Bio mi je komšija iz solitera u bloku 70. Znao je da se bavim televizijom. Pri jednom susretu u liftu, zamolio me da svratim i podesim mu kanale na TV-u.
Po obaviljenom poslu, popila sam kafu. U to vreme vodila sam političke emisije. Požalila sam se kako ponekad imam osećaj da sam se zatekla s pogrešne strane kamere. Aparat me frusrira kad sam ispred, a uzbudjuje I zabavlja kad sam iza njega.
On je potom izgovorio neke rečenice tako sugestivno, dramski I glumački, da sam ih sve do danas doslovno zapamtila:
“Sa kamerom moraš stalno da flertuješ, da je osvajaš, voliš. Ona će te, zauzvrat, takodje voleti. Ako ta ljubav ne postoji, moraš da je razviješ ili da odeš. Pa pogledaj Miru Adanju Polak. Kao pojava, ništa posebno. Ali pred kamerom - lepotica. Ona voli to”.
Ispričao mi je kako je Bata Živojinović insistirao na krupnim planovima. Tvrdio je (bez i trunke zavisti, sa izvesnim divljenjem čak) kako je tim forsiranjem krupnog kadra svog lica, Bata napravio zvezdu od sebe. “Jer, shvati, sve je u krupnom planu”.
Toma Kuruzović je, rekla bih po tom kratkom susretu, bio bistar, lucidan, duhovit čovek. Pomislila sam kako je mogao biti fantastčan pedagog.
Poklonio mi je, za rastanak, svoju autobiografiju “Svedok glume”. Zanimljiv život čoveka koji je, izmedju ostalog, bio i vanserijski pisac.
Prvi put sam Tomu videla u seriji Osma ofanziva i ta uloga je skoro jedina prizma kroz koju sam ga godinama gledala. A pogrešno, jer je bio čovek sa puno, nedovoljno eksploatisanih talenata.
Plemeniti divljak.
Najbolje iz Bosne.
Zbogom komšija.