Zamislite da ste, na primer, septembra 1987. godine bili u prilici da se opkladite na to da će Piksi Stojković u 81. derbiju dati gol Partizanu iz kornera. Svi bi vam se smejali i rekli da bi bolje bilo da ste pare i zapalili, jer biste se, ako ništa drugo, bar malo ogrejali. Sledećeg dana bi ozbiljno bili bogatiji, koliko god da ste uložili. Ruku na srce, blog uopšte i nije o sportskim opkladama (gde su, priznajem, liste najpoznatijih prilično interesantne) već o nekim drugima, između ostalog i u politici i ekonomiji. Jer i one se, neretko, igraju slučajnostima i rizicima, ljudima i državama, njihovim opstankom i životima.
Ili, šta da ste u Nemačkoj pred početak II sv. rata imali priliku da odete na šalter i stavite koju marku na to da Hitler u stvari i neće užuvati u čarima Ermitaža, već da će završiti kao gomila pepela ispred razrušenog bunkera u centru Berlina. Jeste da biste neko vreme imali priličnih problema, ali bi posle 1945. sve nekako, ipak, došlo na svoje mesto. Opet, zamislite da ste mogli da uložite zlatnik ili dva na to da će, u zenitu moći nakon pobede kod Austerlica 1805, tamo neke 1815. Napolen, u stvari, do nogu biti poražen (doduše bilo je i takvih „opklada", među kojima je najviše od Napoleonovog poraza kod Vaterloa profitirao čuveni Rotšild, ali to je već neka druga priča).
Sad, za razliku od svega pomenutog, zamislite nešto još neverovantnije - da imate priliku da se kladite na to da će čitava vaša zemlja doživeti totalni kolaps, odnosno, da će se sav njen ekonomski i politički sistem razrušiti u trenu, i povući gomile drugih za sobom. Na primer, da ste, ne znam, već pomenutog septembra 1987, gledajući tamo neku Petu ili Osmu sednicu na televiziji, osetili priliku i otišli do državne ili neke druge lutrije i igrali iz keca u dvojku na misterioznog druga sa ekrana. Koliko znam, tako se nešto ovde tada nije ni moglo, što je u redu, naravno. Ali, zamislite - u SAD je i tako nešto moguće, što upravo i jeste tema bloga.
Naime, svi ste naravno čuli za ekonomsku krizu iz 2008, izazvanu pucanjem balona tržišta nekretnina u SAD. Sad, prebacite se u 2005, u kojoj pomama za subprajm kreditima još uveliko traje (što u prevodu znači da čak iako ste, ne znam, godinama nezaposleni heroinski zavisnik možete na poklon, ups, kredit dobiti vilu u predgrađu Orlanda i LA-a). Krediti se gomilaju do nebesa, njihove promenljive kamate takođe (doduše nešto sporije, ali ništa manje dostižnije). Dok sve vreme finansijski magovi Vol Strita, od pripravnika pa sve do vrha piramide, ne broje desetine miliona dolara godišnjih bonusa.
Ipak, u svemu se tome nalaze i četiri finansijska stručnjaka koji se, neretko i ne znajući jedan za drugog, klade (dobro, u bankarskom žargonu se to zove drugačije - kupuju derivative) na to da će čitav bankarski sistem SAD propasti, upravo zbog situacije na tržištu kredita nekretnina. To bi jednako bilo kao i kada bi novac uložili u to da će neke od narednih godina meteor srušiti most u San Francisku.
Prvi kome je to palo na pamet bio je genijalni čudak (doduše, to što je genijalan bilo je dovoljno za mesto čelnog analitičara jednog od jačih hedž fondova) Majkl Buri, gde ga je u potpuno odvojenim pričama i drugačijim okolnostima u svemu pratilo još njih troje. Da ne komplikujem, zamislite Majklovu situaciju - 2005. ulažete milijardu dolara u suštini u to da će se finansijski sistem SAD raspasti u narednih nekoliko godina. I da za to još bankama svakog meseca plaćate premiju od blizu deset miliona dolara, ukoliko se tako nešto ne desi. Neverovatno. I čekate da dođe kraj sveta u kome živite. Naravno da je imao ogromnih problema, ali je 2008. ipak nekako došla, kao i profit njegovog fonda od 500%. Slična je priča i sa preostalih troje - neki bi rekli „jahača apokalipse Vol Strita", mada bi ipak poštenije bilo tu ulogu dodeliti nekom drugom.
Na kraju, kada su jednog od četiri junaka bloga, direktora FrontPoint hedž fonda Stiva Ajzmena, pitali da li u čitavoj priči o ekonomskoj krizi iz 2008. ima ikave logike, rekao je da je iza beskonačnog niza basnoslovno skupih oblakodera Menhentna i najprestižnijih ekonomskih univerziteta i titula, kao i ideja koje su se tamo izrodile, nije stajalo ništa drugo do gomila neznanja i gluposti. A možda i prethodno saznanje o tome da se iz svega može izaći nekažnjeno.
Opet, kada je Ajzmen (ko sebe u čitavoj priči smatra isključivo realistom) naknadno državi i ponudio da objasni kako je u stvari i znao da će finansijski sektor kalirati 3-4 godine pre nego što se to desilo, udario je u zid ćutanja. Iste one koja za krizu na kraju nikoga nije optužila, i koja je propalim bankama i hipotekarnim fondovima, kako bi ih spasila, poklonila 800 milijardi dolara kako poreskih, tako i raznih drugih obveznika.
Što neko reče: „Na kraju će za sve biti krivi sirotinja i stranci". Čemu po svoj prilici upravo danas i prisustvujemo. A, možda, izgleda i oduvek.