Putovanja| Život| Životni stil

Bekpekovanje, 2. dan (Kirgizija)

Snezana Radojicic RSS / 27.07.2017. u 12:20

*
Nista od ovaca, idem kolima. Vozac mi se predstavlja kao Alij i odmah naglasava da nije Kirgiz, vec Dungan - pripadnik najvece ovdasnje etnicke manjine, poreklom iz Kine, ali islamske veroispovesti. Raduje se sto govorim ruski, jer cemo moci da pricamo.

Put je u pocetku odlican. Alij kaze da su ga pravili Kinezi, povezujuci Kinu sa Kirgizijom. Prisecam se da je jedan od mojih planova bio da predjem preko prevoja Kašgar, koji je i granicni prelaz izmedju ove dve zemlje. Ali nakon pedeset kilometara, odvajamo se na makadamski truckavi drum koji vodi na jezero Son-Kul. Veoma je strm i u narednih jos toliko kilometara popecemo se sa hiljadu na tri i po hiljade metara nadmorske visine.

Koliko bi samo ovde bilo guranja bicikla...

20245816_10211232456382016_547082658537229578_n.jpg?oh=b9a9cd01899a5a9adf2c7cfbe1cdd94f&oe=5A3726E3&__gda__=1510675976_252fada96f20642825318eed146c8469

20245972_10211232463862203_4667210779506008865_n.jpg?oh=46affcbb2c837502ceb45cc6c8909f0b&oe=59F1C3CC

*
Planine koje sam juce gledala dolazeci iz Biskeka u Kočkar, kojima sam se radovala toliko da nisam odvajala pogleda od njih i zbog kojih sam osecala ceznju kakvu mora da oseca i suzanj dok posmatra nebo iza resetaka, te planine, koliko god bile velicanstvene, zapravo su tek senka lepote masiva u koji sam sad zasla.

Kao da ih je oblikovalo neko mastovito dete guzvajuci neznim prstima Zemljinu koru. Pa se onda igralo (pevuseci svoju omiljenu melodiju), sarajuci kaziprstom doline, a potom noktom povlaceci potoke sto krivudaju sa vrhova planina do reka u podnozju. Zatim je i padine i prostrane nizije obojilo u zeleno, namerno ih ostavljajuci gole, bez ijednog drveta - ili je mozda samo bilo lenjo da se bavi i njegovim oblikovanjem.

Uranjam u tu lepotu sa radoscu lutaluce kada pronadje svoj pravi dom. Toliku privlacnost centralnoazijskih prostranstava, goleti i pustinja, kakvu sam osecala u bestragijama Kazahstana, Mongolije i sad Kirgizije, sebi mogu da objasnim samo secanjem na predjasnji zivot nomada, ili, u racionalnijoj varijanti - probudjenim genima po kojima vodim poreklo od nekog Dzingis-Kanovog ratnika, ili cak i samog Kana.

Kako god, srecna sam. Siroka, sveobuhvatna sreca, od koje bih sad vrisnula i smejala se na sav glas da ovuda pedalam, i da sam sama.

20229038_10211232477622547_796123282723012176_n.jpg?oh=bf637518532196826e80f7aa6f2f802b&oe=5A0BBB9F&__gda__=1509676404_e75d652c095a4b2c59e339e619e12b82

20155615_10211232506143260_5627216111942263070_n.jpg?oh=eeaa95dc3d33c4cd084c15eaedf76170&oe=59EFCDA5

*
Stada konja na ispaši. Cobani-jahači. Jurte koje se bele jos na velikoj daljini. Cisto nisko nebo i neverovatna vidljivost. Secam se bicikliranja kroz Mongoliju i moje neverice da pogled doseze i po nekoliko desetina kilometara u daljinu.

Son-Kul je najveci kirgiski 'jailoo' - letnji pasnjak. Od pocetka juna pa do kraja septembra stocari iz Kačkara, Najrina i At-Bašija sele se na ove pasnjake. Na kirgiskom, Son-Kul znaci 'poslednje jezero' - a ime mu u potpunosti odgovara sto zbog nadmorske visine na kojoj se nalazi - 3016 m, sto zbog toga sto put vodi do njega, a dalje se moze samo uskim planinskim stazama. Kako u vreme karavana na Putu svile, tako i danas.

20228450_10211232510943380_4728171984394844606_n.jpg?oh=e593ec32c61e398539571d952545a1b1&oe=59FAC680

15781081_10211232516703524_8601093229779228848_n.jpg?oh=2cfecfcbdd4bfb335e320d4911395074&oe=59F82D0E

*
Alij me pita za dopustenje da najpre odemo do jurte njegovog prijatelja, gde treba da uzme nesto. Ne zurim nikuda, tako da sam saglasna.

Jurta se nalazi podalje od jezera, na njegovoj istocnoj strani. Kasnije cu saznati da svako od tri sela ima svoje 'jailoo', a ovi pasnjaci ovde pripadaju stocarima Nayrina.

Tri jurte i jedan omanji svadbarski sator u kome se nalazi kuhinja cine letnji dom porodice Alijevog prijatelja. Izlazimo iz kola i Alij me poziva da udjem iza jedva primetne bodljikave ograde. Popicemo 'kmiz' - kirgiski tradicionalni napitak od konjskog mleka koje je vise puta fermentiralo. Ima jak kiseli ukus, pa se mrstim ispijajuci ga, iako deluje osvezavajuce.

Oko jedanaest je i przi, ali na toj visini sasvim je prijatno, a na momente, kad dune jaci vetar, cak i hladnjikavo. Cela porodica je napolju: baka, domacin i njegova supruga, decak kome je devet meseci i devojcica od 3-4 godine. Svi nesto posluju, ali bez zurbe: domacin nadgleda svoja stada kroz dvogled, pa ulazi u jurtu i izlazi, te odvodi nekud Alija; domacica se igra sa bebom na mekoj prostirci, pa potom odlazi da pomogne baki oko pranja sudova; dok devojcicu vidim kako mete sredisnju jurtu.

Zapazam detalje u organizaciji nomadskog zivota: drveni beli umivaonik sa ogledalom, nalik na scenigrafiju za neki film, stoji posred 'dvorista'; poljski tolet smesten je izvan ogradjenog prostora; sve je cisto, a u jednom delu dvorista otkrivam rupu u koju se baca i spaljuje smece.

Organizovano i uredno, a tako i mora da bude kako bi sluzilo i u narednim decenijama i vekovima, buducim potomcima ovih ljudi.

20293036_10211232517623547_7314348501223450924_n.jpg?oh=fa1c2604cdbedf9294b61dc3fc0701f2&oe=59F381BC

20229083_10211232523343690_9210295834936069982_n.jpg?oh=48e5df457888175c5599be70acd1ac5c&oe=59FEE4DA

*
Alij me ostavlja kod centralne skupine jurti. Ne mogu da ih prebrojim, ali sigurno ih ima nekoliko stotina. Nikada nigde nisam videla slican prizor. Nomadska sela u Kazahstanu i Mongoliji obicno ne broje vise od desetak jurti. Ove su postavljene duz puta, sa cije druge strane se nalazi jezero. Neki od gerova su zapravo gesthausi, i u njima se moze prenociti, deleci isti ger sa jos nekoliko gostiju. Cena je prihvatljiva - hiljadu soma (1 $ = 69 soma), ali svojevremeno sam provela u mongolskom geru-hostelu mesec dana, a i zeljna sam kampovanja. Zato se spustam blize jezeru, nalazim pogodno mesto i razapinjem svoju kucu.

Prekidam svaki cas da bih fotografisala neki prizor ili samo uzivala u njemu: devojcicu na magarcu koja prenosi metalne kofe pune vode od jezera do svoje jurte; konje koji ulaze u vodu da se rashlade i napoje; Kirgize koji jasu za svojim stadima; igru konja; obuku jahanja koju otac na rasnom crnom konju daje svom sinu na zderbetu...

A kada najzad postavim sator, namestim se ispred njega sa pogledom na jezero. I ocas uronim u tisinu, u mir i spokoj koji ovde vladaju, izmestena i u prostoru i u vremenu.

20228909_10211232524023707_1865713488228477378_n.jpg?oh=28760729aa7b8684cd2edf578e58b3f0&oe=59F35B06

20228612_10211232515663498_5703871137114919900_n.jpg?oh=c2fac1d8ea97f538d9ab7d242553360b&oe=59F32F92

20228228_10211232526023757_3648485777421074942_n.jpg?oh=1a9b06bb7ee1574629de63a6e6a2d0d5&oe=59FF85A0

 20245555_10211232532783926_6842081267586098977_n.jpg?oh=0af7737c998ecedc12fa902585c70c60&oe=5A0BA872

20264555_10211232537064033_5829248913379135590_n.jpg?oh=5cc2185bd16ee9b1c744f4d65320a8e1&oe=5A0C13E8&__gda__=1509684534_19e4e15848720732f50dbd7399963daf




Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

cassiopeia cassiopeia 13:06 27.07.2017

Ove fotke...

Sam videla na fb :)

Bože, koliko ti mene oduševljavaš što pratiš svoje srce

A, jednog ovakvog detalja se sećam sa tvog putovanja po Japanu. Sigurno ti se to dešavalo na više mesta, al' meni je nekako to japansko iskustvo ostalo u sećanju.

Siroka, sveobuhvatna sreca, od koje bih sad vrisnula i smejala se na sav glas da ovuda pedalam, i da sam sama.


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:15 27.07.2017

Re: Ove fotke...

cassiopeia
Sam videla na fb :)

Bože, koliko ti mene oduševljavaš što pratiš svoje srce

A, jednog ovakvog detalja se sećam sa tvog putovanja po Japanu. Sigurno ti se to dešavalo na više mesta, al' meni je nekako to japansko iskustvo ostalo u sećanju.

Siroka, sveobuhvatna sreca, od koje bih sad vrisnula i smejala se na sav glas da ovuda pedalam, i da sam sama.




Da, jeste, dešavalo mi se mnogo puta, pa se zato i ponavljam No ne mari, kada je nešto pozitivno A Japan, Japan je iz dana u dan bio prepun tih trenutaka
mariopan mariopan 20:08 27.07.2017

Re: Ove fotke...



Ja bih te razumela i da si vrištala.

Kada sam videla divlju, nadošlu planinsku reku na planini Pirin (Bugarska) kako huči, buči, peni se i zavija ispod jednog mostića ja sam se uspentrala na neke glatke stene da je što bolje vidim i vrištala kada sam videla kako je bela, penasta i bučna toliko da se moje vrištanje nije ni čulo.
Fantastično iskustvo! Samo vrišti ako ti tako dođe!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:13 28.07.2017

Re: Ove fotke...

mariopan


Ja bih te razumela i da si vrištala.

Kada sam videla divlju, nadošlu planinsku reku na planini Pirin (Bugarska) kako huči, buči, peni se i zavija ispod jednog mostića ja sam se uspentrala na neke glatke stene da je što bolje vidim i vrištala kada sam videla kako je bela, penasta i bučna toliko da se moje vrištanje nije ni čulo.
Fantastično iskustvo! Samo vrišti ako ti tako dođe!


Haha, pa vrištim ja kad sam sama, mnogo puta mi se to dešavalo. Nego nije u redu kad sam u kolima sa nekim, a posebno u Aziji, gde ne razumeju te emotivne izlive, jer je sve oko odmerenosti u komunikaciji.

Tvoj doživljaj jetse za vrisak, a ja često počnem i da se smejam naglas, bez obzira što sam sama. Znaš ono kako kažu: 'ko lud na brašno'
G.Cross G.Cross 22:08 27.07.2017

Vojvotkinja Putnik

Evo kako ja to vidim.

Postoje ljudi koji su Knjigovesci po rodjenju. Oni su odlicni u vezivanju kniiga. niko to ne radi bolje od njih. Jesu li srecni? Ne uvek ali uglavnom jesu.
Ako provedu zivot ne vezucuji knjige nego radeci nesto drugo mozda opet budu srecni a mozda i ne.
Ja verujem da rodjeni knjigovezac treba da veze knjige. Bolje i za njega i za nas.

Postoje ljudi koji su rodjeni automehanicari, ili mozdani hirurzi ili sta ti ja znam.
Isto vazi i za njih.


Ti si Putnik.

I hvala za svaki post i svaku sliku.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:17 28.07.2017

Re: Vojvotkinja Putnik

G.Cross
Evo kako ja to vidim.

Postoje ljudi koji su Knjigovesci po rodjenju. Oni su odlicni u vezivanju kniiga. niko to ne radi bolje od njih. Jesu li srecni? Ne uvek ali uglavnom jesu.
Ako provedu zivot ne vezucuji knjige nego radeci nesto drugo mozda opet budu srecni a mozda i ne.
Ja verujem da rodjeni knjigovezac treba da veze knjige. Bolje i za njega i za nas.

Postoje ljudi koji su rodjeni automehanicari, ili mozdani hirurzi ili sta ti ja znam.
Isto vazi i za njih.


Ti si Putnik.

I hvala za svaki post i svaku sliku.


Slažem se sa tim da smo svi rođeni za nešto. Moja prijateljica je to objašnjavala na način koji se meni jako dopada. Govorila je: 'Neko je rođen da crta slona i on crta slona celog života i srećan je što crta slona celog života'.

Aaa, tek sad vidim naslov komentara, haha, ma divan si, hvala veliko Verujem da jesam rođena baš za ovo, jer sam toliko toga promenila tokom života, a ovo je jedino što me poptuno ispunjava i čini srećnom. Uz to, dopada se i drugima, tako da je moja sreća kompletna

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana