Muzika

Dobri vojnik srpski Švejk

kosta.babic RSS / 01.08.2017. u 19:04

Te 1975.U ondašnjoj Jugi se pristojno živelo. Radnička klasa je išla na more. Jugoplastika je štancovala „japanke“, i šlaufe. Jugoton je štancovao ploče.Radio Šabac je emitovao želje slušalaca, naravno ako prvo uplatite određeni iznos. Česi su donosili dušeke na naduvavanje i pumpe za iste.Čehinjice su bile lepe ali su ih roditelji držali „na kratko“.

 

Sve više su se kupovale Lade a dobri stari fića više nije bio statusni sumbol. Svi moji drugari već su se oprobali u „pozajmljivanju“ automobila. Ja sam imao 23 godine i nisam znao šta me svrbi. U bašti Simonida svirali su Crni biseri. Uglavnom repertoar Bitlsa i Stonsa ali su po nešto i sami komponovali. Marina Tucaković je bila mala i nije pisala reči pesama.

Svi neprijatelji režima bili su odavno utamničeni ili su pobegli iz zemlje ali mi to nismo znali.

Politika se čitala između redova. Intelektualce je više zanimalo ono što nije napisano nego ono što je na papiru.

Ja sam te godine prvi put konkurisao na FDU i kako je deo prijemnog bio test opšte obaveštenosti sve češće sam od dede pozajmljivao Politiku i razgovarao  sa njim.

Pred kraj godine dobio sam poziv za vojsku. Lekarska komisija je zasedala u krugu vojne bolnice na Severnom bulevaru.

 

 

Oveća čekaonica.Nas desetak iz svih krajeva Srbije sedimo i čekamo da nas prozovu. Kad je došao moj red jedan vojnik otviri vrata i kaže:

-Ulazi!

 Uđem ja u neku malu sobicu, vojnik gleda u mene i kaže:

 -Skidaj se!

Ja se skinem i ostanem samo u gaćama.

-I gaće,kaže vojnik. Meni neprijatno; kako da se skidam na javnom mestu.

–Brže ! kaže strogo vojnik.

I dok sam tako go čekao šta će dalje biti kroz glavu su mi prolazile svakojake misli. Prvo ako ćemo pošteno u vojsku mi se uopšte nije išlo. To mi je bilo čisto gubljenje vremena. Nisam ti ja za to. Moja generacija je malo „svilena“.  Rođeni smo posle rata u kome je izginuo jako veliki broj muškaraca. Majke su nas gajile kao fikuse ili filadendrone samo što nas pod stakleno zvono nisu turale.

-Jedi to vidiš kakav si mršav!

–Nisam gladan.

-Ima divne viršle sa senfom.

-Ne volim viršle.

-Obuci se ozebšćeš.

-neću.

-Ne sedaj na beton dobićeš kijavicu.

-Baš me briga.

 -Pazi da se ne oznojiš dobićeš upalu pluća, tu sam se ponekad zamislio.

U tom su se utvorila druga vrata i neko je viknuo

 -Ulazi.

Oveća prostorija sa dugačkim stolom za kojem je sedelo pet lekara.Na par metara od stola belom masnom bojim nacrtan krug.

 - Stani u krug!

 - Okreni se!

 - Sagni se!

 - Nagni se!

 - Čučni!

 - Raširi noge!

I dok sam se osećao kao eksponat na pijaci robova u Abudabiju neko je pitao:

-Od čega si bolovao?

-Od ničeg.Ako se izuzmu onih par prehlada zbog kojih sam dobijao opravdanje za školu. Doktori su se značajno pogledali i nastavili:

-A tuberkoloza u porodici?

-Ne.

I taman kad su hteli da me proglase definitivno sposubnim za vojsku ja sam izvukao poslednji adut.

 - Ali znate ja ne mogu da savijem levu ruku u laktu.

 -Zašto?

 -Znate kad sam imao 18 godina izašao sam iz auta na mestu koje nije predviđeno za to.

 –Kako?

 –Izleteli smo kolima sa puta, preleteli jedno omanje stablo jabuke i aterirali u njivu. Ja sam samo stigao da podignem ruku i tako zaštitim glavu, koja bi da nije toga pukla kao lubenica, ako ćemo pravo izašao sam kroz šoferšajbnu polomljen mi je samo lakat. Bio sam mesec dana u bolnici i lakat mi je priheftan nekakvim šrafom.

-A jel imaš ti neku otpusnu listu?

Naravno da sam sve poneo uključujući i rengenski snimak. Proglasili su me ograničeno sposobnim i rekli,

-Idi kući i čekaj poziv.

