Kujen Slotmakers iz Ujedinjenog Kraljevstva u svojoj analizi Beogradskog Prajda „Lakmus test Prajda" kaže da „transformacija LGBT prava u 'standard civilizovanosti' nije bila bez posledica." On postavlja pitanje kako je Beogradski Prajd kao simbol evropejstva u procesu pridruživanju Evropskoj uniji transformisao LGBT politiku u Srbiji i analizira kako je taj proces oblikovao politiku Beogradskog Prajda. On smatra da korišćenje Prajda kao međunarodno prepoznatog simbola nije ni malo naivna praksa jer je isključio lokalnu politiku: „Dok je Beograd Prajd postojao politizovani lakmus test za pristupanje Evropskoj uniji, on se na lokalu pretvorio u apolitični ritualni događaj bez LGBT politike".
Delimično se slažem sa Slotmakersom da je Beogradski Prajd postao apolitični ritualni događaj bez LGBT politike, a to smo mogli da primetimo i u ovom sastančenju sa državnim službenicima koje organizatori Beogradskog Prajda organizuju svake godine, gde se ne postavljaju škakljiva pitanja, već to sastančenje ima samo revijalnu svrhu, da se slikaju i pokažu kako nešto rade. Sastanci sa državnim službenicima bez postavljanja pitanja kada će država ispuniti zahteve Beogradskog Prajda, zbog kojih se taj događaj kao organizuje su besmisleni. Ono gde se ne slažem sa Slotmakersom jeste da je to događaj bez LGBT politike, jer Beogradski Prajd i te kako vodi neku LGBT politiku, koja nije usmerena ka Vladi i državnim organima, već ka drugim LGBT organizacijama.
Ovogodišnji Beogradski Prajd organizuju zajedničkim snagama „Da se zna" mlada LGBT organizacija iz Beograda nastala na temelju sukoba unutar Labrisa, „Gayten LGBT" iz Beograda koja je fokusirana na trans* populaciju, „Izađi" LGBT organizacija iz Novog Sada i organizacije koje nisu LGBT kao što su „Inicijativa mladih", „Heartefact", „SRH Serbia" i švedska fondacija „Civil Rights Defenders". Interesantno da na sajtu Beogradskog Prajda u delu naš tim nema loga udruženja "Parada ponosa Beograd", čiji je predsednik još uvek Boban Stojanović, koji je dobio azil u Kanadi. Zajedničkim snagama ove organizacije šalju poruku drugim LGBT organizacijama da su im konkurencija i da će iskoristiti Prajd kao međunarodno prepoznat simbol i događaj koji dobija veliku medijsku i svaku drugu pažnju, da tu konkurenciju i uguše. Na to nam ukazuje program ovogodišnje Nedelje ponosa. Prethodnih godina Beogradski Prajd je formalno, mesec dana pre Prajda, slao poziv svim LGBT organizacijama da se priključe Nedelji ponosa i da predlože svoj program, od diskusija, do izložbi, projekcija... Ove godine, po prvi put, taj poziv nije poslat. Tako da imamo program u kome učestvuju samo organizacije koje organizuju Prajd, koje će predstaviti svoj rad i koje će se u određenim segmentima baviti i pitanjima kojima se bave druge organizacije! To je samo nastavak LGBT politike koju vodi Beogradski Prajd, jer svake godine pokupi rezultate drugih organizacija i njima se zakiti, jer svoje rezultate nema, jer su aktivni samo u periodu mesec dana pre Prajda!
Zahtevi Beogradskog Prajda su usvajanje Deklaracije protiv homofobije u Skupštini Srbije (nije ostvareno), pokretanje javne rasprave i usvajanje Zakona o registrovanim partnerstvima (nije ostvareno, iako je definisano Akcionim planom Vlade Republike Srbije za primenu Strategije za prevenciju i smanjenje diskriminacije), pokretanje javne rasprave i hitno usvajanje zakona koji bi rešio pravni status transeksualnih osoba (nije ostvareno, mada ovim zahtevom Beogradski Prajd diskriminiše transrodne osobe), dosledna primena postojećih zakona i ubrzavanje rada policije, tužilaštva i sudova u slučajevima kada su žrtve pripadnici LGBT zajednice i davanje prioriteta ovim slučajevima (nije ostvareno), dosledna primena odredbe Krivičnog zakonika koja se tiču zločina iz mržnje (nije ostvareno). Nijedan od zahteva nije ostvaren, jer se oni i ne mogu ostvariti tako što se okače na sajt ili odštampaju na zidu Prajd info centra. Za ostvarivanje potrebno je zagovaranje, celogodišnje zagovaranje uz podršku svih LGBT organizacija.
I tu nastaje problem. Ne postoji volja da se napravi zajednički LGBT front prema državi kako bi se ovi zahtevi ostvarili. Pokušavalo se više puta i svaki put se desio debakl. Dok se LGBT zajednica ne ujedini oko nekog minimuma i pokaže snagu ka državi, ništa se neće promeniti. Zato apelujem na LGBT aktiviste, ali i na LGBT populaciju da vrše pritisak na aktiviste da moraju da se udruže u ostvarivanju prava za LGBT zajednicu. LGBT organizacije rade ovako kako rade jer ih niko ne kontroliše, a to je posao LGBT populacije, jer populacija jedino ima pravo i obavezu da nadzire, zahteva, kritikuje i vrši pritisak na LGBT organizacije koje se zalažu za poboljšanje položaja te iste populacije.
Tekst je objavljen u prvom broju online magazina PROMAJA: http://czm.org.rs/promaja/