (koliko god da ih je malo), koji se u toj stvarnosti osjećaju komforno.

Postmodernizam je svojevrsna diktatura izuzetka. U postmodernizmu izuzetak ne da ne potvrđuje pravilo, nego on pravilo čini nemogućim i zločinom.
I nije samo norma izvukla deblji kraj. Praktično je sve ili uniženo ili redefinisano i sve je postalo nekako fluidno.
 
Rezultat postmodernizma je da umjesto realnosti sada imamo simulakr, umjesto istine ubijeđenost i efektivnost, umjesto znanja gnoseosimulaciju, a umjesto mišljenja spontanost. Stav je zamjenjen otvorenim umom, dubina rizomom, odgovornost samovoljom, vrijednost dogovorom bez obavezujućeg karaktera, plan slučajem, metafizika ironijom, dok je na mjesto razumjevanja došla informiranost, a na mjesto intencionalnosti komunikativnost.
Djelo je postalo instalacija ili perfomans, a stvaralaštvo se pretvorilo u kreativnost.
 
Jednom riječju katastrofa ... i ta katastrofa se morala odraziti i na obrazovanje i na pedagogiju.




Komentari (188)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

aureus aureus 01:09 23.06.2017

Dekonstrukcija pravilno konstruisanog sna

Rado bih spavao, ali kad Apostata noću kači blogove...
I to ne tako lakog sadržaja.
Sad je pitanje - kad ovo pročitam (završio sam trećinu) - hoću li uopšte moći spavati.
emsiemsi emsiemsi 18:58 23.06.2017

Re: Dekonstrukcija pravilno konstruisanog sna

aureus
Rado bih spavao, ali kad Apostata noću kači blogove...
I to ne tako lakog sadržaja.
Sad je pitanje - kad ovo pročitam (završio sam trećinu) - hoću li uopšte moći spavati.

Ма, то се врло лако чита --- прочиташ два -три реда на почетку, толико у средини, те на крају. Није битно шта прочиташ, нећеш погрешити.
Све ти се своди на елементарно --- у праву је Бодријар (или неки трећи) и није у праву Бодријар (или неки трећи). Дакле, може како год да хоћеш.
aureus aureus 20:27 23.06.2017

Re: Dekonstrukcija pravilno konstruisanog sna

emsiemsi
aureus
Rado bih spavao, ali kad Apostata noću kači blogove...
I to ne tako lakog sadržaja.
Sad je pitanje - kad ovo pročitam (završio sam trećinu) - hoću li uopšte moći spavati.

Ма, то се врло лако чита --- прочиташ два -три реда на почетку, толико у средини, те на крају. Није битно шта прочиташ, нећеш погрешити.
Све ти се своди на елементарно --- у праву је Бодријар (или неки трећи) и није у праву Бодријар (или неки трећи). Дакле, може како год да хоћеш.

Ааа, ту си, чини ми се, у криву.
Ја сам полако прочитао текст и чак сам у свој нотес записао, односно преписао два пасуса:
(Алл тхе цредитс т...јеб...ћирилица! - All the credits to Mr Apostata):
Каже овако, слушај пажљиво:

"Дакле, немогуће је и као Дерида нпр. прогласити језик метафоричним и неспособним да директно саопшти истину и онда очекивати да то и такво (али и било које друго) твоје стајалиште не буде схваћено као метафорично и неодређено.

Такође је немогуће извршити валоризацију властитих теоретских приступа ако се одбацује објективност и неутралност не само научне него било које спознаје."


- Мени је ово симпатично запажање. Нисам проповједник народне мудрости, али обичан свијет би рек'о: "Не сијеци грану на којој сједиш."

Но, не потцјењујмо постмодернисте: не значи да су у питању глупани који не знају шта раде; можда су у питању они који - а таквих људи има и ван филозофије и културе - који просто уживају у разградњи. Ем им се свиђа да режу гране ем их, додатно, узбуђује лет према тлу.

Него, да ли су џез музичари били први постмодернисти?
Jaril Jaril 05:30 25.06.2017

Re: Dekonstrukcija pravilno konstruisanog sna

aureus

Него, да ли су џез музичари били први постмодернисти?


Нису.

Тамо негде мало пре 1600. године, досетиo се неки гроф, барон, шта ли, углавном човек с парама, да обнови грчку трагедију и да световној музици обезбеди висок друштвени статус, пре свега кроз већу комуникабилност текста. И успео у томе. Окупили одличне музичаре, између осталих и Галилеја оца. Оца познатијег Галилеја.


А онда се на њихове темеље накачио Монтеверди и магије је рођена. Такође и свест о стиловима. Која може да се чита као свест о дискурсима. Пошто је до читаве ове приче, ренесансни контрапункт био доминантан и већ постао традиција 'стара два века', прелом ка речитативном стилу ране барокне опере је узбудио духове да се побуне против таквог безобразлука да се сада имају две праксе компоновања по којима композитор може да се шета, да их комбинује и на све друге начине прља руке и покушава да буде слободан.

Но то Монтевердија није омело. Пошто је резултат - комерцијализација.

(од 1:34 крећу четири акорда у круг)

[youtube]http://youtu.be/z3ZX5hFN-is?t=96[/youtube]

Слична прича може да се прича за Моцарт који се накачио на галантни стил с почетка 18. века, а онда почео да меша све и свакакве стилове у својој музици. Да се шета из дискурса у дискурс како му се свиђа.

Кад боље размислим. Ми се у музици некако и дивимо баш оним делима која су увек негде 'на ободима различитих дускурса'. Бахова Миса у ха-молу, Бетовенова Девета симфонија...
aureus aureus 10:32 25.06.2017

Re: Dekonstrukcija pravilno konstruisanog sna

Јариле, стигао си до Моцарта.
А XIX. и XX вијек?
Гдје је други дио приче, шта је са фантастичном завршницом?
Немој сад стати.

Заборавио си да узмеш ваздуха, па си пјесму скратио. Зато, између осталог, кад слушам радио - стално имам неку притајену стрепњу - да ће ми скратити омиљену пјесму.
Кад ми одреже крај Хотела Калифорнија, најрадије бих одрезао неки орган "пуштачу музике".
Jaril Jaril 08:38 26.06.2017

Re: Dekonstrukcija pravilno konstruisanog sna

aureus

Ресурсе ми појела главна тема.

Надам се да је ово довољно добар аргумент да ми не одсечеш неки орган.
pape92 pape92 23:07 26.06.2017

Re: Dekonstrukcija pravilno konstruisanog sna

Sigurno ste već čuli onu: počeo sam da pišem komentar ali je ispao preobiman pa ću da ga postavim kao zaseban blog. A i zakasnio sam ovde.
docsumann docsumann 08:03 23.06.2017

al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

"Kvaka 22" postmodernizma je bio upravo taj "drugi korak" i kada se samo malo podrobnije uđe u postmodernističke ideje postaje očito da tog "drugog koraka" nije ni moglo biti, jer kako je moguće pozivajući se na razum osporiti epistemološku sposobnost razuma, odnosno kako je moguće uz pomoć logike i razuma dokazati nesposobnost razuma da izvodi dokaze i da bilo šta spoznaje.


iliti - znam da ništa ne znam

daa, uvijek je delikatno bakćati se sa samopozivajućim tvrdnjama (onim koje se odnose na same sebe).

još od Epimenida; Krićanina ("svi Krićani lažu" ) taj efekat paradoksalnosti intrigira ljude od duha.

da ne spominjemo (a oćemo) da je princip čudnioh petlji bio polazno osnovište čuvene Gedelove teoreme nekompletnosti, tog grandioznog logičkog svetionika moderne misli.


ono što nam ona poručuje (ovo je krajnja banalizacija) je da ima istina do kojih možemo doći, ali ih ne možemo i dokazati.
ovim uopšte ne želim braniti stavove posmodernista, već samo ustvrditi kako dovođenjem neke ideje do apsurda ili paradoksa, ne znači ujedno i njeno "istinsko" obezvrijeđivanje/odbacivanje.

niccolo niccolo 08:15 23.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

Korićanina ("svi Korićani lažu"

Zar nisu Krićani? Ima jedan moj prijatelj neku sestru koja je udata za Krićanina i onda oni naši vole da mu u kakvoj zgodnoj prilici kažu kako svi Krićani lažu...
docsumann docsumann 09:25 23.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

niccolo
Korićanina ("svi Korićani lažu"

Zar nisu Krićani?


jesu. lapsus ispravljen.
Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 09:54 23.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

ovim uopšte ne želim braniti stavove posmodernista,


Nema rašta da ih braniš. Postmoderna je surova istina ;> protiv koje se bunu Niksonijanci/Tačeristi/Reganisti/Brežnjevci ☻

A ako iko ima da se napda, to su oni koji nisu gorenavedeni, ali su se "Moderno" rigidno držali nekakovih "pravila" pa postmodernu "prepustilI" svom "KonačnoM" ishodištu - a to je ono što sada gledamo, gde najgori šljam (uzmimo stvar globalno, eto, Tramp na primer ;> i evropski moron desničari) dolaze na vlast (ili polako ruše postojeću) obećanjima da će baš oni da promene "pravila".

A kukanje na "negiranje" nauke od postmoderne, i to je pgorešno. ne treba nauci nikakva "postmoderna" da se samoukine - dovoljni su novci ☻ a završni udarac, to će da dođe s dolaskom na vlast pomenutog šljama.

NM - a posle njih, zna se - Potop, i PostApokalipsam ☻ (PostApokalipsZam, Post-kako god da se izgovara i piše ;> )


Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 09:57 23.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

Inače, ovo je Postmoderna:



A i ovo



I naravno - ovo:

Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 10:09 23.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

I naravno - ovo:


A kad smo kod Roy Orbinsona...




Ovo transcedentuje ☻ Postmodernu


docsumann docsumann 10:43 23.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

Nema rašta da ih braniš. Postmoderna je surova istina ;>


koja niječe postojanje iste


ma, to s filozofima, uvijek isto dramljenje oko ultimativnog pogleda na svijet, za koje svijet baš zabolje...
Jaril Jaril 16:02 23.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

Inače, ovo je Postmoderna:


apostata apostata 23:22 23.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

A kukanje na "negiranje" nauke od postmoderne, i to je pgorešno. ne treba nauci nikakva "postmoderna" da se samoukine - dovoljni su novci ☻ a završni udarac, to će da dođe s dolaskom na vlast pomenutog šljama.

Kako pogrešno?
To je fakt, kao što je fakt i ovo što si ti naveo.
Osim toga i ja mislim da je komercijalizacija mnogo opasnija stvar za nauku nego njezina postmodernistička kritika.
Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 11:33 24.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

Kako pogrešno?


U smislu da nije Postmoderna kriva što smo krenuli ka Dobu Alternativnih "Činjenica" i vraćanju na Staro Dobro Religija & Obmana RuleZ ;> a Nauka je podložna Demokratiji, tj. sva verovanja imaju isto mesto i ne daj da se neko nedajbože uvredi (obaška ako pred TV kamere dovedeš jednog predstavnika onoga što tvrdi 99% naučnika i jednog predstavnika preostalih 1% - njihovi iskazi, potšo su "jedan na jedan" imaju podjednaku vrednost - a ako negde uspeš i da objasniš tu lažnu jednakost, onda će oni koji su baš bili zapeli u svoje doba da spale i Galilea, da se pozovu baš na njega ;> )



Čak i ako su neke od ideja Postmoderne - koja se kao i mnogo pojava pre nje, bunila protiv prethodnih "pravila", poslužile Uzurpatorima da nas povedu u Put Ka Apokalipsi, u Put ka Mraku (i tako dalje i slično ♀) to nije krivica Postmoderne per se

Jer tako bi se onda mogla kriviti i sama Nauka ;> što je sprečila Prirodu da se periodično rešava Viška ☻ (pa su Glupi zavladali Svetom - na šta je još i Akrobata upozoravao no su ga loše preveli ☻)

apostata apostata 20:45 24.06.2017

Re: al ćemo ođe da se nadgovornjavamo...