Napolju se čuje neka lepa blaga kišica.Ako, zemlja je još uvek žedna.

 

 

Nije dugo prošlo i stigao je poziv za vojsku.

Kraj novembra, regrutni centar vazduhoplovstva u Somboru. Pristižemo sa autobuske stanice iz svih krajeva Juge. Neko sam, neki u grupi. Neki polupijani, neki mamurni. Po neko tužan a po neko ne preterano srećan. Šarokliko društvo u kome ja nikako nisam video sebe. Rad ,red i disciplina nikad nisu bili sastavni deo moje ličnosti.

Kako je ko stizao, a to je potrajalo par dana, zaduživali smo uniforme, čizme, opasače i još kojekakvu vojnu opremu kojoj nisam ni znao namenu.

Desetari su uveliko primenjivali dril tek da shvatimo gde smo došli, ko je gazda i čija mama crnu vunu prede. Kad su nas skockali da kolko-tolko ličimo na vojnike postrojili su nas na pisti. Bilo nas je oko 4500 „guštera“. Još dok smo se postrojavali počela je da rominja neka sitna kiša.

Naspram nas bila je postavljena improvizovana bina sa sve zastavama cvećem i slikom druga Tita.Čekali smo da se pojavi neko ko će da održi prigodan govor. Za to vreme kiša nije posustajala, naprotiv počela je da se ledi. Šinjel i kapa su mi bili natopljeni vodom koja se polako smrzavala. I na tlu i na nama. Ramena na šinjelima prekrio je već debeo sloj leda prsti na rukama takođe smrznuti a kuglice leda koje pogode uvo izazivale su bol sličan ubodu igle. Stojimo tako već treći sat i čekamo. Potočići hladne vode slivaju se niz bradu i ulaze pod šinjel.

U zlo doba pojavio se jedan oficir i održao kraći govor. Neki su i aplaudirali. Mrak se uveliko spuštao i nas su odveli u „spavaone“.

Te noći dva ćebeta mi nisu bila dovoljna da se zagrejem. Neko je očigledno rešio da nas očeliči ili su se oficiri zapili pa zaboravili na vojsku. Kanda su nas malo prekalili pa smo malo i popucali.

I danas sam zahvalan majci koja me je naterala da par dana pre polaska primim vakcinu protiv gripa jer je već sutradan stacionar bio pun gripoznih. Sledećih dana situacija je bivala sve gora. Mislim da je bar 4000 ljudi bilo u krevetu pod temperaturom. Kuvari nisu radili. Menza je bila prazna a za  doručak,    ručak i večeru deljene su paštete i mesni naresci iz ratnih rezervi.Čaj je bio kao da su kuvari u njemu oprali noge samo malo zaslađen.

Tad sam neopozivo rešio da ovo nije mesto za mene i da moram što pre da zbrišem.

 

 

 

Tokom decembra epidemija gripa počela je da jenjava. Organizovani su i časovi političke obuke. A pošto su desetari videli da redovno kupujem i čitam politiku često su me prozivali da ispričam šta sam to pročitao. Naravno prepričao sam onako kako je napisano,ono između redova tek sam počinjao da shvatam ali to nisam govorio. Tako smo se dovukli do januara.

Regrutni centar u Somboru bio je u to vreme izuzetno veliki kompleks sa puno kasarni. Neke su bile nove i imale parket i centralno grejanje. Zgrada u koju je bila smeštena moja četa bila je vrlo stara. Imam utisak da je za vreme Austrougarske bila zatvor bar sudeći po metalnim vratima na „spavaonama“ i šiberima na vratima kroz koje se doturala hrana. Rešetke na prozorima su povađene ali je njihovo prisustvo moglo da se nasluti. Na podu su bile nekakve pločice više betonske nego keramičke i kreveti. Gvozdeni, vojnički, na sprat.

Bila je tu i jedna „Kraljica peći“ kojoj se godine nisu dale odrediti. Ona se palila samo pred spavanje koliko da smlači prostoriju. Uglja i drva takoreći nije ni bilo ako se izuzme ono malo ugljene prašine na podu jednog hangara koji je nekad služio kao spremište. Vraćali bi se odatle sa kofom ugljene prašine,crnih ruku i nagaravljenog lica. Rudari iz „Breze“ koji izlaze iz okna bili su prema nama kao manekeni a knjiga „Kako se kalio čelik“ obična lektira za prvi razred.

Više nas nisu postrojavali bar dok je padala kiša. Uveli bi nas u neku učionicu i tu držali neke propovedi ali se ne sećam o čemu.

Ali se zato sećam osnovnih vojničkih zapovedi a one su bile:

Čiste čarape drži isključivo ispod jastuka jer ako su u hodniku preko noći postanu smrdljive i neoprane.

Gaće i košulje takođe.

Bluza ili šinjel koji su sinoć imali svu dugmad a ostali okačeni na čiviluku, volšebno su ostajali bez istih. A na jutarnjoj smotri strogo je kontrolisano da li su sva dugmad na broju.

Zato je bilo uputno da se u džepu ima bar neko rezervno dugme i šibice ili bar čačkalice. Dugmići su bili metalni sa metalnom omčicom pozadi koja se ušivala za šinjel. U nedostatku igle i konca a najčešće vremena bilo je dovoljno da se omča provuče kroz rupicu i proturi šibica. Tako je i ovo bilo na broju uz ostala koja su bila stvarno zakopčana.

Kupanje je bilo četvrtkom. Ovodili su po nas tridesetak u prostoriju za skidanje.Tu smo odlagali stvari. Na komandu, ulazili smo goli u drugu prostoriju na čijem plafonu su bili tuševi. Ne znam zašto ali me je ovo uvek asociralo na Aušvic. Nas tridesetak ipod isto toliko tuševa. Prostorija hladna. Nema grejanja. Posle par minuta iz tuševa izlazi hladna voda  ali i to kratko traje. Nestaje vode i čuje se naredba:

 -Sapunjaj se! Neko dobacuje iz pozadine da se ako ispadne sapun nikako ne saginjemo. Svi se smeju. Odjednom iz tuševa pokulja voda, ali vrela. Čuje se komanda:

 -Završavaj. Nova grupa već čeka.

Tako smo se nekako dovukli do proleća.

 

 

 

U Martu smo zadužili i puške. M48 tandžare, kako smo ih zvali. Neki su bili fascinirani ja ne. Komad metala i drveta koji može još i da ubije nekoga.

Kad sam imao trineest-četrnaet godina gađao sam vazdušnom puškom vrabca. I pogodio ga ali se metak odbio i pogodio i mladunče. Ostalo je na mestu mrtvo. Ono što sam prvo pogodio bila je ženka. Zadnjim snagama pokušavala je da zaštiti svoje već mrtvo vrapče a onda je i ona pala. Tada sam se zarekao da nikad u životu neću uzeti pušku u ruke.

Vežbe sa puškom bile su za mene više kao koreografija,kao Hačaturijanove igre sa sabljama pa sam to prihvatio. O levo rame,o desno rame, mo’š misliti.

A onda su nas jednog dana izveli na bojevo gađanje. Po trojica na grudobranu sa napunjenim puškama. Ispred nas u daljini mete. Levo od nas u plitkom rovu kapetani i oficiri, iza nas desetari. Čega sam se tad setio neću da vam pričam jer bi se tekst odužio. Komande klasične: -Napuni,nišani! Izbor trenutka okidanja bio je naš. Na strlištu mrtva tišina. Tiho sam pozvao desetara i podsetio ga da imam problem sa levim laktom.Rekao je:

-samo ti pucaj vojniče.

U trenutku kad sam povlačio obarač zabacio sam levu ruku malo u vis. Metak je odleteo ko zna gde. Kapetani su kao zečevi poskakali u rov, desetari su zalegli na zemlju iza mojih leđa.Tišina je postala opipljiva.

Prvi mi je prišao jedan kapetan i uzeo mi pušku. Rekao je:

-ne treba više da gađaš vojniče.

Ja sam salutirao i rekao:

-Razumem.

Ostalo je bilo stvar formalnosti. Poslali su me u onu istu vojnu bolnicu na Karaburmi. Doktor mi je bio malo smešan.Sa naočarima koje su podsećale na Džeri Luisa u filmu“ Neobičan slučaj doktora Džekila i gospodina Hajda“ Što bi se narodski reklo lud ko struja i smešan ko bioskop. Pitao me je šta ja u stvari radim tamo u garnizonu. Rekao sam mu da prenosim akomulatore a oni su puni kiseline. E sad ako me upusti ovaj moj lakat i akomulator padne na beton kiselina će ošuriti i mene i sve oko mene.

Rekao je samo: -Uh moraću da te pustim kući.

U Beogradu je bilo proleće. Šanel 5 je ulazio u modu.Devojke su pupele na moje oči a ja sam uživao i ponovo spremao prijemni za FDU.

 

 

 


    



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kosta.babic kosta.babic 19:07 01.08.2017

Znam

Ko me ne voli nek mi ne dođe na osmi mart.
Ako nešto zna neka kaže ili da ćuti zauvek.
nsarski nsarski 19:12 01.08.2017

Re: Znam

kosta.babic
Ko me ne voli nek mi ne dođe na osmi mart.
Ako nešto zna neka kaže ili da ćuti zauvek.


Ja znam da imaš slovnu grešku u naslovu i o tome ne mogu da
ćutim.

"vijnik"?...
kosta.babic kosta.babic 19:45 01.08.2017

Re: Znam

nsarski
kosta.babic
Ko me ne voli nek mi ne dođe na osmi mart.
Ako nešto zna neka kaže ili da ćuti zauvek.


Ja znam da imaš slovnu grešku u naslovu i o tome ne mogu da
ćutim.

"vijnik"?...


Hvala. Ispravljeno
alselone alselone 20:11 01.08.2017

Re: Znam

"vijnik"?...


Ja mislio "vinjak". Ponadao se prasi. Kad ono - tjah.
eloy eloy 08:25 02.08.2017

Re: Znam


Ko me ne voli nek mi ne dođe na osmi mart



kosta.babic kosta.babic 08:32 02.08.2017

Re: Znam

eloy

Ko me ne voli nek mi ne dođe na osmi mart




Znam. Nikad od mene ministar vojni neće biti.
eloy eloy 08:41 02.08.2017

Re: Znam

Znam. Nikad od mene ministar vojni neće biti.


Eh oma pa ministar. Treba domovini i sitna boranija - ali prava. jebeš GMO
g.radicevic g.radicevic 12:40 02.08.2017

Re: Znam

Treba domovini i sitna boranija - ali prava. jebeš GMO

GMO nikad nije bila sitna
barem boranija

g.radicevic g.radicevic 12:44 02.08.2017

Re: Znam

Ja mislio "vinjak". Ponadao se prasi. Kad ono


ovsena kaša

emsiemsi emsiemsi 20:54 01.08.2017

М'да !

Како лакат, Коста ?
kosta.babic kosta.babic 13:16 02.08.2017

Re: М'да ! emsi

emsiemsi
Како лакат, Коста ?

Šraf je još uvek na mestu.Kad me arheolozi za par hiljada godina budu iskopavali biće iznenađeni.Reći će vidi al su ovi Srbi bili napredni imali su i šrafove od platine.
nsarski nsarski 15:23 02.08.2017

Re: М'да ! emsi

Šraf je još uvek na mestu.

Jel' startuješ detektore za metal po aerodromima?
kosta.babic kosta.babic 16:17 02.08.2017

Re: nsarski

nsarski
Šraf je još uvek na mestu.

Jel' startuješ detektore za metal po aerodromima?

Viš to ti nije loša ideja
Ribozom Ribozom 20:55 01.08.2017

...

Mislim da su ti pisanja sve bolja.
Marina Tucaković je bila mala i nije pisala reči pesama.

Zapravo, meni su dosadne vojnicke price, kao filmovi bez lepih glumica, ali je tvoja bolja od svih koje sam cuo.
U Beogradu je bilo proleće. Šanel 5 je ulazio u modu.Devojke su pupele na moje oči a ja sam uživao
g.radicevic g.radicevic 12:34 02.08.2017

život ti je...

Rekao je samo: -Uh moraću da te pustim kući.

ovo je kad život reši da ti pokaže prvo kako može da bude zajeban, pa te odjednom bez nekog posebnog razloga, pomazi po glavi.

U Beogradu je bilo proleće. Šanel 5 je ulazio u modu.Devojke su pupele na moje oči a ja sam uživao

a ovo je podsećanje nama koji smo nahebali skroz, tj morali u potpunosti da odgulimo dug otadžbini, šta smo propustili u bitnoj godini sazrevanja.

no ko zna zašto je to dobro



gedza.73 gedza.73 21:56 02.08.2017

Re: život ti je...

a ovo je podsećanje nama koji smo nahebali skroz, tj morali u potpunosti da odgulimo dug otadžbini, šta smo propustili u bitnoj godini sazrevanja.

i tad i sad sam ubeđen da je ta godina vojničkog života čisto gubljenje vremena.
8c_competizione 8c_competizione 22:02 02.08.2017

u kom objektu si bio

ja sam bio u staroj zgradi koja je bila na "glavnoj raskrsnici" ulice koja ide od prijavnice/kapije, na toj raskrsnici se desno skretalo ka komandi aerodroma, na tom uglu je bila pilotska kantina i prodavnica, neposredno pored kantine/prodavnice je bila posta

sa druge strane te T raskrsnice se nalazila kuhinja/menza

zima u Somboru se zaista zavlaci pod kosti. secam se da sam nocu spavao u jednodelnom podkombinezonu tehnicke uniforme, sve to ispod cebadi. a zgrada je zvanicno imala i centralno grejanje ha ha
st.jepan st.jepan 14:12 03.08.2017

Moram reći,

ovaj tekst je prilično dobro napisan.
I moram reći, drago mi je što sam prošle jeseni (sva je prilika) bio u pravu.

Rekao bih da Kosta piše sve bolje.
Odlično je što ga mnoge grube kritike (i ja sam jednu takvu napisao, al sam je odmah i izbrisao) nisu skenjale, i što je očito da, i pored arogantnog repliciranja, on te kritike (možda ne uvek svesno) ipak uvažava.
Data mu je šansa, dobro je koristi.
Ovo s Kostom podsetilo me na mog divnog, nažalost pokojnog drugara Mišu D. Jovanovića, advokata, koji se u vrlo pristojnim godinama odao pisanju. Isprva nevešto, vremenom sve bolje. Do te mere bolje da je već nakon tri četri godine spisateljskog kaljenja, pri kojem je prilično zapostavio svoju vrlo uglednu advokatsku kancelariju, ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu.
Naravno, taj zapanjujući napredak ne bi se desilo da čovek nije bio vanredno inteligentan i duhovit, te da u našem intenzivnom čuburskom druženju nisu učestvovali i neki, pisanju vični Čuburci - Muharem Pervić, Buca Mirković, Milan Vlajčić, Miodrag Zupanc...
Miša im je u Čuburu i Malu Vltavu istrajno donosio sve što napiše, a oni mu strpljivo i znalački objašnjavali gde greši, savetovali ga kako da oslobodi svoj spisateljski potencijal. Zadovoljstvo je bilo te lekcije slušati.

Đavo će ga znati, možda je začudna dodela opcije Kosti, zapravo eksperiment uredništva. Koji (eksperiment) najverovatnije neće Kostu vinuti do užeg izbora za NIN-ovu, ali verujem da će biti zanimljivo pratiti njegov neizostavan, kakav-takav napredak.

kosta.babic kosta.babic 18:33 03.08.2017

Re:st.jepan

ovaj tekst je prilično dobro napisan.
I moram reći, drago mi je što sam prošle jeseni (sva je prilika) bio u pravu.

Hvala na tvojim simpatijama glede mog pisanija.Drago mi je kad se nešto što napišem ponekom svidi.Nemam ambiciju da budem pisac. Ja sam montažer poljoprivrednog tipa.U nedostatku vodeo materijala montiram reči.Razmišljam i pišem o raznim temama. Neke su bliže nekim ljudima, neke ne.Različiti smo. U svakom slučaju hvala ti.Ja sam ovo shvatio kao kompliment.

st.jepan st.jepan 18:45 03.08.2017

Re: Re:st.jepan

Ja sam ovo shvatio kao kompliment.

Dobro si shvatio, s tim što kompliment nije upućen samo tebi, već i moderaciji i celoj blogozajednici, dakle i onima što su te brutalno ili nežno kritikovali, i na taj te način čeličili i brusili.

Edit:
Hvala na tvojim simpatijama glede mog pisanija

Moja simpatija se odnosi, ne toliko na tvoje pisanje, kolko na očiti napredak u tvom pisanju.
Unfuckable Unfuckable 02:30 04.08.2017

Re: kako se kalio

i na taj te način čeličili i brusili.


dijamant, jebote
emsiemsi emsiemsi 06:40 04.08.2017

Re: kako se kalio

Unfuckable
i na taj te način čeličili i brusili.


dijamant, jebote

Коста издржи !
kosta.babic kosta.babic 11:29 04.08.2017

Re: emsi

Коста издржи !

Pazi dokle ide moj mazohizam kad mogu da izdržim čak i sebe.
st.jepan st.jepan 13:12 04.08.2017

Re: kako se kalio

Unfuckable
i na taj te način čeličili i brusili.

dijamant, jebote

Cinizam je cool!
Do drugog trećeg srednje.
Kasnije, mahom je jadan.

tyson tyson 09:59 06.08.2017

Re: kako se kalio

Cinizam je cool!
Do drugog trećeg srednje.
Kasnije, mahom je jadan.

Ne slažem se.


narcis narcis 10:03 06.08.2017

Re: kako se kalio

tyson
Cinizam je cool!
Do drugog trećeg srednje.
Kasnije, mahom je jadan.

Ne slažem se.



čarli, tilisi be :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana