Postoje ljudi koji jedu samo da bi utolili glad. A postoje i oni drugi koji uživaju u hrani. Prvi bi pojeli i masnu dasku od klozeta. Drugi znaju kako da taj nagon artikulišu, da svojim nepcima priušte radost.
Ima nas koji jedemo pa smo debeli a ima i onih koji jedu a ipak su mršavi. Neki bi rekli da je to stvar metabolizma. Mršavi kažu -moja pantljičara je dobila gliste. Debeli kažu- ništa ne jedem a sve mi se lepi.
Moja keva je godinama kupovala nekakve alge za mršavljenje i davala silne pare za to dok joj ja jednog dana nisam rekao;“Kevo, a da ti kupim štrikanu kapicu, onu sa ušima“. Pitala je –Zašto? Pa da ti se ne smrznu uši dok držiš glavu u frižideru. Rekla je; sram te bilo zar tako majci? Rekao sam joj da su te njene alge dete s’ govornom manom naspram onog što je jeo moj kolega u Africi.
Pratio je neku našu delegaciju i sve snimao.Odveli su ih u neko selo kolometrima od civilizacije. Nema vode,nema struje a za loženje se koristi suv životinjski izmet. Na tome su skuvali nešto što je ličilo na naš paprikaš. Zatim ih je poglavica pozvao na svečani ručak i zamolio da posedaju oko jednog ogromnog panja. Žene su razvukle čaršav i na to izručile sadržaj lonca. Na gomili je bilo različitih oblika ali ni jedan nije potsećao ili podsećao na prepoznatljive komadiće mesa. Više je ličilo na debele masne crve, larve, gusenice i ko zna šta još. Svi su trenutno izgubili apetit.Šef delegacije ih je molio da bar probaju da ne uvrede domaćina iz prijateljske nesvrstane zemlje ali nije pomoglo. Problem je navodno bio što nema escajga pa ne znaju kako da jedu a ni hleba nema da makar samo da močnu. Dilemu je razrešio poglavica.Otkinuo je komad čaršava i umočio u „paprikaš“. Ostali su se teškom mukom odlučili da i oni probaju. Kad je sve završeno ostao je samo čist panj spreman za sledeću upotrebu. Ispostavilo se da je stolnjak bio umešen od hlebnog drveta a to je jedna jako zgodna varijanta kad nema dovoljno vode ni za piće a kamoli za pranje.
U Americi barbikju važi za vrhunac gastronomskog umeća a ja mislim da je to sunovrat gastronomije. Isto mislim za pljeskavice, ćevape i ostalo što se zove roštilj pa makar on bio i leskovački. I ovde i u Americi to je jeftina predstava za plebs zaodenuta prividom druženja.
Moje žensko dete ne jede meso.Voli životinje i ne želi da budu ničija hrana. Jedva sam joj objasnio da ako pije mleko , ne uzima hranu telencetu. Kad tele prestane da sisa krava ima još mleka i ako se ne muze može da dobije zapaljenje vimena ili mastitis i da umre.Od tada je počela bez griže savesti da koristi mlečne proizvode; sir, kačkavalj,kajmak. Problem je bio i sa kokošijim jajima. Nije htela da jede jaja sve dok joj nisam objasnio da konzumna jaja nisu oplođena i da se iz njih nikad ne izlegu pilići,mogu samo da se usmrde i pokvare.Tako je počela da jede i jaja.
Kad su mi muška deca bila u tom uzrastu, živeli su sa majkom pa sam ih često zvao sa društvom na pizzu za koju sam ja pravio testo. Kao prilog odozgo imali smo uvek domaće suvo meso ili domaće kobaje. Boris u to vreme nešto i nije bio zainteresovan ni za suvo meso ni za kobaje. Kad sam pitao Mateju:„šta jede tvoj brat kod kuće“? Mateje je rekao : „pseće radosti“. Šta ti je to majke ti? Pa to je parizer,viršle, salame.
Posle par godina stvari su se potpuno promenile i sad me Boris već u avgustu pita: Ćale hoćemo li na zimu da sušimo meso i kobaje?
Ne znam da li treba da napomenem da ni jedna od mojih venčanih žena nije bila sklona kuvanju. Ako ćemo pravo više sam ženskih srca osvojio dobrim kuvanjem nego ličnim šarmom.
Svaka poštena tašta kad joj u posetu prvi put dolazi budući zet spremi najlepše đakonije ko veli: –ova moja je još mlada i kuvanje joj ne ide najbolje od ruke. Ali da vidi zet da ima od koga da nauči. Jer ljubav nekad dolazi i kroz stomak.
Jednom me pitala koleginica šta da spremi dečku koji prvi put dolazi kod nje na ručak? Rekao sam joj da spremi škampe na buzaru ili rizoto sa dagnjama naravno uz dobro crno vino. A kad potpiše može slobodno da ga baci na sarmu ili podvarak.
U stvari verujem da spremanje hrane itekako može da bude umetnost jer okupira veliki broj čula. Čulo mirisa,čulo ukusa,čulo dodira kroz teksturu hrane,čulo vida oblikom i bojom.
Da ne nabrajam začine zbog kojih su nekad vođeni ratovi. Začini nijansiraju mirisnu sliku hrane. Ali o začinima neki drugi put.
Naš veliki problem je što ne umemo da uživamo u hrani.Tu vrstu hedonizma imaju samo posvećeni. U nedostatku vremena ili želje skloni smo da hranu nabacamo kao „kurvama za dušu“ i da se utolivši glad posvetimo „važnijim“ stvarima.
A kad kod kuće sednemo zajedno za trpezu često zaboravljamo najvažniji začin. Osmeh i ljubav prema onome za koga je hrana spremljena.