U smislu da nije Postmoderna kriva što smo krenuli ka Dobu Alternativnih "Činjenica" i vraćanju na Staro Dobro Religija & Obmana RuleZ ;> a Nauka je podložna Demokratiji, tj. sva verovanja imaju isto mesto i ne daj da se neko nedajbože uvredi (obaška ako pred TV kamere dovedeš jednog predstavnika onoga što tvrdi 99% naučnika i jednog predstavnika preostalih 1% - njihovi iskazi, potšo su "jedan na jedan" imaju podjednaku vrednost - a ako negde uspeš i da objasniš tu lažnu jednakost, onda će oni koji su baš bili zapeli u svoje doba da spale i Galilea, da se pozovu baš na njega ;> )

S tim što ta osjećajnost "za sva vjerovanja" nije karakteristična za demokratiju, nego za današnju liberalnu demokratiju, a za to je po meni zaslužan upravo postmodernizam.
stefan.hauzer stefan.hauzer 08:20 23.06.2017

.

ali da si ubacio Perija Andersona u tekst


stefan.hauzer stefan.hauzer 08:45 23.06.2017

Re: .

..ako bi posmatrali postmodernizam kao preispitivanje društva, tj. istorijskog toka razvitka čovekove civilizacije, našli bi ga veoma korisnim - rekao bih. S druge strane, ako bi ga posmatrali kao konačan odgovor, dobili bi veliko ništa - ovo sigurno. Upravo taj "drugi korak" koji je postmodernizam bio nesposoban da uradi, ali to nije novina i nije svojstveno samo njemu, jeste ga izbacilo na vetrometinu spostvene kritike i pretvorilo u nihilizam.

A kad smo god Rortija i njegove kritike kulturne levice SAD; u pravu je kada je izjavio kako se Nova levica sa područja politike prebacila na kulturno polje i sebe zatvorila kao samodovoljno kulturno društvo i udaljila od stvarnog područja delovanja. Odličan članak o tome.
docsumann docsumann 10:56 23.06.2017

svijest kao metainformatički fenomen


od matapoetike do metamfetamina



Jeff Soto
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 13:40 23.06.2017

Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

... moram da kažem sledeće:

1.- Društvo je oduvek nalazilo odgovore na pitanja šta i kako učiti mlada pokolenja, što jeste tema ovog dvodelnog, obimnog i nadasve intrigantnog bloga poštovanog nam kolege apostate. Sadžaji i metode su se menjali tokom duge istorije, ali nikad nije bilo fatalnih grešaka. Jer, da ih je bilo, danas nas ne bi bilo.

2.- U prvobitnoj zajednici deca su učila oponašanjem, gledajući roditelje kako love i sakupljaju plodove. Kasnije su ulogu učitelja preuzeli ostareli članovi zajednice.

3.- Sokrat je majeutičkom metodom svoje učenike dovodio u stanje tabula rasa, a zatim im je u tako nastalu praznu ploču utiskovao nova znanja.

4.- Na pitanje: Kako vaspitai princa, srednjovekovni učitelji su našli odgovor, a Jan Amos Komenski, veliki didaktičar, našao je odgovor na pitanje kako kroz masovno školovanje, svih a ne samo prinčeva, rastućem kapitalizumu obezbediti stručnu radnu snagu.

5.- Pestaloci nije grešio kada je učenje matematike i sličnih disciplina tretirao kao neophodnost, ne radi prakričnog znanja, već zbog gimnastike uma i tako pored obrazovnih i vaspitnih zadataka ukazao i na neophodnost razvoja sposbnosti.

6.- Sovijetska pedagogija težište stavlja na vaspitne cljeve, nastojeći da od mladih stvori odane građane vladajućoj ideologiji. Ko god zamera pedagogiji tog vremena, prvo mora da shvati da svako društvo i država, kako u istoriji, tako i danas, radi isto, samo na drugi, prikriven i veštiji način.

7.- Da li bi Tesla otkrio i stvorio obrtno magnetno polje, a da nije pohađao Visoku tehničku školu u Cirihu? Sigurno ne. Dometi u pronalazaštvu jednog vanserijskog talenta sveli bi se na nebitna unapređenja rada vodenica u okolini Smiljana. Naravno, možemo i o Ajnštajnu ili Džobsu.

Da ne dužim, ljudsko društvo oduvek pronalazi odgovore na kjučna pitanja obrazovanja i vaspitanja, u skladu sa stepenom svog materijalnog razvoja. Od stepena materijalnih uslova u kome se školovanje odvija zavise i rezultati. U tome je ključ.

Postmodernista što se tiče, nije prvi put u istoriji da umni ljudi zbog prevelikog mozganja odlutaju u stranputicu.
docsumann docsumann 14:50 23.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

Postmodernista što se tiče, nije prvi put u istoriji da umni ljudi zbog prevelikog mozganja odlutaju u stranputicu.


ne mislim da je postmodernizam neka posebna, posebno dramatična, stranputica.
čak stranputica u opšte.

ustvari, nejgovo osporavanje, kako je ono već dato u tekstu, kroz poguban uticaj na kulturu, svodi se na uzurpaciju nekih njenih atributa koji su pretsavljeni kao suštinske, inherentne vrijednosti. a to uopšte ne moraju biti.

Kultura može imati dubinu samo ako je povezana sa principima istine, dobra i ljepote


potonje trojstvo bih zamjenio sa iskrenošću, autetnišnošću i emocijom .

umjetnost, u suštini, nasatje pod upravo tim silama, a tek njeno kasnije formalno institucionalizovanje i muzejsko arhiviranje poseže za krupnim riječima (i nejasnim pojmovima koji strađno zvuče) koje nemaju mnogo veze sa stvarnim životom.

a i subkultura je odavno izborila svoje ravnopravno mjesto pod duhovnim suncem, sa visokom kulturom.

to još samo highbrow puritanci neće da prihvate.
myredneckself myredneckself 16:00 23.06.2017

The Pretenders

apostata
Oni naravno nisu osporavali npr. Njutnove zakone .., mada nisu bili daleko i od toga, treba samo vidjeti fenomenalni provokativni experiment Sokala i Brikmona...

Ova afera Sokal je interesantna stvar i eksperiment.
Zainteresovalo me je kad sam videla da je hoax u pitanju, pa evo, može nešto od svega toga da se vidi ovde, ako još nekog interesuje. Link

Za one koji ne otvaraju linkove, fizičar Alan Sokal objavio je članak pisan in gibberishstyle pod naslovom Transgressing the Boundaries: Towards a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity.
Proveravao je ozbiljnost časopisa Social Text koji su vodili relativistički lumeni i teoretičari, a nisu primetili da je u pitanju parodija, već su progutali sve neusklađenosti s matematičkim teorijama, ono što pravom naučniku i misliocu sigurno ne bi promaklo.
Usput, u tom stilu na internetu ima dosta generatora za razne bullshit govore, samo sada nemam vremena da potražim te sajtove s generatorima (Tasa je nedavno pominjao čoveka koji govori o sličnom bulšitu, čini mi se?)
Ako nađem editovaću i linkovaću, ima svega: bulšiteraj et its best, da počneš da zevaš od prve rečenice, i pre nego što se latiš čitanja, šou!

I na kraju, valjalo bi da u okviru teme i u ovo vrelo vikend popodne za opšti relaks okačim bilo koju pesmu od Pritendersa. A što?!
Pa evo zašto, (pesme nikad dosta, ona nije kriva i nema veze s ovim), ime benda je ono što mi ovde baš fit-uje, baš je pasent, taman...





emsiemsi emsiemsi 19:04 23.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

Vojislav Stojković

...
4.- Na pitanje: Kako vaspitati princa,
...

Принција да васпиташ - нема шансе !
Није успео ни Милан Новковић.
emsiemsi emsiemsi 19:06 23.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

docsumann
Postmodernista što se tiče, nije prvi put u istoriji da umni ljudi zbog prevelikog mozganja odlutaju u stranputicu.


ne mislim da je postmodernizam neka posebna, posebno dramatična, stranputica.
čak stranputica u opšte.

ustvari, nejgovo osporavanje, kako je ono već dato u tekstu, kroz poguban uticaj na kulturu, svodi se na uzurpaciju nekih njenih atributa koji su pretsavljeni kao suštinske, inherentne vrijednosti. a to uopšte ne moraju biti.

Kultura može imati dubinu samo ako je povezana sa principima istine, dobra i ljepote

potonje trojstvo bih zamjenio sa iskrenošću, autetnišnošću i emocijom .


umjetnost, u suštini, nasatje pod upravo tim silama, a tek njeno kasnije formalno institucionalizovanje i muzejsko arhiviranje poseže za krupnim riječima (i nejasnim pojmovima koji strađno zvuče) koje nemaju mnogo veze sa stvarnim životom.

a i subkultura je odavno izborila svoje ravnopravno mjesto pod duhovnim suncem, sa visokom kulturom.

to još samo highbrow puritanci neće da prihvate.

Мудро збориш човече !
Сагласан !
Овоме што си рекао бих само додао доброту.
apostata apostata 23:27 23.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

1.- Društvo je oduvek nalazilo odgovore na pitanja šta i kako učiti mlada pokolenja, što jeste tema ovog dvodelnog, obimnog i nadasve intrigantnog bloga poštovanog nam kolege apostate. Sadžaji i metode su se menjali tokom duge istorije, ali nikad nije bilo fatalnih grešaka. Jer, da ih je bilo, danas nas ne bi bilo.

Ono ima i sada odgovor, ali meni se čini da taj odgovor nije dobar.
6.- Sovijetska pedagogija težište stavlja na vaspitne cljeve, nastojeći da od mladih stvori odane građane vladajućoj ideologiji. Ko god zamera pedagogiji tog vremena, prvo mora da shvati da svako društvo i država, kako u istoriji, tako i danas, radi isto, samo na drugi, prikriven i veštiji način.

Ne samo sovjetska, vaspitna funkcija sve do druge polovine 19.v. bila značajnija komponenta u obrazovanju od obučavanja. Tek od tada njezin značaj se polako smanjuje (negdje brže, a negdje sporije), da bi danas praktički skoro pa nestao.
apostata apostata 23:30 23.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

ustvari, nejgovo osporavanje, kako je ono već dato u tekstu, kroz poguban uticaj na kulturu, svodi se na uzurpaciju nekih njenih atributa koji su pretsavljeni kao suštinske, inherentne vrijednosti. a to uopšte ne moraju biti.

Kultura može imati dubinu samo ako je povezana sa principima istine, dobra i ljepote

potonje trojstvo bih zamjenio sa iskrenošću, autetnišnošću i emocijom .

To je drugi "sloj" - Dostojevski npr. imao je sve to što ti pominješ, ali ono što on danas predstavlja, e to je u prvom redu zbog onog prvog "sloja".
tasadebeli tasadebeli 23:34 23.06.2017

Re: The Pretenders

myredneckself

Usput, u tom stilu na internetu ima dosta generatora za razne bullshit govore,



New Age Bullshit Generator (ЛИНК)


(И још једном захвалност за ово нашем Професору.)


(Tasa je nedavno pominjao čoveka koji govori o sličnom bulšitu, čini mi se?)



Јес... То ти је О просеравању Харија Франфурта...

Есеј о просеравању (млаћењу празне сламе, како год) као производу Њу Ејџа који је дошао као логична последица постмодернистичког дискурса с краја 20. века.

Есеј је, по речима Франкфурта, мотивисан бригом за Истину (с великим И) и њену судбину у људском друштву нашег доба.


Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:32 24.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

apostata
1.- Društvo je oduvek nalazilo odgovore na pitanja šta i kako učiti mlada pokolenja, što jeste tema ovog dvodelnog, obimnog i nadasve intrigantnog bloga poštovanog nam kolege apostate. Sadžaji i metode su se menjali tokom duge istorije, ali nikad nije bilo fatalnih grešaka. Jer, da ih je bilo, danas nas ne bi bilo.

Ono ima i sada odgovor, ali meni se čini da taj odgovor nije dobar.


Poslednjih pola veka, od početka tzv. naučno-tehnološke revolucije, niko nije zadovoljan sa obrazovanjem, pa ni države sa najboljim edukativnim sistemima. Zato su obrazovni sitemi u permanentnoj reformi. Osnovna primedba je da obrazovanje kasni za naučno-tehničkim promenama i da školuje obrazovne profile čija stručost je već u startu, prvim godinama rada, zastarela. Primedbe, naravno, nisu bez osnove. Međutim, objektivno škole nisu u mogućnosti da obrazuju profile za buduća zanimanja koja u vreme početka i tokom školovanja ne postoje ili se tek naziru.
Odgovori se pokušavaju naći, a ponegde i nalaze, u optimalnom odnosu opšteg, stručnog i specijalističkog obrazovanja. I što je najbitnije u osposobljavanju polaznika (učenika, studenata..) za kasnije permanentno obrazovanje i usavršavanje.

Svi se sećamo usmerenog obrazovanja u SFRJ, a neki ne samo da ga se sećaju, već su i njegove žrtve. Usmereno obrazovanje je stvaralo fah-idiote poput nanosača pene za brijanje i zavrtača šrafova, a oni koji su težili gimnazjskom obrazovanju sticali su diplome poput arhivar u OOUR i sl. Oskaćeno je nekoliko generacija, rane još nisu zacelile, a evo nas ponovo u novoj reformi kojoj je cilj dualno obrazovanje, što je isto g...o samo drugačije zapakovano. Hoću da kažem, da nezadovoljstvo tradicionalnim obrazovanjem i politički pritisci za reformama, često vode u stranputicu.

Očito da kada je reč o školovanju cele populacije društva, bez obira na opravdano nezadovoljstvo, još uvek nije pronađeno novo, a efikasnije rešenje od tradicionalnog - osnovno školovanje, gimnazija za deo populacije koja planira da nastavi obrazovanje na fakultetima, odnosno srednje stručno obrazovanje za onaj deo koji će se posle tri ili četiri godine potražiti zaposlenje, i naravno, visoko obrazovanje na fakultetima.
anonymous anonymous 02:03 25.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

Deo o Sokratu je problematičan (pod 3)
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 06:12 25.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

Precizniji i potpuniji opis Sokratovog metoda je, naravno, opširniji:

Najverniji prikaz Sokratovog metoda nalazimo u Platonovim ranim dijalozima. Prvi deo metoda čini ironija. Sokrat je poricao da zna istinu upravo zato da bi naveo sagovornike da istinu traže iskazujući sopstvena mišljenja. Zato se njegov metod sastojao od postavljanja pitanja a ne od davanja odgovora. Sokrat je počinjao razgovor postavljanjem pitanja koja su imala oblik „Šta je X?“. Tematski krug početnog pitanja činili su osnovni pojmovi moralnog života kao što su pravednost, hrabrost, vrlina, znanje itd. Sokratovi sagovornici su smatrali da znaju odgovore na ova pitanja jer su ranije spontano usvojili neka od široko rasprostranjenih i duboko ukorenjenih uverenja. Nakon što bi sagovornik saopštio šta misli, na red je dolazio deduktivni deo ironijskog postupka. Tokom ovog dela razgovor se kretao od opštih stavova ka pojedinačnim zaključcima o predmetu razgovra. To znači da je Sokrat nastavljao propitivanje vodeći sagovornika od početne tvrdnje prema njenim logičnim posledicama u obliku stavova koji na jasniji i konkretniji način objašnjavaju značenje izvornog odgovora. Kada bi sagovornik prihvatio odgovornost za dalja određenja početne tvrdnje, Sokrat je izvodio negativan zaključak u pogledu njene istinitosti. On je ukazivao sagovorniku na protivrečnost između posledica koje ta tvrdnja povlači i drugih uverenja do kojih je sagovornik čvrsto držao. Na kraju ovog dela razgovora sagovornik bi priznao da ne zna ono što je verovao da zna. To je cilj ironije: omogućiti sagovorniku da se samostalno oslobodi zabluda tako što će uvideti neistinitost svog početnog uverenja. Kada bi prepoznao sopstveno neznanje, sagovornik je bio spreman da nastavi traganje za istinom.
Drugi deo Sokratovog metoda je majeutika, odnosno „babički postupak“. Za razliku od ironije, ovaj postupak je induktivan i pozitivan. Induktivan zato što je razgovor tekao od pojedinačnih ka opštim određenjima predmeta. Pozitivan zato što se Sokrat se nije zadovoljavao negativnim ishodom ironije već je težio saznanju istine. Ali ni sada nije nudio sagovorniku gotov odgovor na pitanje „Šta je X?“, već je postavljao pitanja kao i ranije. Takvo postupanje je u skladu sa njegovim osnovnim uverenjem da je istina već u čoveku te da mu samo treba pomoći da je „porodi“ iz sebe. Za polazište daljeg razgovora je uzimao primere iz svakodnevnog života i mišljenja koji stoje u vezi sa temom. Zatim je navodio sagovornika da uoči sličnosti između različitih događaja i stvari. Ključan deo razgovora je bio onaj u kom je Sokrat pomagao sagovorniku da u tim sličnostima prepozna zajednička bitna svojstva naoko različitih pojava. Na taj način je od pojedinačnih mišljenja nastajalo ono zajedničko što čini pojam ili istinu o X.
anonymous anonymous 08:27 25.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

Vojislav Stojković
Precizniji i potpuniji opis Sokratovog metoda je, naravno, opširniji:

Najverniji prikaz Sokratovog metoda nalazimo u Platonovim ranim dijalozima. Prvi deo metoda čini ironija. Sokrat je poricao da zna istinu upravo zato da bi naveo sagovornike da istinu traže iskazujući sopstvena mišljenja. Zato se njegov metod sastojao od postavljanja pitanja a ne od davanja odgovora. Sokrat je počinjao razgovor postavljanjem pitanja koja su imala oblik „Šta je X?“. Tematski krug početnog pitanja činili su osnovni pojmovi moralnog života kao što su pravednost, hrabrost, vrlina, znanje itd. Sokratovi sagovornici su smatrali da znaju odgovore na ova pitanja jer su ranije spontano usvojili neka od široko rasprostranjenih i duboko ukorenjenih uverenja. Nakon što bi sagovornik saopštio šta misli, na red je dolazio deduktivni deo ironijskog postupka. Tokom ovog dela razgovor se kretao od opštih stavova ka pojedinačnim zaključcima o predmetu razgovra. To znači da je Sokrat nastavljao propitivanje vodeći sagovornika od početne tvrdnje prema njenim logičnim posledicama u obliku stavova koji na jasniji i konkretniji način objašnjavaju značenje izvornog odgovora. Kada bi sagovornik prihvatio odgovornost za dalja određenja početne tvrdnje, Sokrat je izvodio negativan zaključak u pogledu njene istinitosti. On je ukazivao sagovorniku na protivrečnost između posledica koje ta tvrdnja povlači i drugih uverenja do kojih je sagovornik čvrsto držao. Na kraju ovog dela razgovora sagovornik bi priznao da ne zna ono što je verovao da zna. To je cilj ironije: omogućiti sagovorniku da se samostalno oslobodi zabluda tako što će uvideti neistinitost svog početnog uverenja. Kada bi prepoznao sopstveno neznanje, sagovornik je bio spreman da nastavi traganje za istinom.
Drugi deo Sokratovog metoda je majeutika, odnosno „babički postupak“. Za razliku od ironije, ovaj postupak je induktivan i pozitivan. Induktivan zato što je razgovor tekao od pojedinačnih ka opštim određenjima predmeta. Pozitivan zato što se Sokrat se nije zadovoljavao negativnim ishodom ironije već je težio saznanju istine. Ali ni sada nije nudio sagovorniku gotov odgovor na pitanje „Šta je X?“, već je postavljao pitanja kao i ranije. Takvo postupanje je u skladu sa njegovim osnovnim uverenjem da je istina već u čoveku te da mu samo treba pomoći da je „porodi“ iz sebe. Za polazište daljeg razgovora je uzimao primere iz svakodnevnog života i mišljenja koji stoje u vezi sa temom. Zatim je navodio sagovornika da uoči sličnosti između različitih događaja i stvari. Ključan deo razgovora je bio onaj u kom je Sokrat pomagao sagovorniku da u tim sličnostima prepozna zajednička bitna svojstva naoko različitih pojava. Na taj način je od pojedinačnih mišljenja nastajalo ono zajedničko što čini pojam ili istinu o X.


Milan Novković Milan Novković 21:09 25.06.2017

Re: The Pretenders

myredneckself
apostata
Oni naravno nisu osporavali npr. Njutnove zakone .., mada nisu bili daleko i od toga, treba samo vidjeti fenomenalni provokativni experiment Sokala i Brikmona...

Ova afera Sokal je interesantna stvar i eksperiment.
Zainteresovalo me je kad sam videla da je hoax u pitanju, pa evo, može nešto od svega toga da se vidi ovde, ako još nekog interesuje. Link

Za one koji ne otvaraju linkove, fizičar Alan Sokal objavio je članak pisan in gibberishstyle pod naslovom Transgressing the Boundaries: Towards a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity.
Proveravao je ozbiljnost časopisa Social Text koji su vodili relativistički lumeni i teoretičari, a nisu primetili da je u pitanju parodija, već su progutali sve neusklađenosti s matematičkim teorijama, ono što pravom naučniku i misliocu sigurno ne bi promaklo.
...

Časopisima što objavljuju gluposti bez proveravanja stvarno treba lupati packe, ...ali ...

... iako sam se već jednom osvrnuo na ove generatore, pa odgovorio na Tasin link na profu sa Prinstona:

- I pored toga što nas najviše "uzbuđuje" to kako je časopis "poklekao", mi previše volimo kad jak poklekne, pametna prevara (iako sam ja popriličan navijač kad je u pitanju upotreba svih pravila igre koja ti drugi nametnu - ok ne svih, i ne uvek, naravno), tj volimo i uspešne prevare, sama mogućnost da sa takvim generatorom prevariš nekoga iole netrivijalnog (taj naslov, btw, je sasvim ok je vanredna kreativna inspiracija.

- To što između bilo koje dve osobe na svetu postoji 6 stepeni separacije je kap u moru kako počnemo da pričamo o semantici, asocijativnosti, radoznalosti i kreativnosti, pa znanju, realnosti i njenim slojevima.

- Ja mislim da bi ogromna većina ljudi, koja bi uspela da se ubedi da pokuša eksperimenat, mogla da iskoristi ovako neki džiberiš tekst kao inspiraciju.

- Malo je stvari koje ne mogu da ti budu bubanj, ritam, da bi oko tog ritma mogla da počneš da improvizuješ neku kreaciju, neki džez, soul, RnR, ... - koja više nije džiberiš.

Neverovatna je organisaciona fenomenologija, još uvek nismo svesni moći u tom oblaku, iako se već svašta uvezalo, ili svesni leveraging moći prostih sastojaka, na pravi način okupljenih za "kafanskim" stolom, pa "upaljenih" od strane "kreatora"

Evo primera dole u video klipu: voda iz mnogo flaša, kontrolisano pljuckanje i stroboskop. Odgledaš par puta, pa pokušaš da "filozofiraš" (bez navodnika).

Ako treba pomoć prijatelja: setiš se, npr, da je atom, recimo 99.999999999999% prazan prostor, da bi Zemlja sa isisanim praznim prostorom bila veličine fudbalskog igrališta, ili teniske loptice (sa konceptom "devetke", "praznog", "prostora", ... može malo da se sigra, dodaje, oduzima, .... nije bitno).

