Ovo je naslov jedne od slika koje sam uočio u galeriji u Kovačici, jednim od dragulja među malim gradovima koje možete naći u Srbiji. Kupio sam je jer ona prikazuje neke od izazova sa kojima se zemlja suočava. Za četiri godine u Srbiji puno toga sam naučio o toj zemlji, o njenim izazovima ali i o njenim prilikama. Na žalost, moj boravak ovde se završava za manje od tri nedelje. Zato bih želeo da ovaj blog bude drugačiji i da za njega koristim ključne reči koje su obeležile moj boravak ovde a koje mogu dati odgovor na pitanje koje je slikar postavio a koje koristim za naslov...
Beli anđeo je zaista jedna inspirativna freska, koja pokazuje kako Srbija može da iznedri velike stvari u umetnosti i da bude kreativna. Imao sam tu sreću da je vidim uživo u manastiru Mileševa. Dragan, moj profesor crtanja u Pero art centru, ohrabrio me je da sam naslikam tu fresku. Bilo je to divno iskustvo, a on mi je pomogao da uradim nešto što ni sanjao nisam da mogu. I tako sam otkrio veliku fresku i naučio veštinu koju nisam mislio da imam. Kroz taj proces naučio sam mnogo od drugih studenata o stvarnim brigama i problemima koji postoje u Beogradu, tako da sam bio na dobitku na svim frontovima. Uvek sam se divio ikonama kao posebnoj vrsti umetnosti, ali Srbija mi je podarila da ih dublje razumem.
Kolarac, za mene je to simbol Beogradske filharmonije. Kao što mi je neki stranac rekao ' „to je karta koju moraš imati u Beogradu. Svake godine bilo je tu puno iznenađenja i divne muzike, karte uvek rasprodate, kao što sam se uverio kad sam, u avgustu 2013. godine, tek došao i jedva uspeo da kupim nekoliko pojedinačnih karata za tu sezonu. Kako sam u potpunosti uživao u svakoj večeri provedenoj na Kolarcu, pitao sam Jelenu, PiaR-a Beogradske filharmonije, uvek spremnu da pomogne i energičnu, kako to da nema CeDea sa nekim od koncerata. Mislim da bi to bio poklon koji bi se mnogima dopao. Tu bi stalo 25 nedelja inovacija u jednoj godini, što se lako ne nalazi po Evropi ovih dana, a mnogi bi to pamtili. To je jedna od onih stvari u Srbiji sa kojom bi mnogo više moglo da se uradi.
Beogradski trolejbusi, uz sve na što se ljudi ovde žale, nude nama strancima nešto retko: šansu da svoju decu samu pošaljemo da idu javnim prevozom, znajući koliko se deca vole u Srbiji i koliko je ovaj veliki grad još uvek siguran - sačuvajte to! Kad sam ja bio mlad i u mojoj zemlji je bilo tako, ali je to danas mnogo problematičnije.
Medoševac je mesto na jugu Srbije koje meni istovremeno simbolizuje i nadu i birokratsku inerciju. Zajedno sa kanadskim ambasadorom i njegovom ženom, mi smo 2016. godine organizovali dobrotvornu prodaju vina kako bi prikupili pare i pomogli Fondaciji Novak Đoković da uredi predškolsku ustanovu u gradu koji je nikad nije imao. I sve je išlo dobro dok se nije došlo do dobijanja dozvole od opštine. Kad smo početkom marta sreli radosne roditelje činilo se da će se predškolska ustanova otvoriti u maju. Ali opštinari su to osujetili pretvarajući nadu u frustraciju. Deci u Srbiji trebaju dobri predškolski programi, a ne opštinari koji to sprečavaju. Tužno je da kratkovidost još uvek može da nadvlada najbolje namere.
Pimnice kod Negotine su meni postale simbol izgubljene prošlosti jer su predivni vinski podrumi, izgrađeni u 19 veku, danas prazni i zapušteni. Jedan od tamošnjih starijih stanovnika nam je prilikom posete rekao da je to zato što su „svi naši mladi otišli". To smo čuli i u Somboru, na drugom kraju Srbije, gde se početak septembra zove „dani suza" jer mladi odlaze u Beograd i dalje u svet. Da se nikad ne vrate.
Plafon uspeha (ili stakleni plafon, kako kažu na engleskom) je razlog za ovo što sam gore naveo. Tome su me naučili bezbrojni razgovori sa Vladom, mojim trenerom, i njegovim kolegama, uvek punim humora i anegdota. Oni su mi govorili o poteškoćama sa kojima se suočavaju pametni, dobronamerni, obrazovani i vredni mladi ljudi da dobiju posao. Kao što sam pisao u jednom od svojih blogova, veze su važnije od vrednog rada i dobronamernosti. To je zaista mora promeniti ako želite da mladi ostanu u Srbiji.
Obilaznica oko Dimitrovgrada za mene je simbol skoka Srbije u izgradnju ključne infrastrukture, pri čemu izvođači radova koji loše rade ucenjuju vladu. Istovremeno, tokom obilaska ovog divnog kraja Srbije, moj razgovor sa Sergejom, inovativnim lokalnim preduzetnikom i inspirativnim vođom u zajednici, pokazali su mi kakav je potencijal Stare planine u seoskom turizmu i proizvodnji magarećeg sira i sapuna za posebna tržišta. To sam video i oživljenom selu Gostuša.
Tamnava zapad i Obrenovac postali su mi simbol očaja u 2014. godini i zaista je bilo tužno videti razaranje koje su poplave donele Srbiji koja je osetljiva na elementarne nepogode. Svi smo zdušno radili da pomognemo vladi da se nosi sa posledicama poplava, uključujući i isušivanje Tamnave i njen povratak u proizvodnju tri meseca no što se očekivalo. Ipak, bez bolje zaštite od poplava i upravljanja rizikom, Srbija je i dalje u opasnosti i to je nešto čemu svakako treba posvetiti više pažnje.
‘"Ti si kao Crvena Zvezda, uvek pričaš kako ćeš pobediti sledeće godine (pošto si izgubio šampionat ove)" rekao mi je, frustrirano, jedan od ovdašnjih partnera kad smo pričali o napretku u reformi komunalnih preduzeća u Srbiji. Jedna od stvari koja će biti važna Srbiji kako bi napredovala je da se fokusira na sadašnjicu i da igra današnju igru umesto da igra budući šampionat (ili još gore da igra šampionat od pre 10 godina). Samo tada će zemlja iskoristiti mogućnosti za koje sam ja uveren da ima.
Zbogom Srbijo, hvala ti na svemu što si me naučila, želim ti sve najbolje i pozdravljam te.