Treća sezona kultne serije pod nazivom "Tvin Piks - Povratak" [Twin Peaks: The Return] je nedavno završena emitovanjem poslednje osamnaeste epizode koja većinu gledalaca i kritičara, sudivši po brojnim reakcijama na društvenim mrežama i veb portalima, nije ostavila ravnodušnima. U maju, u trenutku kada je počelo emitovanje nisam osjećao posebno uzbuđenje niti sam se posebno pripremao (obnavljao gradivo) gledajući prethodne epizode snimljene pre dvadeset i kusur godina. Imajući okvirno na umu radnju filma Tvin Piks: Vatro hodaj sa mnom [Twin Peaks: Fire walk with me (1991)], znao sam i odgovor na čuveno pitanje: "Ko je ubio Loru Palmer?" i bez posebnih očekivanja prosto sam se prepustio doživljaju tog specifičnog nadrealnog filmskog svijeta.
Ne ulazeći uopšte u samu radnju, tih nekoliko paralelnih tokova priče koji su se ukazali, pokazalo se vrlo brzo da narativ u bilo kom trenutku može da krene (i kretao je) u mnogim neočekivanim pravcima pa mi je i dominantno osjećanje tokom gledanja serije bilo to da niko osim samih autora ne bi bio u stanju sa sigurnošću da predvidi šta bi se moglo dešavati u sledećoj epizodi. (Vrhunac je definitivno bio u osmoj epizodi u kojoj je dosta neočekivanom digresijom u crno bijeloj tehnici kombinovanoj sa bojom prikazana eksplozija atomske bombe tokom koje su televizijski gledaoci mogli da prisustvuju nesvakidašnjoj 5-minutnoj psihodeličnoj sekvenci, nalik onoj čuvenoj Kjubrikovoj u trećem činu klasika "2001: Odiseja u svemiru", karakterističnoj za art house ostvarenja.)
Pristup radu na seriji je bio takav da autori, Linč i Mark Frost, imajući potpunu kreativnu kontrolu, novi Tvin Piks nisu posmatrali kao serijal od 18 epizoda već kao osamnaestočasovni film. Za razliku od prve sezone, koja je rađena na uobičajen način na koji se rade TV serije, i u kojoj je Linč režirao samo 6 epizoda, u Povratku potpisuje svih osamnaest i u produkcijskom smislu serijal je sniman u potpunosti kao autorski film (ili devet filmova). Apsolutno sve odluke donosio je sam reditelj i sve je moralo da ima njegovo odobrenje - od izbora glumačke postave, odabira lokacija, scenografije, garderobe/kostima do izbora muzike, zvučnih i vizuelnih efekata. (Pored toga što se pojavljuje u ulozi simpatičnog i nagluvog FBI agenta Gordona Kola, Linč, u svojoj sedamdeset i prvoj godini, u potpunosti potpisuje i dizajn zvuka a producentkinja Sabrina Saterland otkriva da je u jednom momentu preuzeo i montažu pojedinih scena.)
Moj prvi susret sa Linčovim radom desio se poprilično kasno, 2001. godine kada sam potpuno neinformisan zalutao na kasnu projekciju "Bulevara zvijezda" (Mulholland Drive, 2001) u banjalučkom bioskopu Palas. To se pokazalo tada kao jedno od meni najintenzivnijih bioskopskih iskustava i potpuno sam očaran izašao iz kina sa gomilom pitanja u vezi onoga što sam upravo doživio. Prva asocijacija za taj film nelinearne strukture bila su mi Pavićeva djela (ne toliko kratke priče koliko obimnija štiva u kojima je u nelinearnoj strukturi često na različitim mjestima posijano mnogo poveznica koje čitalac aktivnim "ulaganjem" u roman slaže u kompletnu slagalicu) . Uslijedila su naravno ponovna gledanja Bulevara, zatim gledanja starijih radova [od kojih bih izdvojio naravno prvijenac "Glava za brisanje" (Eraserhead, 1977) i "Kratki filmovi" (The Short Films of David Lynch, 2002) nakon kojeg sam se usudio da se i sam okušam u tom mediju] kao i mnogobrojno čitanje nezaobilazne autobiografske knjige Krisa Rodlija "Linč o Linču" (Lynch on Lynch, Chris Rodley). Pokazalo se da, kao i u svom slikarstvu (topla preporuka za dokumentarac "David Lynch: The Art Life", 2016) stvarajući postepeno, bez prethodne vizije cjeline (ukupne slike, koju neki slikari itekako imaju), praveći pokrete i poteze koji se čine ispravnim uz brojne korekcije prema osjećaju, Linč voli intuitivno da iz fragmentiranih ideja gradi svoj filmski svijet sa većim ili manjim dozama apstrakcije koja namjerno nemaju fiksirana značenja već za svakog gledaoca mogu da znače potpuno različitu stvar i otvorena su za mnogobrojne interpretacije i tumačenja. (Izuzeci su filmovi prema tuđim scenarijima ili knjigama sa linearim naracijama na kojima je bio angažovan kao reditelj kao što su "Čovjek slon", "Dina" ili "Strejtova priča"). Poslednji Linčov film "Inland Empire" (2006), tročasovno košmarno putovanje kroz mračan nadrealni svijet isprepletanih realnosti i snova, inače jedini film od Dine koji, tokom plodonosne karijere u kojoj je autor imao završni rez odnosno potpunu kreativnu kontrolu, nije vratio uložena sredstva producenata kroz prikazivanje i distribuciju, snimljen je digitalnom tehnikom i nastao je potpuno spontano, postepenim pisanjem i dosnimavanjem zasebnih scena. Iskreno govoreći, nije mi se posebno dopao, niti mi je bio prijemčiv za dublju analizu ali blizak prijatelj koji ga je odgledao više od deset puta kaže da, poput "Bulevara zvijezda" i "Izgubljenog autoputa", itekako ima svoju unutrašnju logiku tj. dovoljno posijanih asocijativnih elemenata i veza kojima se može dovoljno jasno protumačiti.
Što se tiče Povratka, da kažem i to da je fascinantna glumačka postava u kojoj se pored stare glumačke ekipe pojavljuju, bilo u malim kameo epizodnim ulogama, bilo u bitnijim rolama, glumačke zvijezde kao što su Lora Dern, Naomi Vots, Džejms Beluši, Tim Rot, Monika Beluči, Džon Sevidž, Ričard Čembrlen, Heri Din Stenton (1926-2017) kao i muzičari - mahom u melanholičnim muzičkim numerama na sceni Bang bang bara - Edi Veder, Mobi, Najn Inč Nejls, Rebeka del Rio, Džuli Kristi i drugi.
Trenutno na društvenim mrežama postoje brojne grupe za diskusiju o Tvin Piksu (pojedine zemlje imaju čak svoje zasebne grupe) kao i brojni tekstovi na filmskim i tv portalima koji nude svoje viđenje događaja u seriji. Ukoliko čak iz šale izrazite svoje najnevjerovatnije (i definitivno najgluplje) viđenje neminovno ćete naići na reakcije pa čak i na one fanove koji će se sa vama složiti. Na YouTube-u iz dana u dan raste broj video klipova sa raznim interpretacijama i teorijama čiji su autori vlogeri, ljubitelji popularne serije. Ne računajući brojne strip radove, crteže, video montaže, parodije, video eseje, tribjute kao i fan proizvode (majice, prstenje, igračke, kolači...) zasnovane na Povratku koji se javljaju po okončanju emitovanja serije možemo da zaključimo da je serija postigla (uspjeh i da je Linč uspio) da pokrene interakciju publike, analizu materijala pa i ponovno gledanje starijih Linčovih ostvarenja, sve u cilju da se popuni praznina koja je nastala završetkom emitovanja Povratka. Otprilike otuda i ovaj blog.
p.s.
Zanimljivo je bilo i prvo zvanično obraćanje Dejvida Linča publici vezano za mogući nastavak, tj. snimanje 4 sezone, koje se desilo putem Skajpa baš u sali Kulturnog centra u Beogradu, u razgovoru povodom aktuelne izložbe Linčovih fotografija "Male priče" a što su prenijeli brojni zapadni mediji.