Pisac i novinar Pero Simić objavio je više knjiga na intrigantnu temu - ko je u stvari bio Josip Broz, kao i ljudi iz njegovog najbližeg okruženja. Poslednja objavljena „Broz protiv Tita" predstavlja kombinaciju arhivske građe, komentara i tumačenja ključnih događaja iz sedamdesetih godina prošlog veka, u kojima Jugoslavija doživljava neke od svojih sudbinskih trenutaka.
Sad, teško je steći kompletan utisak o liku i delu Josipa Broza a ne pročitati i druge knjige g. Simića na istu temu, uključujući i kontraverznu „Tito, tajna veka" (u kojoj autor iznosi, nakon višedecenijskih istraživanja, još jednu od mnogih teorija o životu Josipa Broza, kao i o tome na koje je sve načine napredovao kroz hijerarhiju Kominterne, NKVD-a, i na kraju došao do samog vrha KPJ uoči II sv. rata).
Ipak, šta bi to baš knjigu „Broz protiv Tita" moglo da izdvoji iz mora drugih koji se bave misterioznom sudbinom druga Josipa, počev od nebrojenih teorija zavere, pa sve do različitih istorijsko-fantastičnih konstrukcija o njegovom poreklu, kao i o svim mogućim i nemogućim uverenjima i motivima kojima se rukovodio. I što baš Broz protiv Tita.
U stvari, možda bi se suština političke sudbine Josipa B, kao i čudnovatog puta Jugoslavije kroz Scile i Haribde Hladnog rata, mogla potražiti i u jednom od ključnih sastanaka Čerčila i Staljina, u Moskvi oktobra 1944. Naime, tada su podeljene sfere uticaja između Zapadnog i Istočnog bloka na Balkanu, ispisane rukom na kafanskoj salveti koja je odredila sudbine stotina miliona drugova i građana.
Sad, udeo sovjetskog uticaja u Bugarskog, Rumuniji i Grčkoj manje-više je jasan, dok procenti namenjeni Mađarskoj i Jugoslaviji ostaju do današnjeg dana prilično nedorečeni. Jer, kako u praksi u jednoj zemlji napola podeliti sferu uticaja između Istoka i Zapada. Mađarsku na stranu, u slučaju Jugoslavije, naročito nakon pročitane knjige „Broz protiv Tita", odnos 50/50 % možda dobija i neki potpuno novi smisao.
Naime, posebno ambiciozan čitalac mogao bi sudbinu socijalističke Jugoslavije da opiše u nekoliko reči (što znači pogrešno): (i) ideološka, politička i anacionalna revolucija, koja sa vremenom dobija i nacionalnu crtu, (ii) razlaz za SSSR-om (sa ostavljenim odškrinutim vratima), (iii) materijalna, logistička, infrastrukturna, vojna, finansijska i svaka druga pomoć Zapada kao brana Istoku (koja se meri desetinama milijardi dolara, po nekima), (iv) šezdesete godine i ekonomska kriza na Zapadu koja rezultira slabljenjem pomoći Jugoslaviji, (v) negde u isto vreme počinje i njen ekonomski i politički pad, koji traje sve do raspada zemlje, (vi) faktička konfederalizacija 1974, i (vii) kraj.
Ipak, kako bi u svemu tome Broz uopšte i mogao biti protiv Tita. Pa, po autoru, drug Josip pred kraj karijere doživljava još jedan od mnogih, verovatno i najveći kopernikanski obrt - krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih (da li pod uticajem slabljenja pomoći koja je dolazila sa Zapada, dezintegracionih procesa koji su bujali zajedno sa sve ozbiljnijom ekonomskom i političkom krizom, ili nečeg trećeg) čini nešto što odudara od njegove dotadašnje politike - u vojnom se, političkom, kao i svakom drugom smislu ponovo okreće Sovjetskom Savezu. Što, po autoru, rezultuje padom produktivnosti i akumulacije u zemlji, tehnološkim i političkim zaostajanjem, kao i kočenjem mnogih demokratskih procesa, koji su manje ili više bili u povoju.
Sad, da li je zemlja imala i nekog drugog izbora - možda i jeste, oličenog, između ostalog i u novim liberalnim kadrovima, čiji je nestanak sa političke scene verovatno i bio jedan od signala okretanja sovjetskom modelu. Ili da je, na primer, Ustav iz 1974. usvojen konsenzusom, a ne proklamacijom J. Broza i njegovog najužeg kruga već uveliko vremešnih saradnika, možda bi se više bavio demokratizacijom društva i suštinskim rešavanjem nacionalnih pitanja, a ne restauracijom jednog u priličnoj meri već prevaziđenog sistema.
Jer, rešavanje nacionalnih pitanja (verovatno mnogo više nego i samih socijalnih) upravo je i predstavljalo jedan od ključnih zaveta na čijim je krilima drug Tito došao i opstao na vlasti (podržan, izgleda, zbog toga u dobroj meri i od strane srpskog naroda).
Na kraju, zapadnjački miljenik, samostalni i nesvrstani Tito iz pedesetih i šezdesetih možda bi i bio otvoren za neke nove demokratske i liberalne vetrove, ali izgleda da nije imao nikakve šanse protiv NKVD aparačika i vlastoljubivog, kao i ko zna čega još sve ne, Broza.