oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama u grudima,
oj, Srbijo,
buno među narodima.
Srbija je oduvek slovila kao agrarna zemlja. Ukoliko je to bio agrar u ono tursko vreme? Jer Osmanlije su držale najplodniju zemlju na ovim prostorima. Srbi su bili tek jeftina a često i besplatna radna snaga. Ne znam zašto ali čini mi se da je to i danas slučaj. Kad smo oterali turke i došli do svoje zemlje, kad smo počeli da je obrađujemo i prehranjujemo čeljad došli su ratovi.
ali bosa pesmo gluve žalopojke,
kad prestaju pesme, kad počinju psovke?
Gladna ruke, slepe jadikovke,
kad će hajduk bune iz tebe da grune?
Srpsko-turski,srpsko bugarski.pa prvi svetski.Ratovi su naša sudbina.
Psovke i psovke, ej, u čije zdravlje
zalud je oranje, zalud je letina?
Kletve i kletve, za čije je truplo kravlje
nabrekla Mačva od žita, oteklo Pomoravlje,
bure u bune, za čije se zube lavlje
dimi od mleka ovca i dimi planina,
kad Mačva nije sita, kad Mačva nije sita?
Kroz mukle lance dana, koža suvonjavih.
Svu su je proderali duboki rovovi bora.
Od rovovskog rata od zemlje poplavi
i skori se lice preko gladi - kora;
I nije dao seljak svoju zemlju od koje je živeo.Svoje šljivike i pašnjake jer tu je bio svoj na svome bio je svoj gazda.
Industrije u Srbiji u to vreme nije ni bilo. Tek posle velikog rata pojavljuju se prve privatne fabrike. U odnosu na seljačku Srbiju radničke Srbije takoreći nije ni bilo
I tako do drugog svetskog rata.
Ko je mešao karte za vreme drugog svetskog rata ne znamo.Tek, padom Trećeg rajha na vlast dolazi Josip Broz zvani Tito. Oduzeo je zemlju seljacima, napravio zemljoradničke zadruge od seljaka proletere za direktore je postavio „borce“ šeste ličke koji su o obradi zemlje znali taman koliko i ja o traženju vode na marsu.
i brige tvoje, oj, Srbijo među pesmama među šljivama
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama, među stadima,
oj, Srbijo, pesmo među narodima.
Pesmo tužna, meka si milošta
što plače kao krv grožđa, kao suza mosta,
kao onaj poljubac, onaj miris perja što utka
u gugutanje svoje gugutka.
Srbija svoje agrarne potencijale otkriva ponovo šezdesetih godina prošlog veka. Opet nije bilo sramota biti „seljak“.Neko pametan je uvideo da RRNiš nije vodeća sila u proizvodnji televizora ali su ti televizori prenosili svaki korak velikog sina naših naroda i narodnosti. Bilo je sramota biti preduzimljiv,vredan,radan i zapošljavati one koj nisu imali te kvalitete. Dobijao je epitet kulak.A otac mi je pričao da su ti „kulaci“ustajali pre zore i gledali u nebo čekajući kišu.
To lice što nije lice, ti dani što nisu dani,
ti dani ranjenih lica, ta lica kao tabani;
trnje im ne može ništa i ništa - udari…
A svako od tuge za dan
kao vek čitav ostari
Da se radi mora, da bi se živelo i preživelo.Ali. Da li je bolje dovoditi strani kapital ili pomoći našim preduzimljivim ljudima da rade i zarade za svoju porodicu i ljude oko sebe?Kad ovo kažem ne mislim na deklarativnu podršku u medijima nego stvarnu čovekomernu. Ponajviše poresku.Svi ti krediti koje banke tobož velikodušno daju za razvoj agrara, seoskog turizma, male privrede uvek sadrže i nešto napisano sitnim slovima nešto što seljak ne razume i neće da se pača u to. Naučio je da državi,Turcima, Austrougarima, Amerikancima, Englezima, Nemcima, pa čak ponekad ni sebi ne veruje.
Možda je bolje da počnemo od onog benignog prvobitnog kapitalizma koji smo preskočili, nego da prihvatimo ovaj savremeni,korporativni, koji ne vidi čoveka nego samo profit.Turske paše se prevrću u grobu jer korporativni kapitalizam radi isto što i oni. Možda je ipak bolje da taj profit ostane u Srbiji nego da ide u Indoneziju,Japan,Nemačku ,Ameriku.
Ovako se osećamo kao u ogromnom kazamatu iz kog nema izlaza.
oj, Srbijo među bunama, među šljivama,
oj, Srbijo među ljudima
na njivama,
oj, Srbijo među pesmama, među brdima,
oj, Srbijo,
pesmo među narodima.
Hvala Oskaru Daviču na ovoj divnoj pesmi.