Pa se podsetiš da između ovih kapljica ima manje praznog za mnogo redova veličine, iz makro perspektive, nego u planeti Zemlji, iz mikro perspektive, tj ove kapčljice su neutronska zvezda od gustine prema Zemlji.

I gle sad ovu foru - mi, po "aksiomu nula", iako ima i drugih, možemo da razvijemo empatiju prema nečemu ako je to nešto autonomno.

Za 10-20 godina ćeš, bilo ko, uz ovako neku kreaciju imati nakačeni mali comp, ili tvoj mobilni, sa AIish kontrolom ovakve instalacije, maštovitom i autonomnom, i neko nepažljiv će se zaljubiti u nju, bez zezanja

Prosto je teško zamisliti granice u spoznajom i kreativnom prostoru na ovom sad terenu na kojem smo se zadesili - nose nas talasi iz prošlosti, ali ima i talasčića koji nam privlače previše pažnje, po mom ukusu, a o ukusima ne pričamo.

(ovo mi bolji "mjuzing", bilo bi mi dosadno da pokušam da objasnim zašto je onaj gore generator neverovatno inspirativan (aj da je ponedeljak uveče, nego nedelja


berman berman 06:00 26.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

7.- Da li bi Tesla otkrio i stvorio obrtno magnetno polje, a da nije pohađao Visoku tehničku školu u Cirihu? Sigurno ne. Dometi u pronalazaštvu jednog vanserijskog talenta sveli bi se na nebitna unapređenja rada vodenica u okolini Smiljana.

Graz ne Zurich
staro dobro kundk školstvo
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 07:40 26.06.2017

Re: Nikom ništa nisam obećao, pa ni Tasi, ali

Ne znam da li sam napravio lapsus ili sam počeo da zaboravljam, ali u svakom slučaju hvala.
princi princi 13:52 23.06.2017

Imam pitanje, jedno, osnovno i

bazično, koje me dosta muči poslednjih nedelja, a ono je: čemu služe škole?
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 13:59 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Konsultovati:



... pa naovamo.
stefan.hauzer stefan.hauzer 14:03 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

to je zato što sam završio škole
i devojke me vole
princi princi 14:19 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

stefan.hauzer
to je zato što sam završio škole
i devojke me vole

Pa da. Izgleda da škola samo služi za "socijalizaciju", odnosno da je instrument čovekovog "podruštvljavanja". Pogledaj ovo. Iz teksta:
Bloom found that the average student tutored one-to-one using mastery learning techniques performed two standard deviations better than students who learn via conventional instructional methods[1]—that is, "the average tutored student was above 98% of the students in the control class"
stefan.hauzer stefan.hauzer 14:27 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

odnosno da je instrument čovekovog "podruštvljavanja"

I ne samo to, ona određuje društveno rangiranje i ume da odbaci one koji se ne snađu, baš iz tog razloga jer nije u stanju da se fokusira na đake koji zaostaju ili koji zahtevaju više vremena. Srećom postoje odstupci, ali se i oni smanjuju. Sve se teže nadoknađuje rani zaostatak.
princi princi 14:36 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Pa, dobro, na sve to mislim kad kažem "podruštvljavanje". Odnosno, škola izgleda da služi svemu osim onom što joj je nominalna svrha: podučavanju ljudi. Ona mu tu dođe kao neka socijalna laboratorija. Ispada, u principu, da što naučiš kući, naučio si. Ako imaš sreće da imaš intelektualno nastrojenog člana porodice onda si ok, inače pozdravilo te što ćeš naučiti nešto u školi. To sam provalio, Russell, Bertrand, uopšte nije išao u školu do Cambridgea. Isključivo imao privatne tutore.
stefan.hauzer stefan.hauzer 14:44 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Pa, dobro, na sve to mislim kad kažem "podruštvljavanje".

Naravno, samo sam hteo da utvrdimo šta sve predstavlja podruštvljavanje - time bi izbegli moguća nerazumevanja. Ljudi misle da živimo u najboljem od mogućih svetova, a mene plaši što nemam protivodgovor. U svakom slučaju uspeh u školi isključivo zavisi od individualnih napora i nikako nije kolektivna stvar, iako je škola zamišljena kao takva (kolektivno učenje).
nsarski nsarski 14:49 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Ona mu tu dođe kao neka socijalna laboratorija. Ispada, u principu, da što naučiš kući, naučio si. Ako imaš sreće da imaš intelektualno nastrojenog člana porodice onda si ok, inače pozdravilo te što ćeš naučiti nešto u školi. To sam provalio, Russell, Bertrand, uopšte nije išao u školu do Cambridgea. Isključivo imao privatne tutore.


Jebiga, društvu (državi) i ne treba gomila genijalaca - ne bi znali šta će s njima. Društvu su, u proseku, potrebni ljudi koji su dovoljno pismeni da pročitaju državne naredbe i propagandu, i dovoljno znaju matematiku da mogu da popune prijavu za porez. Sve drugo je višak i luksuz.
A škola, ona bazična, baš tome i služi. Da te pomalo opismeni i nauči da pomalo računjaš (ono, osnovne operacije s brojevima).
princi princi 14:53 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Moja teza je da škola, zapravo, služi da čoveku utuca bilo kakav preduzetnički duh, da uništi ideju individualnosti, slobode, tj da je to njena osnovna funkcija. Sve drugo je sekundarno. Iz ličnog, a i iskustva moje dece deluje da najbolje škole nisu one koje imaju najbolje profesore, nego one koje imaju najbolje i najpametnije pohađače (koje onda škola nije u stanju da uništi).
princi princi 14:56 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

A škola, ona bazična, baš tome i služi. Da te pomalo opismeni i nauči da pomalo računjaš (ono, osnovne operacije s brojevima).

Pa da. S tim što je moja teza da je to svrha svake škole (ne samo bazične, gde god postavili tu bazu). Da, zaboravih i dosta bitnu ulogu škole kao poligona za izlaganje narcizma profesora. Elem, služi svemu osim onome što joj je nominalna funkcija.
stefan.hauzer stefan.hauzer 14:57 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

ne bi znali šta će s njima.

Problem je što društvo ima sve više ljudi koji zaostaju i koji levitiraju na oblacima populizma i opet ne znaju šta će sa njima. Meni ne smeta zanat, ako mi dopušta dovoljno slobodnog vremena da razvijam svoja interesovanja van njega i van potreba ovog društva i škola bi trebala da teži tome, zanati se usvajaju, ali duh mora da se razvija (ovo je tako hegelijanski:))))
stefan.hauzer stefan.hauzer 14:59 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

i kad smo kod razvijanja duha:


alselone alselone 15:08 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Ispada, u principu, da što naučiš kući, naučio si. Ako imaš sreće da imaš intelektualno nastrojenog člana porodice onda si ok, inače pozdravilo te što ćeš naučiti nešto u školi.


Ovo je malo pregruba ocena. Pod "malo" mislim "puno". :)

Moze cak da bude obrnutno, da nista ne ucis kod kuce, da samo pratis nastavu, slusas pazljivo, i da naucis veoma puno, cak i ako su roditelji potpuno neobrazovani.

Iz ličnog, a i iskustva moje dece deluje da najbolje škole nisu one koje imaju najbolje profesore, nego one koje imaju najbolje i najpametnije pohađače (koje onda škola nije u stanju da uništi).


Ovo vazi za fakultet i vise. A za osnovnu skolu vazi upravo to - dobri predavaci i pedagozi. Ljudi koji su u stanju da zainteresuju mlade glavice za nauku, za rad, za ucenje, koji ce znati da postave radne navike, da motivisu decu da uce, da istrazuju, koji znaju kako da nagrade i kako da kazne itd.

Takvog ucitelja ili uciteljicu mi tazimo za sledeci septembar. :)
emsiemsi emsiemsi 19:18 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

stefan.hauzer
Pa, dobro, na sve to mislim kad kažem "podruštvljavanje".

Naravno, samo sam hteo da utvrdimo šta sve predstavlja podruštvljavanje - time bi izbegli moguća nerazumevanja. Ljudi misle da živimo u najboljem od mogućih svetova, a mene plaši što nemam protivodgovor. U svakom slučaju uspeh u školi isključivo zavisi od individualnih napora i nikako nije kolektivna stvar, iako je škola zamišljena kao takva (kolektivno učenje).

Нисам сигуран да бих могао да се сложим са овом твојом тврдњом (у потпуности).
Образовни процес је, што би политичари рекли, синергички процес како од, што би рекао Аристотел (или неки од најстаријих Грка) елемената направити целину која мора да постане вредност већа од просте суме појединачних делова, односно елемената.
Поред тога што су битни појединачни напори субјекта, тј. ђака, нужна је улога (и) Учитеља - и то у великој мери.
Да ли ће то бити приватни Учитељ, како је горе Принци навео за некога Енглеза, или ће то бити неки ТасаДебели или Јуки (или ко год други).
А док год буде Учитеља, биће и школа.
emsiemsi emsiemsi 19:20 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

princi
Moja teza je da škola, zapravo, služi da čoveku utuca bilo kakav preduzetnički duh, da uništi ideju individualnosti, slobode, tj da je to njena osnovna funkcija. Sve drugo je sekundarno. Iz ličnog, a i iskustva moje dece deluje da najbolje škole nisu one koje imaju najbolje profesore, nego one koje imaju najbolje i najpametnije pohađače (koje onda škola nije u stanju da uništi).

М'да !
Има нешто у твојим речима !
Успут -- познајем неке и сам.
emsiemsi emsiemsi 19:25 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

stefan.hauzer
ne bi znali šta će s njima.

Problem je što društvo ima sve više ljudi koji zaostaju i koji levitiraju na oblacima populizma i opet ne znaju šta će sa njima. Meni ne smeta zanat, ako mi dopušta dovoljno slobodnog vremena da razvijam svoja interesovanja van njega i van potreba ovog društva i škola bi trebala da teži tome, zanati se usvajaju, ali duh mora da se razvija (ovo je tako hegelijanski:))))

Сагласан - у деловима и целини !
Успут --- одушевљен сам када поред кревета мојег млађег детета, у силном кршу кроз који се једва пробије до кревета, уредно леже четири књиге - Сарамаго и Памук, две на српском и две на енглеском.
stefan.hauzer stefan.hauzer 20:10 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

или неки од најстаријих Грка


Ne znam, mislim da više trebamo težiti razvijanju individualnosti / koja pride ne negira drugo razvijanje individualnosti, a to škole ne mogu da ispune u praksi. No, škole su dobre za socijalizaciju ili ovo princijievo podruštvljavanje. A kad smo kod StaroGrka:
nask nask 22:00 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Princi, kad već spominješ Bluma mislim da si ga malko istrgao iz konteksta.

I pre njegovih istraživanja bilo je prilično jasno, na empiriji zasnovano, da je tutor sitem, ili 1 na 1, superiorniji od klasičnog sistema podučavanja. Takođe je empirijski bilo poznato da je, da tako kažem, efikasnost učenja upravno srazmerna gustini pameti u datoj obrazovnoj jedinici. I tako još dosta stvari koje su on i drugi iz oblasti psihologije, pedagogije i didaktike u poslednjih pedeset godina metodološki istraživali.

Blum i njegov tim daju i konkretne predloge kako simulirati tutor sistem u klasičnom obrazovanju i nisu baš toliki idealisti da zagovaraju isti za masovnu upotrebu. Mada ovo poslednje ti nisi ni tvrdio tako da ne shvatiš deo mog komentara kao pokušaj učitavanja.

E sad drugo je pitanje da li je to, i kako je to, moguće primeniti u školskim sistemima i generalno da li je to sa stanovišta učenika, učitelja, porodice , društva ... poželjno.

Između ostalog škola služi i tome



da kada ti je teško to imaš gde i sa kim da podeliš.
apostata apostata 23:31 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

princi
bazično, koje me dosta muči poslednjih nedelja, a ono je: čemu služe škole?

Pa s obzirom šta joj rade posljednjih 50-tak godina dobro je da uopšte služi.
apostata apostata 23:39 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Ako imaš sreće da imaš intelektualno nastrojenog člana porodice onda si ok, inače pozdravilo te što ćeš naučiti nešto u školi. To sam provalio, Russell, Bertrand, uopšte nije išao u školu do Cambridgea. Isključivo imao privatne tutore.

Porodica je to mogla do određenog momenta. Sa pojavom države i uzdizanjem kulture na viši nivo obrazovanje je postalo mnogo složeniji i zahtjevniji posao - posao koji je zahtjevao sistem.

Rasel je valjda imao privatne učitelje i ne možemo u njemu gledati uzor, ipak je njegov djed bio jedno vrijeme britanski premijer. Osim toga pade mi na pamet još jedan koji je imao privatne učitelje (nisu ga smjeli ni ispitivati, ni ocjenjivati) pa je svejedno ispao najnesposobniji i najslabiji vladar iz svoje dinstije.

nask nask 23:42 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Kada me drmao pubertet bilo je trenutaka kada sam pokušavao da dokazujem svoju pamet na kevi. Naravno vrlo suptilno ali keva , što bi rekli slovenci, nije bila za bregom, pa bi mi parirala sa: a kako ti ispade tako pametan od tako nepametne majke.

Isto pitanje za sve vas koji ste tako pametni izašli iz ...

Ako ćemo ozbiljno o školstvu manimo se cinizma.
nask nask 23:46 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Sa pojavom države i uzdizanjem kulture na viši nivo obrazovanje je postalo mnogo složeniji i zahtjevniji posao - posao koji je zahtjevao sistem.


Ja bih pre to pripisao nastanku novih proizvodnih sredstava i procesa proizvodnje tj industrializaciji i potrebi, u novonastaim društvenim uređenjima, za novim tipom radne snage.
apostata apostata 23:55 23.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Isto pitanje za sve vas koji ste tako pametni izašli iz ...
Izvini ebga ali jel' si ovo na mene mislio?
nask nask 00:00 24.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Izvini ebga ali jel' si ovo na mene mislio?


Ne. Mislio sam na sve nas, pošto se prečesto rasprave o školstvu vrlo brzo pretvore u nekakvu kuknjavu kako školstvo ništa ne valja...

BTW inače upražnjavam jednogodišnji emotikonski post.
apostata apostata 00:00 24.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

nask
Sa pojavom države i uzdizanjem kulture na viši nivo obrazovanje je postalo mnogo složeniji i zahtjevniji posao - posao koji je zahtjevao sistem.


Ja bih pre to pripisao nastanku novih proizvodnih sredstava tj industrializaciji i potrebi, u novonastaim društvenim uređenjima, za novim tipom radne snage.

Ne znam šta tačno misliš pod industrijalizacijom, ali sistem koji je obrazovao administraciju npr. postojao je i u orijentalnim despotijama.
apostata apostata 00:08 24.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

nask
Izvini ebga ali jel' si ovo na mene mislio?


Ne. Mislio sam na sve nas, pošto se prečesto rasprave o školstvu vrlo brzo pretvore u nekakvu kuknjavu kako školstvo ništa ne valja...

BTW inače upražnjavam jednogodišnji emotikonski post.

Ja jesam od tih koji kukaju na cijeli obrazovni sistem i smatram da je taj cijeli sistem strahovito degradirao u odnosu na vrijeme kada sam se ja školovao, a isto tako mislim i da je "moje vrijeme" bilo degradacija u odnosu na vrijeme kada se moj stari školovao.
nask nask 00:27 24.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

a isto tako mislim i da je "moje vrijeme" bilo degradacija u odnosu na vrijeme kada se moj stari školovao.


Vidi, ako možemo nekako da izuzmemo taj "u moje vreme" ugao gledanja na obrazovni sistem
, e onda može da se priča.

i smatram da je taj cijeli sistem strahovito degradirao


Ja bih to pre video kao drugačiji, a ne degradiran.
apostata apostata 01:01 24.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

nask
[
Vidi, ako možemo nekako da izuzmemo taj "u moje vreme" ugao gledanja na obrazovni sistem
, e onda može da se priča.

Znači da sam rekao '70-te, '80-te onda bi to svemu dalo notu objektivnosti?
Ja bih to pre video kao drugačiji, a ne degradiran.

Pa drugačije je i kada nešto degradira.
nask nask 09:53 24.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Pa drugačije je i kada nešto degradira.


Onda ništa. Rasprava o verskim dogmama je prilično besplodna.
apostata apostata 18:11 24.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

nask
Pa drugačije je i kada nešto degradira.


Onda ništa. Rasprava o verskim dogmama je prilično besplodna.

Besplodna je svaka rasprava u kojoj se nečija tvrdnja a priori okarakteriše kao dogma.
krkar krkar 01:20 26.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

BTW inače upražnjavam jednogodišnji emotikonski post.


Ja sam već ušao u peti semestar bez emotikona. Jedino ih ovde na blogu koristim jer mi se nekoliko njih bašbaš sviđa (posebno ovi gedžovani) a i opuštena je atmosfera.

A za sveostalo - ko me ne razume bez emotikona ne treba ni da me razume sa njima. Koji će mi?


berman berman 22:06 26.06.2017

Re: Imam pitanje, jedno, osnovno i

Jebiga, društvu (državi) i ne treba gomila genijalaca - ne bi znali šta će s njima. Društvu su, u proseku, potrebni ljudi koji su dovoljno pismeni da pročitaju državne naredbe i propagandu, i dovoljno znaju matematiku da mogu da popune prijavu za porez.

pa njih i ne stvara škola, može ih izbrusit il frustrirat
Jaril Jaril 16:09 23.06.2017

Провидан покушај текста

да нас застраши пост-постмодернистичким хаосом и да на тоj основи агресивно намеће дискурс о објективној истини.

Овај текст може и другачије да звучи:

stefan.hauzer stefan.hauzer 16:28 23.06.2017

Re: Провидан покушај текста

ako nam je tebe vratilo u miks, onda je vredelo



Jaril Jaril 16:49 23.06.2017

Re: Провидан покушај текста

Џарање по постмодерни враћа из мртвих.

myredneckself myredneckself 16:56 23.06.2017

Re: Провидан покушај текста

Jaril



stefan.hauzer

Ta muzika je moćna stvar, totalna nepoznanica ustvari.
Eto, vas dvojica se siti izrazgovaraste uz muziku.

E, neka nam je svratio Jaril.
stefan.hauzer stefan.hauzer 20:18 23.06.2017

Re: Провидан покушај текста



Jaril Jaril 10:18 24.06.2017

Re: Провидан покушај текста

myredneckself
Jaril



stefan.hauzer

Ta muzika je moćna stvar, totalna nepoznanica ustvari.
Eto, vas dvojica se siti izrazgovaraste uz muziku.

E, neka nam je svratio Jaril.


За тебе мало erzac културе која

pretvara se u proizvode masovne kulture, čija i produkcija i raspodjela zavise od stimulacije tržišta i profitabilnosti


и која је настала у оквиру:

Postmodernizam je time dokinuo podjelu na višu i nižu kulturu, u stvari on je i onu prvu i onu drugu rastvorio u masovnoj kulturi postmodernističkog tipa,






Хвала постмодернизму!




krkar krkar 02:06 26.06.2017

Re: Провидан покушај текста

Jaril
Џарање по постмодерни враћа из мртвих.




Imao sam 16 ili 17 godina, noć, džaram po tranzistoru. Uhvatim nešto, ne znam šta ali dobro, na nekoj stanici, ne znam kojoj. Fascinantna stvar, slušam, jezik apsolutno nepoznat, ne mogu ni da naslutim koji je. Internet, Gugl i one programe za prepoznavanje melodije još nisu izmislili, ja čak ni svetlo ne smem da upalim. Prevrćem onu kompoziciju po glavi (ne i reči, to prekomplikovano) dok nisam zaspao.

Ujutru po sećanju zapišem melodiju da ne zaboravim. I krenem da tražim, niko pojma nema. Skoro dve godine sam ja to okolo pevušio ljudima dok je jedna flautistkinja, sestra moga druga, nije prepoznala.



Ali u čemu je fora? Berio je ovo napisao takođe po sećanju (tačnije njegova tadašnja žena, mecosopran Cathy Barberian): čula jednom u Moskvi na ploči na 78 okretaja i zapisao/la/li po sećanju i melodiju i reči.

Njeno izvođenje je definitivno najbolje



Čista postmoderna
myredneckself myredneckself 02:37 26.06.2017

Che si può fare

Jaril
myredneckself
Jaril



stefan.hauzer

Ta muzika je moćna stvar, totalna nepoznanica ustvari.
Eto, vas dvojica se siti izrazgovaraste uz muziku.

E, neka nam je svratio Jaril.


За тебе мало erzac културе која

pretvara se u proizvode masovne kulture, čija i produkcija i raspodjela zavise od stimulacije tržišta i profitabilnosti


и која је настала у оквиру:

Postmodernizam je time dokinuo podjelu na višu i nižu kulturu, u stvari on je i onu prvu i onu drugu rastvorio u masovnoj kulturi postmodernističkog tipa,






Хвала постмодернизму!







Hvala Jarile, izvinjavam se što kasnim. Za tebe jedna predivna ženska pesma koja me intenzivno obuzima poslednjih dana.



aureus aureus 12:20 26.06.2017

Re: Провидан покушај текста

krkar

Uhvatim nešto, ne znam šta ali dobro, na nekoj stanici, ne znam kojoj. Fascinantna stvar, slušam, jezik apsolutno nepoznat, ne mogu ni da naslutim koji je. Internet, Gugl i one programe za prepoznavanje melodije još nisu izmislili

krkar

Ujutru po sećanju zapišem melodiju da ne zaboravim. I krenem da tražim, niko pojma nema. Skoro dve godine sam ja to okolo pevušio ljudima dok je jedna flautistkinja, sestra moga druga, nije prepoznala.

Meni se tako na početku Amadeusa svidjela jedna melodija, a nisam imao pojma kako da dođem do imena i autora.
To je onaj dio kad se Salijeri šeta po salonu dok traje njegova naracija.

SALIERI: As I went through the salon, I played a game with myself. This man had written his first concerto at the age of four; his first symphony at seven; a full-scale opera at twelve. Did it show? Is talent like that written on the face? ... Which one of them could he be?

Tek sa YouTube-om sam otkrio.



Simpatična, dopadljiva stvar.
Jaril Jaril 15:42 26.06.2017

Re: Провидан покушај текста

krkar


Ово је потпуно лудо! Подсетио си ме на ово:



Milan Novković Milan Novković 20:06 23.06.2017

Cool blog

Prelistam sinoć, pošto sam žurio pa nisam imao vremena da pročitam, esej jednog filozofa na temu "odrednica" atributa "cool".

Ovde mi to sada pada na pamet pošto, iako se ja sa tobom slažem po velikom broju kvalifikacija postmodernog, koje si izneo, iz onoga gde se razlikujemo, čak i ako bi bile sitnice u nekim pričama, sentiment ume na tu temu da nam bude dijametralno suprotan

Ti umeš, u prestrogom maniru, da se dosta zadržavaš u ekstremima i slepim crevima koja jesu besmislena, u pravu si, a ja preko njih najčešće prelećem kao da ne postoje, što je suviše često besmisleno, ako su, kao cool pojava, privukli previše sledbenika.

Cool je ezoterična osobina, ako često i toliko, nego joj je "mehanika "tacit", nemušna, i često se saglasimo da je nešto cool ali, i ovo ga, nije lako dekonstruisati naše osećanje - ono je organizacioni fenomen.

Mnoge dekonstruisane pojave ne vode ka rekonstrukciji zato što je i dekontrukcija pogrešna, silovana u prostoru nemogućeg, unutar fenomena, koji je taj atribut fenomenološkog upravo i dobio zato što nema "mehanike" koja vodi od komponenti, preko kontrukcije, do njega.

Ako gledaš neke standardne obrasce koje definišu "cool" osobu, pored, ovom prilikom, onih sa formalno negativnijom aurom tipa bravadoa razne vrste, arogancije, neposlušnosti, nestašluka, bežanja s časova ... za ovaj blog mi je interesantan obrazac koji i autoru najbrže dolazi iz sećanja na detinjstvo - "buntovništvo s lakoćom, kanalisano kroz kreativnu i spontanu rekonstrukciju" (cool osobe).

I ovo gore mi je neka podloga za shvatanje zašto čak i neki vrhunski mislioci ponekad popuste u rigoroznosti, a onda oni, ne uprokos tome, nego zbog toga, naglo dobiju i armiju sledbenika.

Ja sam relativno indiferentan prema tim pojavama - dobro lažem, meni su čak simpa, šum civilizacijskog progresa koji se polagano valja nizbrdo ka nekom moru, a u rezonatoru neočekivano interesantnih ljudi.

Primer, da ja sutra sretnem Šarskog kako ide da drži predavanje o pixelizaciji prostora, može da bude naučan koliko hoće i ide od "aksioma", da bude tvrdoglav koliko hoće i insistira na svojoj metafizici o strukturi pixela i "onoga" između njih, bude ošišan kao samuraj, ili ima kosku kroz pregradu između nozdrva sa molibdenskim kuglicama na kraju, zbog "sinhronizacije lobanje", zato što je to tako video kod Mirele i Brajovića, moja pažnja usmerena na njegovo predavanje, u delovima koji se dotiču znanja što drugi već imaju a ja nemam, neće biti pomerena.

E sad, kad smo kod fizike evo i kontekstualnosti, ili "pozadine" u našim teoretisanjima - i fizičarima su nadrealno teške, do nemoguće, "background independent" teorije - taka "realnost".

Ako je tako sa fizičarima, i ako se onda nekome može oprostiti na sumnjičavosti prema ignorisanju značaja kontekstualnosti, onda su to filozofi, umetnici, sociolozi, ... ajd neka bude, postmodernisti

Pa onda možeš da ih staviš u još jedan okvir - prelazi između etapa ajd što nisu oštri, nego najčešće ni ne idu zbog pojave pojedinaca, nego se pojedinci pojavljuju zbog polaganog, neprimetnog, i nezadrživog kotrljanja struktura i dinamika raznih grand-narativa.

Pa su onda tu negde i drugi pojedinci, samo nešto malo manje cool nepažljivim i prebrzim osobama....

I sad čekamo tvoj sledeći blog, pa da raspalimo sa "praktičnim" primerima i maštanjima

Do tad, hajdemo u prošlost mnogo dalje od postmodernista: "Whatever the differences between the leading romantic thinkers…there runs through their writings a common notion…that truth is not an objective structure, independent of those who seek it, the hidden treasure waiting to be found, but is in all its guises created by the seeker."


nask nask 21:32 23.06.2017

Re: Cool blog

esej jednog filozofa na temu "odrednica" atributa "cool"


Evo tog eseja

apostata apostata 23:36 23.06.2017

Re: Cool blog

Ti umeš, u prestrogom maniru, da se dosta zadržavaš u ekstremima i slepim crevima koja jesu besmislena, u pravu si, a ja preko njih najčešće prelećem kao da ne postoje, što je suviše često besmisleno, ako su, kao cool pojava, privukli previše sledbenika.

Tačno, jeste takav sam. ('ebga)
I sad čekamo tvoj sledeći blog, pa da raspalimo sa "praktičnim" primerima i maštanjima

Ako Bog da biće uskoro.
horheakimov horheakimov 00:02 24.06.2017

postmodernistički komentar 1

Što bi rekao časni sudija Chambarlain Haller u filmu My cousin Vinny:
- That is a lucid, intelligent,
well thought-out objection.
- Thank you, Your Honour. (Joe Pesci/Vinny Gambini)
- Overruled.
apostata apostata 00:10 24.06.2017

Re: postmodernistički komentar 1

- That is a lucid, intelligent,
well thought-out objection.
- Thank you, Your Honour. (Joe Pesci/Vinny Gambini)
- Overruled.


tasadebeli tasadebeli 00:06 24.06.2017

Доба вишка информација и помањкања смисла

"Пировање, то је сав експлозивни тренутак Модерне, тренутак ослобађања на свим пољима. Политичког ослобођења, ослобођења производних снага, ослобођења деструктивних снага, ослобођења жене, детета, подсвесних нагона и ослобођење уметности. То је уношење свих репрезентацијских модела и свих антирепрезентацијских модела. Било је то тотално пировање стварног, рационалног, сексуалног, критичког и антикритичког, раста и кризе раста. Прошли смо све путеве производње и виртуалног вишка производње предмета, знакова, порука, идеологија и уживања. Данас је све ослобођено, игре су одигране и ми се опет налазимо пред кључним питањем: ШТА РАДИТИ ПОСЛЕ ПИРА?"

(Жан Бодријар: Прозирност зла)


Не знам шта ћете сви ви радити у овом добу после пира и пировања.

Ја сам већ одлучио.






apostata apostata 00:19 24.06.2017

Re: Доба вишка информација и помањкања смисла

tasadebeli
"Пировање, то је сав експлозивни тренутак Модерне, тренутак ослобађања на свим пољима. Политичког ослобођења, ослобођења производних снага, ослобођења деструктивних снага, ослобођења жене, детета, подсвесних нагона и ослобођење уметности. То је уношење свих репрезентацијских модела и свих антирепрезентацијских модела. Било је то тотално пировање стварног, рационалног, сексуалног, критичког и антикритичког, раста и кризе раста. Прошли смо све путеве производње и виртуалног вишка производње предмета, знакова, порука, идеологија и уживања. Данас је све ослобођено, игре су одигране и ми се опет налазимо пред кључним питањем: ШТА РАДИТИ ПОСЛЕ ПИРА?"

(Жан Бодријар: Прозирност зла)

I nije dao odgovor!
Zapravo tačnije - taj odgovor koji on pokušava dati teško da se može nazvati zadovoljavajućim.
On smatra da je besmisleno boriti se protiv tog globalnog otuđenja u kojem se našao čovjek današnjice i da tu svoju novu drugost čovjek treba primiti stoički.
tasadebeli tasadebeli 00:28 24.06.2017

Re: Доба вишка информација и помањкања смисла

apostata
tasadebeli
"Пировање, то је сав експлозивни тренутак Модерне, тренутак ослобађања на свим пољима. Политичког ослобођења, ослобођења производних снага, ослобођења деструктивних снага, ослобођења жене, детета, подсвесних нагона и ослобођење уметности. То је уношење свих репрезентацијских модела и свих антирепрезентацијских модела. Било је то тотално пировање стварног, рационалног, сексуалног, критичког и антикритичког, раста и кризе раста. Прошли смо све путеве производње и виртуалног вишка производње предмета, знакова, порука, идеологија и уживања. Данас је све ослобођено, игре су одигране и ми се опет налазимо пред кључним питањем: ШТА РАДИТИ ПОСЛЕ ПИРА?"

(Жан Бодријар: Прозирност зла)

I nije dao odgovor!
Zapravo tačnije - taj odgovor koji on pokušava dati teško da se može nazvati zadovoljavajućim.
On smatra da je besmisleno boriti se protiv tog globalnog otuđenja u kojem se našao čovjek današnjice i da tu svoju novu drugost čovjek treba primiti stoički.




Ја то његово недавање одговора схватио као препоруку да свако сам себи нађе и да одговор.

Ето, ја наш'о.

И нисам баш сигуран да је то нека моја нова другост.

Више ми изгледа као она моја стара првост од пре више десетина миленијума...

Не кажем да сам у праву, али мени то тако изгледа.

EDIT: А право да ти кажем, Апостата, мени ово Бодријарово постављање питања уопште не изгледа као да се он помирио са глобалним отуђењем у којем се нашао човек данашњице, као ни да се стоички мири са могућом сопственом суштинском променом.

Некако ми више ово изгледа као анализа стања од које вреди кренути у тражење одговора...




Имам утисак, Апостата, да за некога ко нам каже да са обе стране те једначине света у којем живимо стоји нула и да је свету ипак потребна Утопија да би опстао, не можеш рећи да се стоички мири са својом сопственом другошћу.

А од некакве анализе те једначине, како смо стигли до тих нула са обе стране знака једнакости, морамо кренути да бисмо видели са чиме се то суочавамо, зар не?





EDIT EDIT: Зар то исто не радиш и ти у ова прва два дела свог текста?
apostata apostata 01:01 24.06.2017

Re: Доба вишка информација и помањкања смисла

Не кажем да сам у праву, али мени то тако изгледа.

Nema razloga da ti ne vjerujem.
EDIT: А право да ти кажем, Апостата, мени ово Бодријарово постављање питања уопште не изгледа као да се он помирио са глобалним отуђењем у којем се нашао човек данашњице, као ни да се стоички мири са могућом сопственом суштинском променом.

Некако ми више ово изгледа као анализа стања од које вреди кренути у тражење одговора...

Ja sam Prozirnost zla tako shvatio i po onome što sam čitao (kritike, prikaze itd.) nisam u tome usamljen. Što ne znači da je Bodrijar zadovoljan time, naravno da nije, ne bi on bezveze pominjao otuđenje.
Имам утисак, Апостата, да за некога ко нам каже да са обе стране те једначине света у којем живимо стоји нула и да је свету ипак потребна Утопија да би опстао, не можеш рећи да се стоички мири са својом сопственом другошћу.

А од некакве анализе те једначине, како смо стигли до тих нула са обе стране знака једнакости, морамо кренути да бисмо видели са чиме се то суочавамо, зар не?

Gdje on pomenuo da je "potrebna utopija"?
U Prozirnosti zla??
Kako se toga ja ne sjećam?
To je onda fantastično!
И на крају, зар дешифровање кодова, откривање значења и указивање на постпостмодернистичку испражњеност од значења није добар први, почетни корак на том путу тражења смисла (Истине?) које је потонуло у мору информација (беспотребних и сувишних?) којима је постмодернизам свима дао лажну једнаку важност у животу појединца и друштва данас, па сада треба да смисао као дављеника вадимо из воде и да му дајемо вештачко дисање да бисмо себи самима пружили какву-такву наду у опстанак?

Pa nisam ja Taso ni mislio da je sa postmodernizmom nestalo filozofiranje, čovjek, istorija, realnost niti bilo šta drugo.
Ma jok ba!
Ja samo govorim o posljedicama postmodernizma i ja vjerujem da će one biti prevaziđene.
Ono što je nama potrebno sada je nešto kao supermoderna
tasadebeli tasadebeli 01:09 24.06.2017

Re: EDIT EDIT EDIT

И на крају, зар дешифровање кодова, откривање значења и указивање на постпостмодернистичку испражњеност од значења није добар први, почетни корак на том путу тражења смисла (Истине?) које је потонуло у мору информација (беспотребних и сувишних?) којима је постмодернизам свима дао лажну једнаку важност у животу појединца и друштва данас, па сада треба да смисао као дављеника вадимо из воде и да му дајемо вештачко дисање да бисмо себи самима пружили какву-такву наду у опстанак?

(Сва ова питања постављам и себи свакога дана исто као што их сада овде постављам теби.)
emsiemsi emsiemsi 07:28 24.06.2017

Re: EDIT EDIT EDIT

tasadebeli
И на крају, зар дешифровање кодова, откривање значења и указивање на постпостмодернистичку испражњеност од значења није добар први, почетни корак на том путу тражења смисла (Истине?) које је потонуло у мору информација (беспотребних и сувишних?) којима је постмодернизам свима дао лажну једнаку важност у животу појединца и друштва данас, па сада треба да смисао као дављеника вадимо из воде и да му дајемо вештачко дисање да бисмо себи самима пружили какву-такву наду у опстанак?

(Сва ова питања постављам и себи свакога дана исто као што их сада овде постављам теби.)

Тасо, све то што ти тражиш, људски род је тражио 'од када је света и века'.
'Теоретичари' почесто упадају у заблуду као да је ово сада много комплексније (присетите се шта Принци каже о суперкомплексности друштвених система) од свега онога до сада.
По мени (јеботе ?) све је готово идентично, осим што се мења сценографија и периферне ствари (ствари - рекох) због све вишег технолошког нивоа.
У суштини - све је исто. Иста питања, слични одговори.
tasadebeli tasadebeli 08:05 24.06.2017

Re: Доба вишка информација и помањкања смисла

apostata

Gdje on pomenuo da je "potrebna utopija"?
U Prozirnosti zla??



Ниси погледао клип који сам окачио?


одговор на ово:

Pa nisam ja Taso ni mislio da je sa postmodernizmom nestalo filozofiranje, čovjek, istorija, realnost niti bilo šta drugo.
Ma jok ba!
Ja samo govorim o posljedicama postmodernizma i ja vjerujem da će one biti prevaziđene.
Ono što je nama potrebno sada je nešto kao supermoderna



у одговору Емсију.
tasadebeli tasadebeli 08:33 24.06.2017

Re: EDIT EDIT EDIT

emsiemsi

Тасо, све то што ти тражиш, људски род је тражио 'од када је света и века'.
'Теоретичари' почесто упадају у заблуду као да је ово сада много комплексније (присетите се шта Принци каже о суперкомплексности друштвених система) од свега онога до сада.
По мени (јеботе ?) све је готово идентично, осим што се мења сценографија и периферне ствари (ствари - рекох) због све вишег технолошког нивоа.
У суштини - све је исто. Иста питања, слични одговори.



Наравно, Емси, и то зато што се човек (пардон, Човек) суштински не мења откада постоји. А за разлику од Апостате (тако сам га барем ја разумео), ја мислим да се и не може суштински променити.


Мењају се сценографије, костимографије и остале периферне ствари, али она суштина у Човеку остаје.

Међутим, ја (као ни ти, ни Апостата) не живим у доба Спартаковог устанка, нити у доба Реформације, нити у доба Француске револуције, нити у доба Октобарске револуције,... него у ово наше доба данас, постпостмодернистичко доба.

Човек се суштински не може променити, али се зато људско друштво и односи у њему могу мењати ако већ не може суштина Човека.

Зато нам је данас потребан тај први корак, као и некакав алат, на путу ка супермодерни, како то назива Апостата, и то на глобалном нивоу.

За почетак, за тај први корак ка супермодерни, нека то буде тачно и прецизно (без просеравања* што би рекао Франкфурт) установљавање какве су све последице постмодрнизма, куда нас воде ако им пустимо на вољу да разуларено вршљају у главама, па ћемо онда до "алата" за поправку људског друштва следствено и сами доћи.

Да подсетим овде, један цитат из уводног текста:

Jednom riječju katastrofa ... i ta katastrofa se morala odraziti i na obrazovanje i na pedagogiju.


Зато и рекох да Апостата, барем у ова прва два дела свога текста, ради исто оно што и Бодријар:

Ja samo govorim o posljedicama postmodernizma



(Не знам да ли нам је Апостата припремио у наредним деловима и неке рецепте и терапије за лечење од последица постмодернизма, па се зато сваки пут ограђујем наглашавајући да се ради о прва два дела испуњавања обећања датог Таси... )


А и ја као и Апостата верујем да ће последице постмодернизма бити превазиђене. баш због те непроменљиве суштине Човека коју поменусмо.


i ja vjerujem da će one biti prevaziđene.



Само морамо, мислим, прво да их тачно установимо, видимо које су, декодирамо значења, разоткријемо све испразности настале на постмодернизму и увидимо његове последице и куда нас оне воде да бисмо уопште и могли да причамо о "супермодерни" која никако нити може нити треба да буде опет нешто старо и исто, само у новом паковању.

Хоћу да кажем да прво треба да дођемо до узрока обољења да бисмо њега лечили, а не да изнова и изнова лечимо само последице.

Тако ћемо остати у постпостмодернизму вечито, зар не?


Тако барем ја тумачим ове Апостатине напоре у писању овог текста који су за мене, у досадашњим деловима, попут Бодријарових напора.

И рекох већ, не мора уопште да значи и да сам у праву.

То је само моје тумачење, а моји когнитивни домети су скромних капацитета и зато никако не бих смео да тврдим да сам 100% у праву.

_________________________________________________________

* Просеравање баш у том франкфуртовском значењу те речи које, како и сам творац термина каже, никако није исто што и лагање.

Онај који лаже зна да не говори истину. И његов циљ и јесте да истину прикрије од других.

Онај који се просерава, њему није ни стало до истине.

То је суштинска разлика.
apostata apostata 09:11 24.06.2017

Re: Доба вишка информација и помањкања смисла

tasadebeli
apostata

Gdje on pomenuo da je "potrebna utopija"?
U Prozirnosti zla??



Ниси погледао клип који сам окачио?



Sada jesam.
I slažem se da nam je potrebna utopija.
docsumann docsumann 09:30 24.06.2017

Re: Доба вишка информација и помањкања смисла

apostata
tasadebeli
apostata

Gdje on pomenuo da je "potrebna utopija"?
U Prozirnosti zla??



Ниси погледао клип који сам окачио?



Sada jesam.
I slažem se da nam je potrebna utopija.


ee, koliko sam se samo isponavljao po blogu po tom pitanju
tasadebeli tasadebeli 09:32 24.06.2017

Re: Доба вишка информација и помањкања смисла

apostata
tasadebeli
apostata

Gdje on pomenuo da je "potrebna utopija"?
U Prozirnosti zla??



Ниси погледао клип који сам окачио?



Sada jesam.
I slažem se da nam je potrebna utopija.






П.С. - То некако извире и из Бодријарових речи...

Још један доказ да се читавог живота мењамо, развијамо, спознајемо нешто ново, долазимо до нових закључака,... Подложни смо метаморфозама сопственог Ја како ваља и требује у животу достојном човека.

И то свако од нас појединачно, као Човек у човеку.

Разговор је вођен и снимљен 2005.

Бодријар се упокојио 2007.

За Бодријарову душу грешну...


Evo sam svršio djelo, - ni srdžba ga Jupiter-boga
Uništit ne će ni oganj ni gvožđe ni nesito vr'jeme.
Milan Novković Milan Novković 12:09 24.06.2017

Re: EDIT EDIT EDIT

tasadebeli
...
Наравно, Емси, и то зато што се човек (пардон, Човек) суштински не мења откада постоји. А за разлику од Апостате (тако сам га барем ја разумео), ја мислим да се и не може суштински променити.

Čovek se značajno menja. Čak i jedan život, tvoj, moj, bilo čiji, je često svedok značajnih promena u našim inedtitetima - recimo 40% fiksirano, ostalo značajno promenljivo. Ajd sitne promene tipa prestaneš da jedeš slatko i "patiš" samo nekoliko dana, promeniš ishranu značajno i posle 3+ nedelje se prilagodiš, redosled kako se geni transkribuju zavisi od okoline i uslova donekle, nego ...

... je mozak žestoko plastičan, prilagođava se "situacionom prostoru" da bi ti u tom prostoru bio što bolji.

Ti bukvalno možeš svesno da promeniš značajne delove svog karatkera i sposobnosti - ne, na žalost, u nekoliko nedelja, ali više meseci do nekoliko godina sigurno.

A i od onih 40% je značajan deo vezan za civilizaciju, neposrednu okolinu, roditelje, ... folklor i kulturu.

Мењају се сценографије, костимографије и остале периферне ствари, али она суштина у Човеку остаје.

Suština je kompleksan, višeslojan pojam koji isto ima svoju dinamiku. Delovi ostaju nepromenjeni, delovi se menjaju, a sve je i dalje kontekstualno, svi ti "delovi" su manje ili više glasni ili prigušeni.

Po suđenju onih kojima je to profesija mi smo se od, recimo, Ilijade toliko promenili da bismo se jedva prepoznali kao "ljudska rasa" ako bismo se našli sad negde zajedno i pričali "istim" jezikom.


Човек се суштински не може променити, али се зато људско друштво и односи у њему могу мењати ако већ не може суштина Човека.

Čovek co-evoluira, pa se tako značajno menja sa društvom, pa okolinom. I onih "40%" (ova cifra je procena jednog istraživača, obrazovana) nije sasvim nasleđeno, iako ostaje "zacementirano" kroz većinu jednog života, nego rezultat civilizacijskog napredka.


Зато нам је данас потребан тај први корак, као и некакав алат, на путу ка супермодерни, како то назива Апостата, и то на глобалном нивоу.

Ti razni koraci u humanities&arts prostoru, recimo, mogu značajnije da zavise od pojedinca, grupe ili pokreta A, u kratkim vremenskim intervalima, ali bi se u nekom opsegu godina dogodili, uglavnom, bez obzira na taj entitet A, ako se on ne bi pojavio pojavio bi se neki drugi, entitet B.

Civilizacijska potka je tlo, ona se polako menja i pomera i nad njom "rastu" pokreti


За почетак, за тај први корак ка супермодерни, нека то буде тачно и прецизно (без просеравања* што би рекао Франкфурт) установљавање какве су све последице постмодрнизма, куда нас воде ако им пустимо на вољу да разуларено вршљају у главама, па ћемо онда до "алата" за поправку људског друштва следствено и сами доћи.

Po mom mišljenju taj Frakfurt je besmislen na tu svoju temu, sterilan ko sterilna zemlja. Meni je potpuno distopijska vizija sveta gde su takvi ljudi elita.

...

Nema postmodernizam baš tako jake obrise koliko veliki broj ljudi misli, iako Apostata pazi da se osvrne baš na Postmodernizam, pa njegove "outliers". Mnogi drugi, često (ne pričam o ovom blogu) više pričaju o Romantizmu, a on se Prosvetiteljstu zahvalio na "uslugama" u kasnim 1700tim godinama. I živimo ga sve vreme.

Da ne tražim sad komentar gde si se dotakao "istina", ili šta bejaše - treba praviti razliku između velikih i omanjih istina - grand naratives su, u stvari, crvena krpa pred očima postmodernista, sve radikalnije od toga je samo ljudska šarolikost, nema veze koliko je "velikih" autora neko potegao.

Opet fizika, npr, grand naratives i u tako "egzaktnoj" (vrlo zaslućeni navodnici) nauči dovode kod nekih ljudi do dizanja obrva - teorija struna tipičan primer, al da ne trolujemo, sutra može da se ispostavi da je taj "grand narative" protraćio par decenija života armiji nadrealno pametnih ljudi.

Pa kontradikcije u Postmodernizmu - oke, svi dižemo obrve na prvi pogled, ali ne treba zaboraviti, npr, Zenonov "paradoks" sa Ahilom (zec, kako li već bejaše) i kornjačom.

To je samo paradoks kako izvadimo vreme iz konteksta, a u stvarnosti nije nikakav paradoks - kornjača je najsporija

Lepote i kreativni prostor koje nam donosi proces izvlačenja komponenti, dimenzija iz konteksta ne treba objašnjavati.

Samo kako vratimo bogatiji kontekst u analizu Postmodernizma počele bi silne kontradikcije u razmišljanju da se "znoje" pod pitanjima i podpitanjima.

Nikome nije lakše zadubiti se u to od elektroničara, na primer, pa ja predlažem da mi lepo delegiramo Emsija, koji zna šta su pojačanja, povratne sprege, fazna kašnjenja, jednom rečju kontekst u svoj svojoj raskoši, da nam sažeto, u sedam-osam A4 stranica, napravi osvrt na Postmoderne "paradokse"
tasadebeli tasadebeli 13:12 24.06.2017

Re: EDIT EDIT EDIT

Milan Novković

Čovek se značajno menja.



А у својој суштини је опет вечно исти?


Po mom mišljenju taj Frakfurt je besmislen na tu svoju temu, sterilan ko sterilna zemlja. Meni je potpuno distopijska vizija sveta gde su takvi ljudi elita.

Da ne tražim sad komentar gde si se dotakao "istina", ili šta bejaše - treba praviti razliku između velikih i omanjih istina - grand naratives su, u stvari, crvena krpa pred očima postmodernista, sve radikalnije od toga je samo ljudska šarolikost, nema veze koliko je "velikih" autora neko potegao.



Мислиш да тако стоје ствари са Истином?

Па ако већ ствари стоје тако, одакле онда потреба да се у постпостмодернизму бавимо сталним доказивањем и убеђивањем нишчих духом да велики наративи не постоје нити су икада постојали?

Мислим, у то нас је постмодернизам већ једном убедио...

Чему наставак тога и у постпостмодернизму?

Одакле та потреба да се опет изнова доказује да Истина, Добро, Лепо, Љубав, Врлина,... не постоје, односно да је то све сасвим исто као и Лаж, Зло, Мржња,... јер разлике између њих и нема, него све то само зависи од тога КО нам то говори, а не и ШТА нам то говори?

Ради слободе?

Или пружања људима само привида слободе док се иза кулиса одигравају оне кључне ствари у људском друштву?

Постпостмодернизам* (логични наставак постмодернизма са свим његовим парадоксима) као излог јефтиних слаткиша?







П.С. - Си видео ово од јуче на сајту Б92?

Istoričari se pitaju da li je Isus Hrist uopšte postojao (ЛИНК)

Е, сад... Ја претпостављам да ти историчари који се то питају уопште не би разумели када бих им ја рекао да те њихове тврдње и истраживања уопште нису битне за тај велики наратив. Као и да је Истина ипак нешто друго, а не оно што они сматрају једном од постпостмодернистичких "истина".

Односно да је њихова истина с малим и потпуно небитна у односу на ону истину с великим И.

Ако ћемо већ о потреби за постојањем Утопија...

______________________________________________________________________________

* Молим, уочити разлику у употреби назива постмодернизам и овога до чега је он данас довео и у чему тренутно живимо, постпостмодернизма.

Додуше, ти мислиш да живимо у Романтизму који је наследио Просветитељство. Добро, ја то називам Постмодернизам и Постпостмодернизам, а ти настави да га називаш Романтизмом и Просветитељством.

(Тривија: Нови Романтизам? Ђура Ђура, италијанке и јахаће чизме на сцени? А коња видели пре тога само на сликама? Као и Ново Просветитељство које је свој врхунац имало у гасним коморама у конц-логорима?).

Важно је да се ми међусобно разумемо, схватамо један другог на шта то мислимо...
docsumann docsumann 13:49 24.06.2017

Re: EDIT EDIT EDIT


vreme je za pravdu, vreme je za istinu




bilo je vremena kada je oficijelna znanost držala da je Zemlja centar svemira, a čovjek osnovna božja preokupacija, on daily baises...
pa su onda došli novatari, sa svojom racionalnom naukom i svojim kopernikanskim obrtima, i izvukli čovjeku središte svijeta ispod nogu.
u par narednih velikih naučnih obrta, ostali smo da visimo u jednom posve običnom, krajnje neposebnom kutku svemira...a Bog, pa sve i da ga ima, teško da je nešto specijalno fokusiran na jednu tako običnu adresu na mapi svekolikog kosmosa.

zadala je nauka, i u kasnijim razdobljima, još par ozbiljnih šamara (religijskim) učenjima o posebnosti naše pozicije u svemiru.
Darvin, Habl, moderna materijalistička teorija svijesti...

a opet, s druge strane, davala je nauka povoda i za "neomisticizam". više svojim nedoumicama, no samim odgovorima (koji su po pravilu izostajali u ključnim momentima)... mjesto i uloga posmatrača u kvanto mehaničkim fenomenima koji leže u osnovi fizičke menifestacije svijeta, razne hologramske paradigme, nematerijalistička teorija svijesti...


lutajući
od apsoluta do apsoluta
ostasmo na po puta



ono što čovjeka drži u životu, nije (sa)znanje, nit istina nit pravda, već biološki instinkt koji opstaje uprkos svim nihilizmima i egzistencijalističkim ćorsokacima.

umjetnost je refleks. trzaj nogom u snu, našeg duhovnog bića... ona se ne pokorava ni pravdi, ni ljepoti, ni istini, već sebiznanim kodeksima, koje stalno uspostavalja i koje neprestano izdaje.


Milan Novković Milan Novković 14:07 24.06.2017

Re: EDIT EDIT EDIT

tasadebeli
Milan Novković

Čovek se značajno menja.



А у својој суштини је опет вечно исти?

Nije isti. Primer: ti danas nemaš načina da prosečnog stanovnika Finske ubediš da je ok ubijati decu drugih država, ili zajednica, a pogotovo nema načina da ga "utreniraš" da u tome uživa.

Po mom mišljenju taj Frakfurt je besmislen na tu svoju temu, sterilan ko sterilna zemlja. Meni je potpuno distopijska vizija sveta gde su takvi ljudi elita.

Da ne tražim sad komentar gde si se dotakao "istina", ili šta bejaše - treba praviti razliku između velikih i omanjih istina - grand naratives su, u stvari, crvena krpa pred očima postmodernista, sve radikalnije od toga je samo ljudska šarolikost, nema veze koliko je "velikih" autora neko potegao.


Мислиш да тако стоје ствари са Истином?

Па ако већ ствари стоје тако, одакле онда потреба да се у постпостмодернизму бавимо сталним доказивањем и убеђивањем других да велики наративи не постоје нити су икада постојали?

Ja ne mislim da postoji neka preterana potreba. Meni je sve to talasanje unutar linija u pesku koje je nacrtao romantizam: uživanje u životnim nesavršenostima, liberalizam, lepo ponašanje, tolerancija.


Одакле та потреба да се доказује да Истина, Добро, Лепо, Љубав, Врлина,... не постоје, односно да је то све сасвим исто као и Лаж, Зло, Мржња,... јер све то само зависи од тога КО нам то говори, а не и ШТА нам то говори.

Nije to postmodernizam. Tačnije, ja ga ne tumačim tako i to su meni pipci, slepa creva, outliers, iako svako može da ga tumači na svoj način. Ja sam ovaj gore "romantičar". Ja i Postmoderniste vidim u okvirima tog romantičarenja. Prosto, veliki narativi su predmet sumnjičavosti, pa slojevitost koncepta istine stupa na scenu. Neke sitne, univerzalne crtice istine nisu i grand-narativ, kao ni zajedniče značajne crte što bi svi mi B92 blogeri mogli da "usvojimo".

Prosto, primer, ne postoji univerzalna istina izvan konteksta (zamislimo da uglavnom ne postoji, na ovom lepom belom svetu nikad nismo sigurni šta postoji a šta ne). Zamisli "ne ubi" "istinu". Ne ubiješ kidnapera i on ubije desetoro kidnapovane dece. Ili ubiješ diverzanta koji je pokušao da digne u vazduh malu branu što vodi u malu dolinu, pa tako pokušao da ubije 1,000 stanovnika, ali ti onda pukne velika brana istog tog jezera u većoj dolini gde se podavi 50,000 ljudi. I tako dalje ....


Постпостмодернизам (логични наставак постмодернизма са свим његовим парадоксима) као излог јефтиних слаткиша?

Svi ti "pokreti", periodi, pokrivaju civilizaciju vrlo delimično, pa i na tim mestima negde više a negde manje, i, po mom mišljenju, više su rezultat pomeranja civilizacije, sa co-evoluiranim okruženjem, nego pokreta pre toga.

Primer - ti sad možeš, mi, prosek u stvari, pojedinac samo muti vodu, da se pomeriš tako što ćeš ugraditi elemente neke dodatne Zen Budizma u društvo u kojem ti rastu sledeće generacije. Ali samo zato što ti je naučno-tehnološki razvoj to omogućio, pristup informacijama. Ako to ne uradiš ti uradiće neko drugi, ili treći, i to, ajd, ima veze i sa manama vremena iza nas, ali ume da ima više veze sa vrlinama vremena sadašnjeg.


П.С. - Си видео ово од јуче на сајту Б92?

Istoričari se pitaju da li je Isus Hrist uopšte postojao (ЛИНК)

Е, сад... Ја претпостављам да ти историчари који се то питају уопште не би разумели када бих им ја рекао да те њихове тврдње уопште нису битне за тај велики наратив. Као и да је Истина ипак нешто друго, а не оно што они сматрају једном од постпостмодернистичких "истина".

Односно да је њихова истина с малим и потпуно небитна у односу на ону истину с великим И.

(Молим, уочити разлику у употреби назива постмодернизам и овога до чега је он данас довео и у чему тренутно живимо, постпостмодернизма.

Додуше, ти мислиш да живимо још увек у Романтизму који је наследио Просветитељство. Добро, ја то називам Постпостмодернизам, ти настави да га називаш Романтизмом. Важно је да се ми међусобно разумемо, схватамо један другог на шта то мислимо... )


Pa da, Hrišćanstvo, recimo ovom prilikom, nije veliki narativ, a ako poštuješ Muslimane, Budiste i ostale ti si, onda, onaj stari Tasa romantičar, nisi napravio nikakav novi korak sam, napravio si ga udružen sa civilizacijom
tasadebeli tasadebeli 14:31 24.06.2017

Re: EDIT EDIT EDIT

Milan Novković

Nije isti. Primer: ti danas nemaš načina da prosečnog stanovnika Finske ubediš da je ok ubijati decu drugih država, ili zajednica, a pogotovo nema načina da ga "utreniraš" da u tome uživa.



Из твојих уста у божје уши, што би рекле све оне џангризаве бабе које су ме васпитавале.

По приложеном до сада, нисам баш сигуран да је то тако, али бих волео да си ти у праву.

ti si, onda, onaj stari Tasa romantičar, nisi napravio nikakav novi korak sam, napravio si ga udružen sa civilizacijom










tasadebeli tasadebeli 15:23 24.06.2017

Re: EDIT EDIT EDIT

docsumann

vreme je za pravdu, vreme je za istinu



Или за Утопију?

Требало би да се определимо већ једном...


a opet, s druge strane, davala je nauka povoda i za "neomisticizam". više svojim nedoumicama, no samim odgovorima (koji su po pravilu izostajali u ključnim momentima)... mjesto i uloga posmatrača u kvanto mehaničkim fenomenima, koji leže u osnovi fizičke menifestacije svijeta. nematerijalistička teorija svijesti...


Подсети ме овде на овај "метанаратив":





ono što čovjeka drži u životu, nije (sa)znanje, nit istina nit pravda, već biološki instinkt koji opstaje uprkos svim nihilizmima i egzistencijalističkim ćorsokacima.

umjetnost je refleks. trzaj nogom u snu, našeg duhovnog bića... ona se ne pokorava ni pravdi, ni ljepoti, ni istini, već sebiznanim kodeksima, koje stalno uspostavalja i koje neprestano izdaje.



Може бити... Али само до оног момента док тај рефлекс не постане пуко просеравање зарад просеравања самог. И тржишта, наравно. Увек присутног тржишта и осталих пратећих божанстава.


Мада и ово што ти ја рекох, и то ти је само један од могућих дискураца, како то рече Јарил, о уметности у овом нашем постмодернистичком и постпостмодернистичком добу.



Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana