Društvo| Eksperimenti u blogovanju| Satira

Firma

selica_nena RSS / 20.10.2017. u 04:29

Radila ti ja u nekoj firmi, nema veze kojoj, da baš sve ne ofiram i nije bilo loše. Mislim, direktor bio dobar čovek, prilično opušten, mogao je ko god hoće da uđe u njegovu kancelariju, sit se natelefonira s rodbinom u zemlji i inostranstvu, a ako zatreba i da iskopira kuvar i tako te obimnije knjige. Svako je imao slobodu da radi šta god mu je volja i prema afinitetima koje je upravo otkrio. Probudiš se, recimo, sa jakim osećajem da si tog dana rođen za inženjera i nema veze što pojma nemaš o osnovama mašinstva, jer si završio ekonomsku, ti prosto osećaš da u tebi čuči konstruktor. Ideje se same roje, goriš od nestrpljenja da daš nemerljivi doprinos čovečanstvu, samo da savladaš tih par glupavih proračuna. Pa konstruiši, čoveče, ko ti brani! Konstruiši pretovarnu rampu, svemirski brod, gasnu podstanicu, a ako baš i ne uspe - koga briga? Neka si ti ispunio želju srca svoga, idemo dalje. Ma i ako ti se ne radi, uspavao si se, zaboravio da je radni dan ili ti tetka dobila gorušicu, pa si morao da joj nosiš lek - bože moj, pa ljudi smo. Ionako je plata svima bila ista, pa sad ako ti se baš gine na poslu, niko ti ne brani. Rekao bi čovek, milina božja, gde to još ima. Nigde, ali nije ni tu baš svima bilo potaman. 

Doduše, bilo je tu i objektivnih ograničenja, jer niko živ nije imao pojma kud plovi naš brod, ni da li mu je kormilar tamo gde treba da bude. Mislim, tu je on negde, samo ne možeš da ga uhvatiš ni za glavu ni za rep. Šta god ga pitaš, on kaže „Videćemo" i na tome se završi. Prolaze godine, firma tapka u mestu, kruni se i propada, neki malo uzlete za idejama, pa se spuste, drugi su i dalje u dubokoj apstinenciji od svakog oblika rada. U međuvremenu počele okolo da niču slične firme, rastu, napreduju, odvlače nam klijentelu, nama malo krivo, ali se tešimo da je to kratkog daha. Telefon nam je bio jedini kontakt sa svetom i uglavnom služio da mi nekog pozovemo, a ko je nas zvao, ne mogu vam reći. Dešavalo se da zvoni i zvoni i traje to. Mi ništa! Kako da se javiš kad ne znaš da li je za tebe? I šta da kažeš ako neko traži direktora? Kako da mu objasniš da je dotični baš tog dana otkrio šumarski talenat, eno ga upravo seče lipu u dvorištu (a i zafalilo mu pola kubika drva da pregura zimu)? Ko zna šta bi taj pomislio o nama, pa je l' tako?

Radnici gunđali tiho, pa glasnije, pa još glasnije, neki se i ozbiljno busali u grudi, pretili da će ovo i ono ako se ne krene putem modernizacije, ali kad dođe vreme za reizbor, svi lepo legnemo na rudu i glasamo za starog direktora. Dobar čovek, neka ga , nikom' ne smeta, a i obećao je da će videti to što smo tražili. I ko zna koliko bi to trajalo da priroda nije učinila svoje i po sili zakona ga oteraše u penziju i dovedoše nam mladog, modernog menadžera. Šta da ti kažem, kao cunami da je uleteo u dotad mirnu firmu! 

Zatvorio vrata kancelarije, promenio sekretaricu, fotelju i zavesu i krenuo da nam ukida ono što smo smatrali prirodnim pravom. Zabranio nam telefoniranje van pozivne mreže, postavio odgovorno lice za kopir aparat... Kasniš pola sata, on te upisuje i odbija od plate. Dođeš, recimo, sa jakim ubeđenjem da si rođen za pravnika i baš imaš ideju da tog dana zastupaš firmu na ročištu, on ti poturi rešenje o sistematizaciji pod nos i vrati te na mesto ložača. Užas! Ko zna koliko je genijalnih ideja ugušio pre nego što je autora i saslušao.

Počeše ljudi da nam se osipaju, prvo oni što su se najglasnije busali. Mi ostali se uvukli u mišju rupu, gunđamo u sebi i prizivamo starog direktora i ono srećno vreme u sećanje, ali radimo. Mislim, ko koliko može u skladu sa rešenjem koje je dobio, ali se oseća napredak. Ma ne da smo napredovali, nego počesmo da se utrkujemo sa onim modernim firmama, svaki čas nam dolazi neko značajan da preseče vrpcu, slika se i pohvali novo rukovodstvo. 

Ovaj nas upreg'o, u jednoj ruci drži pretnju otkazom, u drugoj još poslova, kad ode na službeni put, lepo nam svane. E to je bila milina jedno vreme, ali nam je i tu doskočio kad je postavio video nadzor. Taman se, recimo, uhvatiš za službeni telefon, stiže ti poruka na mobilni „Koga zoveš?" Noge ti se, bre, oduzmu od straha, osvrćeš se da vidiš odakle te gleda i muka ti je dok smišljaš kako da se izvadiš iz situacije, a on negde crkava od smeha! Ili te pozove na hitan razgovor, pa čekaš pola sata ispred zatvorenih vrata dok se ne smiluje da te pusti u kancelariju. Stojiš pred njim, premeštaš se s noge na nogu, a on kobojagi zadubljen u neke papire, ćuti. Pođeš da sedneš, on samo izvije obrvu, ne znaš da li je zbog onoga što čita ili tvoje namere da se raskomotiš. I taman kad ti dođe da se okreneš i odeš, preseče te pitanjem: „Je li, u kakvim ste odnosima ti i Janko/Marko?" Ako misliš da ga nadigraš, pa odgovoriš da ste ok, on te sumnjičavo pogleda i pređe na drugu temu, ali te ostavi u ubeđenju da ti je Janko/Marko nešto smestio. Bilo i onih naivnih, koji odmah opletu po pomenutom kolegi, pa se posle kaju i sekiraju, ali gotovo, izlajali su se i sad nema nazad. I počesmo opasno da zaziremo jedni od drugih, da izbegavamo bilo kakav razgovor, da se osvrćemo i kad izađemo iz firme.

Neki su, bogami, ozbiljno zašli u paranoju i kad je dogorelo do nokata, lepo se organizovali da ga smene. Ali nije ni direktor mutav, tačno je znao šta mu se sprema, pa postavio svoje ljude na strateška mesta. Da nas ubeđuju kako ćemo se vratiti deset godina unazad, pregaziće nas konkurencija, propašćemo načisto... I tako ti se rascepismo k'o kanjon, s jedne strane paranoja vrišti da ćemo završiti kao roblje ako nešto ne preduzmemo, s druge ovi direktorovi prete da ćemo svakako propasti ako odstupimo od puta čiji smo teži deo prevalili. Mi ostali k'o plitak potok, ne znaš kome da se prikloniš, jer ti kajanje ne gine. 

E sad, da l' smo se svi inficirali paranojom ili nam proradio nagon za održanjem vrste, tek dadosmo prećutnu podršku da se ovaj smeni, samo je trebalo da se odluči koga ćemo za novog direktora. Malo šaputanja po kuloarima, malo odmeravanja ličnih želja i složismo se, ne baš jednoglasno, da opet postavimo nekog dobrog čoveka iz naših redova. Nekog ćutljivog, bez ambicija i posebnih dostignuća, jer računamo - ako se nije mnogo mešao u svoj posao, neće ni u naš. 

I postavismo ga. Malo se, doduše, otimao, kaže ne zna šta treba da radi, trebaće mu vremena da shvati, ne bi da se zamera... Ma ajde, molim te, kao da je to nešto biti direktor, tu smo mi, pomoći ćemo. Uostalom, samo se seti kako je bilo kod tvog prethodnika i sve uradi kontra. Jedno vreme bila milina božja, prosto te radost obuzme kad dođeš u firmu pa sretneš direktora, a on servilan i prosto te moli da mu kažeš šta da radi. Potapšeš ga po ramenu i ohrabriš: „Ma polako, bre, ti si naš. Opusti se i uživaj!" 

Dok se nije jednog jutra probudio sa jakim osećajem da je rođen za direktora.

 



Komentari (12)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

eloy eloy 07:55 20.10.2017

hahahahahahaha


Zaiskali ste eto vam ( i nam ) ga !

5-ooooooktobarske tekovine.

Beograd danas



Samo da drug Tasa popunjeni ne prošeta danas terazijama - bojim se raspisaće se u

nastav-ni-cima
selica_nena selica_nena 10:20 20.10.2017

Re: hahahahahahaha

Hvala na lepom dočeku!
eloy eloy 14:31 20.10.2017

Re: hahahahahahaha


Hvala na lepom dočeku!



selica_nena selica_nena 14:38 20.10.2017

Re: hahahahahahaha

Aaaaaj, gde nađe ovog? Sjajno!
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 11:34 20.10.2017

Nas dragi

pokojni prijatelj koji je dugo godina vodio svoju dosta uspjesnu fabriku stolarije cesto je znao da kaze: "Firma - to ti je probusen camac na otvorenom moru a ti moras stalno da veslas i zatvaras rupe."
selica_nena selica_nena 14:40 20.10.2017

Re: Nas dragi

A putnici ljuljaju li ljuljaju!
c_h.arlie c_h.arlie 11:59 20.10.2017

Lepa priča.

Šta je bilo kasnije ?
selica_nena selica_nena 14:41 20.10.2017

Re: Lepa priča.

c_h.arlie
Šta je bilo kasnije ?


Pa ništa, malo smo propali pa sam morala da menjam struku
Черевићан Черевићан 13:19 20.10.2017

меморијом присета

I tako ti se rascepismo k'o kanjon


кањон фирми скромно допринесох
те отписан радно ја се пренух
(30 леета баш га се наљуљах)
матор богме у Печалбу кренух,

да утуђем свету назрем спас
па се... снађох... ( јебо нас,
јер баш знамо кад морамо, упс
)


(у поводу састава Вам ,гђо selice_neno)
selica_nena selica_nena 14:42 20.10.2017

Re: меморијом присета

Черевићан
I tako ti se rascepismo k'o kanjon


Hvala ti, niko lepše ne objasni šta sam htela da kažem.
amika amika 17:42 20.10.2017

Лепо...

Лепо написано, само је тема превише стара - самоуправна.

tek dadosmo prećutnu podršku da se ovaj smeni, samo je trebalo da se odluči koga ćemo za novog direktora. Malo šaputanja po kuloarima, malo odmeravanja ličnih želja i složismo se, ne baš jednoglasno, da opet postavimo nekog dobrog čoveka iz naših redova.


Шта се данас догађа ако ниси задовољан директором?
nask nask 20:13 20.10.2017

Crni ili beli

ma sve to neke tice

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana