Astronomija| Budućnost| Društvo| Moj grad| Porodica

Titova zlodela i beogradski ilegalci

Srđan Fuchs RSS / 24.10.2017. u 02:16

рекоше добри људи овде да ће истина о титоистичким злоделима почети полако да испливава на површину и да ће та истина прочистити србију. колико год настојали да измене ту реалност, да алтернирају повест, да ублаже своја злодела јер су се, ето, боже мој, борили против још  горег зла, четничког, овуда неће проћи. реалност неће бити  алтернирана, ма колико српски (и црногорски) тито-фашисти користили пежоративне описе: наци, капо, фукса, говно, љотићевац... да ниподаштају, ућуткају, понизе вербално критику, тито-фашистима мајка Историја спрема лагано сачекушу. једна од југословенских икона покрета антифашистичког отпора у израелу била је бака Ева Панић.

 

Eva_%28Kelemen%29_Pani%C4%87.jpeg 

 Eva (rođ. Kelemen) Nahir Panić rođena je 3. avgusta 1918. godine u Čakovcu u tadašnjoj Mađarskoj. Bila je jedna od nekoliko hiljada zatočenica logora na ostrvu Sveti Grgur (u blizini Golog otoka) i uz istoričarku Ženi Lebl, jedina koja je krajem osamdesetih godina prva govorila o postojanju logora za žene u godinama posleratne Jugoslavije. O njenom životu, krajem osamdesetih godina, jugoslovenski književnik Danilo Kiš snimio je četvorodelni dokumentarni film "Goli život".

Eva je bila najmlađa od tri kćeri Bele i Eme Kelemen. Odrasla je i školovala se u rodnom gradu. Nakon udaje za mladog srpskog oficira Radeta Panića (rođ. 1915.) preselila se u Zemun. Panići su u tu dočekali početak Drugog svetksog rata. Tokom okupacije Eva i Rade Panić priključili su se Partizanskom pokretu, a potom u Beogradu i Organizaciji BI - "Beogradski ilegalci" (po kojoj su kasnije nastali film i serija "Otpisani"). Nakon završetka rata, tokom sukoba Tita i Staljina Rade Panić je nekoliko puta hapšen da bi oktobra 1951. godine izvršio samoubistvo u zatvoru u Beogradu. Nakon toga Eva je odvedena u logor na ostrvu Sveti Grgur (u blizini Golog otoka) i tamo provela dve i po godine.

O Evi su u međuvremenu snimljena još dva dokumentarna filma (2002. i 2013. godine), a sredinom 2016. objavljena je njena autorizovana biografija u knjizi "Eva".

Od 1966. godine do svoje smrti jula 2015. Eva je živela u Kibucu Šar HaAmakim na severu Izraela.

2014. godine proglašena je za prvu počasnu građanku Grada Čakovca, Hrvatska.

Detinjstvo

Po dolasku u Čakovec (1905) Evini roditelji osnovali su skromni „Međimurski magazin”, prodavnicu pomodne robe, prvu te vrste u gradu. Čakovec je bio mala varoš, sa oko sedam hiljada stanovnika i tek nekoliko jevrejskih porodica. Dom Kelemenovih, u početku trosobni stan u centru malog međimurskog grada, ubrzo je zamenila velika trgovina u prizemlju i prostrani stan na spratu velike kuće u centru varoši. Po završetku osnovne škole, Eva je upisala Građansku školu u Čakovcu, a potom i Trgovačku, nastavljajući porodičnu tradiciju. Diplomirala je 1934. godine i već sa šesnaest oprobala se kao trgovac.

Jevrejska veroispovedna opština Čakovec, najstarija u Međimurju, 1930. godine imala je 211 članova. Čakovečki Jevreji bili su ugledni članovi zajednice: advokati, trgovci, bankari, preduzetnici. Nekoliko godina po završetku Prvog svetskog rata, u Čakovcu je osnovana prva organizacija levičarske omladine koja je, vrlo brzo, u privukla srednjoškolce i visokoškolce – među njima i Evu Kelemen. Koristeći ugled porodice i dobre veze sa susednom Mađarskom, često putujući do obližnje Pešte, Eva je prenosila ilegalni komunistički materijal, predavala ga čakovečkim ilegalcima i pomagala aktivistima koji su, iako pod stalnim pritiskom policije, uspeli da očuvaju organizaciju i učvrste njen ugled među mladima.

Prvi susret 

Osma konjička divizija jugoslovenske Kraljevske vojske stacionirana je u Čakovcu. Iz srpskog seoceta Male Kruševice kraj Varvarina u međimurski garnizon kraljevske konjice na službu je upućen Radosav Panić. Bila je to 1935. godina. Mladim čakovečkim oficirima subotnje zabave bile su prilika da se, bar nakratko, udalje od strogog vojničkog života, prošetaju korzoom, krišom svrate u kafanu. Omiljena mesta okupljanja bile su i srednjoškolske igranke. Jednog subotnjeg popodneva 7. marta 1936. godine dvadesetdvogodišnji oficir Panić, u svečanoj vojničkoj uniformi, sa sabljom na struku, u društvu nekolicine oficira, stigao je u čakovečku gimnastičku dvoranu. Eva se tog popodneva jasno seća:

„Da li gospođica pleše? – iznenadilo me je pitanje mladog oficira. Pitala sam ga ko je i on se predstavio. „Ja sam vojnik, gospođice. Radosav Panić.”

Poznanstvo Eve i Radeta, skriveno od očiju javnosti, trajalo je pet godina. Kako je Eva bila Jevrejka, a Rade oficir kraljevske vojske, bez saglasnosti porodice, par se nije mogao venčati. Nasuprot Radetovom siromaštvu i skromnosti, Evina porodica držala je do "uglednog zeta" obećavši Evu mladiću iz imućne porodice, kojeg nije volela. Ubrzo je i sama odlučila da prizna svoju vezu sa Radetom i ubrza njihovo venčanje. Tek nakon što je, svestan opasnosti koja se sa Zapada bližila Jugoslaviji, pristao, Evin otac Bela Kelemen dao je dozvolu za sklapanje braka i bogat miraz.

Uoči Drugog svetskog rata, strogim antijevrejskim zakonima, Jugoslavija je u znatnoj meri ograničila prava članova jevrejske zajednice. U različitim delovima zemlje zakoni su primenjivani selektivno, pa je i položaj Jevreja bio drugačiji. Proces izopštavanja iz šire zajednice počeo je postupno. Uredbama Vlade Kraljevine Jugoslavije 1940. ograničeno je pravo upisa jevrejske dece u srednje škole. Ovu odluku doneo je 15. oktobra 1940. godine ministar prosvete Antun Korošec. Deset dana ranije, Vlada je objavila Uredbu o merama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnja sa predmetima ljudske ishrane. Njome je zabranjeno ili u znatnoj meri ograničena trgovačka delatnost svim radnjama čiji su vlasnici ili suvlasnici Jevreji. Na udaru su se našla akcionarska društva i zadruge, pa su se jevrejskim privrednim društvima smatrala sva ona u čijim je uprava bio veći broj Jevreja. U takvim okolnostima, sklapanje brakova između Jevreja i ne­-Jevreja bilo je strogo kontrolisano.

Mladi par se ubrzo nastanio u novosagrađenom delu Zemuna kod Beograda. Eva i Rade Panić venčali su se u Vanzesenjskoj crkvi u Beogradu 1940. godine.

 

Drugi svetski rat

Početak rata i bombardovanje Beograda Eva je dočekala u zajedničkom zemusnkom stanu, dok se Rade nalazio na vojnom zadatku u mestu Spišić Bukovici u Hrvatskoj. Nakon kapitulacije Jugoslavije Radeta su zarobile nemačke jedinice, a Eva je ne znajući za sudbinu muža, napustila Beograd i sklonila se u selo Radetovih roditelja na jugu Srbije.

Iščekujući vesti o sudbini ratnih vojnih zarobljenika, Eva je nakon nekoliko nedelja odlučila da sama potraži Radeta i krišom stigla pred kuću u Zemunu. Tamo je zatekla desetine nemačkih oficira, demoliran nameštaj i ispražnjenu kuću. Čekajući zoru i povratak u selo, u blizini kuće pronašla je Radeta, ranjenog. Kako je opisala u svojoj ispovesti (2013. godine) Rade je skokom sa zgrade u kojoj je bio zatočen, uspeo da pobegne iz zatočeništva i nakon dva dana hoda stigne do Zemuna. Eva je povređenog supruga uspela da izvuče iz razrušenog grada i odvede u rodno selo.

“Povređenog supruga sam pronašla u Zemunu. Uspela sam da tokom jedne noći uđem u kuću u kojoj smo Rade i ja stanovali pre rata i ponesem nakit moje majke. Kada smo stigli do Beograda, na Zelenom vencu sam ušla u jednu kafanu i zamolila seljaka da mi za dijamantski prsten proda jednu čezu i konja, kako bih Radeta mogla da otpremim u selo. Tamo smo ga, svekrva i ja, lečile nekoliko nedelja, i u junu se već sasvim oporavio. Kada su tim krajem prošli prve partizanski odredi, povezali smo se sa njima."

Tokom 1942. godine Rade i Eva Panićpriključili su se partizanskom odredu i nakon nekoliko meseci stigli su u Beograd. Ubrzo su oboje postali članovi Organizacije "Beogradski ilegalci" (po kojoj su kasnije nastali film i serija "Otpisani").

"Krajem 1943. godine četnici Draže Mihailovića zatražili su od Radeta da im se priključi i razvede od supruge Jevrejke, uz obrazloženje da su svi komunisti Jevreji, poput najpoznatijeg komuniste Moše Pijade. Saopštio im je da će me navodno poslati kod roditelja u Mađarsku i tako sam se sklonila u Užice, na slobodnu teritoriju, a Rade je otišao u Beograd i povezao se sa partizanskim pokretom. Dobio je zadatak da nastavi kontakte sa pokretom Draže Mihailovića i dokopa se spiskova sa imenima članova i simpatizera NOB-a koje su četnici redovno dostavljali Nemcima. Rade i ja smo, na taj način, uspeli da izradimo 1500 „objava“ za izlazak iz Beograda ljudima sa tog spiska. Svi oni su uspeli da napuste grad na vreme i priključe se Partizanima, a mi smo uspešno obavili zadatak - spasili smo živote 1500 ustanika“. 

1944. godine u logor Aušvic odvedeni su Evini roditelji Ema (1879) i Bela (1874) Kelemen, odakle se nikada nisu vratili. 


Eva%2C_Rade_i_Tijana_Pani%C4%87.JPG

 

 

Posleratne godine 

 Kraj rata Eva i Rade Panić dočekali su u Beogradu, gde se im 1945. rodila ćerka Tijana. Nastanili su se u centru prestonice, u Kosmajskoj ulici broj 34. Prvih godina po oslobođenju, Rade Painić službovao je u Odeljenju unutrašnjih poslova, a potom imenovan za instruktora konjičke milicije. Taj posao je obavljao do 1951. godine.

„Živeli smo veoma skromno od Radetove plate, jer nisam bila zaposlena. Iako smo, za razliku od drugih, imali pravo da koristimo robu iz državnih magacina, uglavnom nismo imali novca da podignemo sva sledovanja, pa sam sa prijateljicom Mirom Carin formirala zajedničko domaćinstvo. Oktobra 1951. godine, Rade se prilikom pada sa konja teško povredio i odsustvovao sa posla. Nekoliko dana kasnije, 13. oktobra, stigao mu je poziv od generala Drulovića, komandanta Milicije. Otišao je na razgovor u Ministarstvo i više se nikada nije vratio. Tada sam ga poslenji put videla.“ 

Bile su to godine kada nije bilo nevinih. Politički sukob Tito – Staljin, u svetlu Rezolucije Informbiroa, koštao je života mnoge Jugoslovene. Pod sumnjom da je deo informbiroovske propagande, vojne vlasti su uhapsile Radeta Panića. Bez istrage i suđenja, optužen je da je ruski špijun, i kao takav, opasan po državu. 

„Narednog dana do mene je došao neki čovek u crnom kožnom kaputu i saopštio da je moj suprug izvršio samoubistvo u zatvoru. Posle vrlo neprijatnog razgovora, odvezao me je u Vojnu bolnicu, gde mi je ponovljeno da je Rade uhapšen po prijavi nekoga iz Vojne kontraobaveštajne službe. Zatražili su da ga se javno odreknem kao izdajnika. Rekli su da će to biti obajvljeno sutradan u „Borbi“ - a ja ću biti slobodna. Odbila sam i prkosno rekla da moj suprug nikada nije bio narodni neprijatelj i da ga se nikada neću odreći. - Dobro, onda idete u zatvor, a Vaša Tijana će ostati na ulici! – zapretili su.  Ostala sam pri svojoj odluci i ubrzo se našla iza rešetaka, u istražnom zatvoru na Obilićevom vencu – svega nekoliko metara od stana u kom smo živeli.“

Posle šest meseci provedenih u istražnom zatvoru na Obilićevom vencu, Eva Panić je sa još 17 žena odvedena u logor na ostrvu Sveti Grgur. U zloglasnom radilištu na Jadranu, kako su ženski logor nazivale tadašnje vlasti, provela je narednih 19 meseci. Ponižavanja, fizičko maltretiranje i surove metode reedukacije kažnjenica, bile su svakodnevica stotinama žena zatočenih u bespuću Kvarnerskog zaliva. 

„Tijana je ostala potpuno sama. Bez oca koji je bio nevino optužen, i majke koja je bila daleko. Tek posle godinu dana dobila sam prva Tijanina pisma. Imala je svega sedam godina. Pisala je i crtala, a ja nisam mogla da joj napišemono što sam želela. Prolazili su meseci, a odvojenost od ćerke sve sam teže podnosila. Živela je kod moje sestre Klare u Lendavi u Sloveniji. Posle 26 meseci provedenih u istražnom zatvoru i logoru, na slobodu sam puštena 29. novembra 1953. godine. Ponižena i nesrećna, bila sam bez posla, novca i stana i još dugo nisam mogla da primim Tijanu nazad, jer nisam imala kud. Dane sam provodila u stanu svoje prijateljice, a noću spavala na podu, jer kreveta nije bilo. Uprkos svemu, bila sam uporna da dokažem da je Rade nevin stradao. Posle 14 godina, zatražila sam i dobila na uvid predmet svog supruga i u dosijeu jasno videla da je Panić bio nevin. Potkazao ga je pukovnik KOS-a Milenko Nikitović, koji je kasnije, zbog lažnog prijavljivanja, osuđen na 18 godina zatvora. Iako sam bila slobodna, teški dani su tek dolazili.“ 

Zenski_lgor_na_Golom_otoku.JPG

 U borbi za očuvanje jedinstva Partije, jugoslovenski režim poseže za represivnim merama prema onima koji su stali na stranu Rusa ili su imali kolebljiv stav prema Rezoluciji IB­a. Na udaru su se našli, ili su se mogli naći, svi koji su opravdavali kritike Sovjeta. U konstantnom strahu od napada SSSR­a i njegovih saveznika na Jugoslaviju, represija je postajala sve snažnija, pa su se „na proveri” našli i članovi KPJ, nekadašnji prvoborci, narodni heroji, čak i neki članovi republičkih vlada. U novinskim tekstovima veličana je uloga Partije i Titovo odlučno NE Staljinu, bez kritičkih analiza i stavova suprotnih liniji Partije. Potkazivanje potencijalnih neprijatelja postalo je novo zanimanje, pa je Udba vrbovala poslušnike u svim redovima, od političara, radnika, profesora, novinara, do tzv. običnog sveta. Praksa branilaca države o izolaciji „izdajnika” – pristalica Rezolucije – brzo se širila zemljom, pa je uskoro svaka republika imala svoje zatvore i istražna odeljenja, posebno formirana za borbu sa neprijateljima naroda i države. Prema nekim procenama, tokom trajanja krize, u zatvorima i logorima širom zemlje našlo se na desetine hiljada građana, među kojima je tri do pet hiljada žena. Iz Komunističke partije Jugoslavije isključeno je blizu šezdeset hiljada članova, a više od trideset hiljada je kažnjeno na neki drugi način. Posebni logori za žene formirani su, počev od 1949. godine, u Ramskom ritu i Zabeli kod Požarevca u Srbiji, u Stolcu u Bosni i Hercegovini, Lonjskom polju u Hrvatskoj, a kasnije i na ostrvima Sveti Grgur i Goli otok u Jadranskom moru. Većina zatočenih žena bile su partizanke i članice KPJ. Lica uhapšena zbog podrške Rezoluciji, sumnje da je podržavaju ili potkazivanjem doušnika i Udbinih agenata, kolokvijalno su nazivana informbirovci ili ibeovci. Prema različitim izvorima, u Jugoslaviji je registrovano oko pedeset pet hiljada ibeovaca od čega je uhapšeno oko šesnaest hiljada ljudi. Većina ih je kažnjena administrativnom merom društveno korisnog rada sa lišenjem slobode.

„Tijana je ostala potpuno sama. Bez oca koji je bio nevino optužen, i majke koja je bila daleko. Tek posle godinu dana dobila sam prva Tijanina pisma. Imala je svega sedam godina. Pisala je i crtala, a ja nisam mogla da joj napišemono što sam želela. Prolazili su meseci, a odvojenost od ćerke sve sam teže podnosila. Živela je kod moje sestre Klare u Lendavi u Sloveniji. Posle 26 meseci provedenih u istražnom zatvoru i logoru, na slobodu sam puštena 29. novembra 1953. godine. Ponižena i nesrećna, bila sam bez posla, novca i stana i još dugo nisam mogla da primim Tijanu nazad, jer nisam imala kud. Dane sam provodila u stanu svoje prijateljice, a noću spavala na podu, jer kreveta nije bilo. Uprkos svemu, bila sam uporna da dokažem da je Rade nevin stradao. Posle 14 godina, zatražila sam i dobila na uvid predmet svog supruga i u dosijeu jasno videla da je Panić bio nevin. Potkazao ga je pukovnik KOS-a Milenko Nikitović, koji je kasnije, zbog lažnog prijavljivanja, osuđen na 18 godina zatvora. Iako sam bila slobodna, teški dani su tek dolazili.“ 

Posle nekoliko turobnih godina u Jugoslaviji, Eva Panić napustila je Beograd i nastanila se u kibucu Šar Hamakim na severu Izraela gde je upoznala svog budućeg supruga Mošu Nahira.

 



Komentari (44)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 03:24 24.10.2017

"Goli život" Danila Kiša



Jedan od najpoznatijih romana jugoslovenskog književnika Danila Kiša Bašta, pepeo – delo o detinjstvu i odrastanju, metafora o strahopoštovanju deteta prema ocu, doživelo je 1980. godine svoje prvo izdanje na hebrejskom jeziku. Našlo se i na policama Univerzitetske biblioteke u Tel Avivu. Bio je to povod da Kiš, u pratnji domaćina i prevodioca, poseti Izrael. U proleće 1986, na poziv Instituta Van Lir Kiš se predstavio izraelskoj akademskoj javnosti.

"Sve je ovde lepo i krasno, brinu o meni, paze da mi ništa ne fali, ali ja se osećam kao ptica u zlatnom kavezu. U Izraelu sam, ali osim najbliže okoline, nisam ništa video”, priseća se, u svojim zapisima Kišovih reči Jovanka Ženi Lebl. Poželeo je da upozna Izrael iznutra, tragajući za mistikom života u komuni. Kibuc Šar Hamakim, jedan od dva jugo­kibuca bio je Kišov izbor. U pratnji Ženi Lebl zastao je u maloj poljoprivrednoj oazi. „Upoznaću te sa još jednom Jugoslovenkom. Možda sretneš novog Borisa Davidoviča”, osmehujući se Kišu, pokazao je put ka kibucu njegov pratilac.

Slučajni izraelski susret učiniće ideju Danila Kiša – da zatvori životno pripovedanje o zatočeništvu – realnom. Deo posleratne političke istorije (sukob sa IB­om i stradanje „neistomišljenika” u zatvorima i konc­logorima) prekriven tamnim plaštom Udbinih izvršitelja pravde, pretočiće u dokumentarnu storiju ispričanu televizijskim jezikom. Materijal nastao u razgovoru Eve Nahir Panić i novinara Raula Tajtelbauma, u rukama Danila Kiša trebalo je da preraste u biografsko štivo. "Upoznao sam dve žene, sa dve sjajne životne priče, ali ja ne želim, neću to da pišem. Međutim, ako hoćeš, napravi, ja ću ti dati sve. Ti napravi seriju o tome”, govorio je Kiš prijatelju Aleksandru Mandiću. Tri godine, navodi Mandić, ubeđivao je nevoljnog Danila da stvori Goli život. Već teško oboleo, Kiš se marta 1989. godine, sa televizijskom ekipom ponovo našao u Izraelu. U produkciji „Avala filma”, sedmodnevno snimanje počelo je šestog marta.

Prva od četiri epizode Golog života, počinje kadrovima u Tel Avivu, na peskovitoj plaži Sredozemnog mora. Pred radoznalim Kišom Ženi Lebl govori o odrastanju i svom detinjstvu. Ređaju se potom priče o sudbinama beogradskih Jevreja uoči i tokom okupacije. Ne nazire se tada nikakva poveznica dve Jevrejke. Kiš vešto, insistirajući na detaljima obimne životne ispovesti, oprezno izlistava biografiju stradalnice koja je, četrdeset godina nakon izlaska iz komunističkog logora, daleko od Jugoslavije,obuzeta dilemama o ispravnosti ideologije kojoj je i sama pripadala.

Prilika je to, piše Mandić, da se osim glavnoj temi iz prikrajka posveti i Kišu – licu čoveka koji je u ranim pedesetim godina već suočen sa konačnošću. „Smrt koja lebdi oko svakog živog, kod Kiša je još vidlјivija. To goni moj refleks dokumentarni, da snimam i beznačajne stvari, posle postaju važne.”

Kiš nije dočekao da vidi završetak svog televizijskog dela, ujedno i poslednjeg autorskog ostvarenja. Reditelj Aleksandar Mandić snimljeni materijal uobličio je u četvorodelnu televizijsku seriju emitovanu na Programu Televizije Sarajevo. Upotpunjen kadrovima snimljenim na ostacima golootočke kaznionice, Goli život, kazivanjima i fotografskim dokumentima otisnut sa jadranskih hridina krenuo je ka jugoslovenskoj obali. Vruća tema oživljena životnim pričama dve Jevrejke pomerila je ugao gledanja na posledice istorijskog sukoba dva komunistička vladara. I sam Kiš, kako navode njegovi savremenici, dugo se dvoumio da piše o toj temi, jer je smatrao da je to odjednom postala moda. Svoje poslednje putovanje Kiš je okončao u Parizu 15. oktobra 1989. godine, kraj uključenog televizora koji nije voleo, veli Mandić.

Knjiga "Eva"

Tokom 2016. godine objavljena je knjiga "Eva", autorizovana biografija Eve Nahir Panić autora Daneta Ilića.

Biografija Eve Nahir Panić uskoro će biti objavljena i na engleskom jeziku u prevodu Mary Thompson Popović.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 03:33 24.10.2017

Раде Панић

Rade Panic, covek koji je previse znao, bio je inmate na robiji mog Dede. Moj Deda je napisao za njega da je "rodjeni predvodnik", da je "chovek za kojim se bespogovorno ide u operacije za sigurnost i slobodu zemlje." Rade je ubijen na robiji. Nije izvrsio samoubistvo. Eva, kada je zavrsila robiju, je pretila da ce se skinuti gola na Trgu Marksa i Engelsa i da ce vikati da je "Rade ubijen nevin."

Umesto toga, CK KP joj je rekao da "nece nishta vikati, nego ce otici u Izrael." Eva je pitala: "Kako cu otici u Izrael kada nemam para za 'leba?". CK joj je platio put. Eva je bila apsolutno voljena od nas ovde u Jugoslovenskoj Zajednici. Stalno je bilo radze kod nje, kafe, bombonjera... Nedavno smo ispricali njenu pricu jednom dobrom Srbinu, svesteniku. On je rekao: "Cekajte, pa ona Zena je krstena u pravoslavnoj crkvi?!" Izvadio je epitrahilj iz kola, i mi smo pevali "Господи помилуј" na njenom grobu.

Нека је вечна слава, хвала и помен Бака Еви и Деда Радету Панићима за све што су урадили за српски и јеврејски народ.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 04:15 24.10.2017

Тијана Панић

Тијана живи у Америци, и осим имена, не жели ништа да има са Србијом, мајком бичерком.



"Jism"

If she'd have known
She'd have shown me
I need to taste her pain
For encouragement
If she'd have known
She'd have shown me
I need to taste her pain
For accomplishment
See, I can only take it out on you
There's no-one else I can trust
See, I can only take it out on you
There's no-one else but us around
You hide these things so well
There's no finding
You hide these things so well
There's no finding, no finding

These runs into the blue
There are no edges
How do I know where you are now?
These paper cuts
Need those gravel grind
Need those pictures to wake me
Give up the drugs
Take the power I offer

Oh the deeper I go
The further I fall
The more I know
The tighter your grip around me
So easily broken
Running down your skin
And the pain runs into the blue
If there's ever anyone else, I'll understand
And kill them
And I'll overflow your every inlet
You will not cough and spit
You awoke from the end
And I tell you with my tongue between your toes
If there's ever anyone else
Don't let them do this
And I'll laugh and revel
As you scratch and crawl
If there's ever anyone else
Just show them the ugly mess

You hide these things so well
There's no finding
You hide these things so well
There's no finding, no finding
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 04:17 24.10.2017

Текст

Доцније ћу га редиговати, шљакам још.

Поздрав из Худа за мог брата Професора Тасића.

tasadebeli tasadebeli 20:32 24.10.2017

Re: Текст

Srđan Fuchs

Поздрав из Худа за мог брата Професора Тасића.



Худ је и најважнији, после породице, у свему овоме.

Одатле, из та два, и креће сва та пуста, најчешће неузвраћена, љубав према било којој мајци бичерки Србији на овоме свету.


П.С. - Срки, јуче се враћам из школе и на друму видим да лежи пас. Ударио га неки од аутомобила који туда шишају великом брзином. Не помера се. Стојим на станици, чекам бус, окрећем главу да не бих видео ако га неки од зујећих аутомобила још који пут закачи.

У једном моменту видим да пас помера главу. Иако ми је у том моменту долазио бус и журио сам (а знаш већ какво је стање са превозом по Бгд. ових дана), нисам могао тек тако да се окренем и одем.

Отрчим до кера (Дебели Жути Доџ, повелики, луталица), станем поред њега на сред пута и показујем аутомобилима да нас заобиђу. Не могу сам да га померим, не знам како да га ухватим, не знам шта му је повређено... Нас двојица тако, по киши, на сред пута. Видела нас колегиница из буса, каже да је сцена била тужна да тужнија не може бити...

У року од два минута прилази ми један бивши ученик из краја, момак од 25 година... Кренуо човек на посао, на бус као и ја, па видео мене насред пута поред кера који лежи... За тим момком приђоше још две бивше ученице, такође девојке од 25, 30 година... Па још неки бивши ђаци из моје школе, некима сам био профа, а некима не, само ме знају из школе...

Врло брзо око немоћне повређене животиње створило се нас десетак, бивши ученици, неки од њих тамнопути монтенигерси као на овом клипу, и ја са њима.

Један доноси ћебе да кера некако носимо у томе, други доноси воду из продавнице, један отишао по ауто да кера возимо ветеринару...

Све у свему, Дебели Жути се родио под сретном звездом... Имао је отворени прелом ноге, збринут је стручно код ветеринара.

А ја сам још увек под утиском што сам видео толико људи, и то оних младих, из "худа" који су јуче журили својим послом, а ипак се прикључили акцији да се спасе немоћна повређена животиња. Пас луталица.

И то, ти људи, то је такође та мајка бичерка Србија. Зар не?
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 05:52 25.10.2017

Re: Текст

tasadebeli



Худ је и најважнији, после породице, у свему овоме.


И то, ти људи, то је такође та мајка бичерка Србија. Зар не?


Нису, Худ, ти људи, ти, то је Мајка Небеска Србија!
apacherosepeacock apacherosepeacock 12:17 25.10.2017

Re: Текст

Све у свему, Дебели Жути се родио под сретном звездом...


Za Tasu i njegove bivse ucenike.. i psetancu uspesan oporavak


PS. A onom ko ga je zgazio - crko i raspao se dabogda!
nikvet pn nikvet pn 12:18 25.10.2017

Re: Текст

tasadebeli

Један доноси ћебе да кера некако носимо у томе, други доноси воду из продавнице, један отишао по ауто да кера возимо ветеринару...

Све у свему, Дебели Жути се родио под сретном звездом... Имао је отворени прелом ноге, збринут је стручно код ветеринара.


И, даље? Ветеринар је погледао пса па погледао вас, онда је помислио: а ко ће то да плати? Није ни питао јер одговор зна - нико, јебига. Онда је прилегао на озбиљан посао, урадио све по ПееС-у; затим звао неку од ординацији припадајућих заштитарки да га прихвати па божездравља удоми... На крају радног дана отписао је потрошени материјал, лекове и свој рад... И уопште се није лоше осећао.

И то, ти људи, то је такође та мајка бичерка Србија. Зар не?
apacherosepeacock apacherosepeacock 12:38 25.10.2017

Re: Текст

И, даље?


Pa na veterinarskom i nisu bas astronomske cene..
niti ce veterinari da krepaju od gladi ako nesto, nekad, urade za dz.
maksa83 maksa83 12:55 25.10.2017

Re: Текст

niti ce veterinari da krepaju od gladi ako nesto, nekad, urade za dz.

Meni je veterinar za mačka (kog je, posle uličnih avantura, u dva navrata skoro bukvalno vraćao iz mrtvih) prvo ispisao na računu sve što je ušlo u dijagnostiku i terapiju, i onda kad je video konačnu cifru samo srezao to paušalno za 40% pošto mu je bilo neprihvatljivo da toliko naplati.
apacherosepeacock apacherosepeacock 13:42 25.10.2017

Re: Текст

video konačnu cifru samo srezao to paušalno za 40% pošto mu je bilo neprihvatljivo da toliko naplati.


Pa eto..

I ja imam inace skroz pozitivno iskustvo sa veterinarima (minus par izuzetaka).
(nekoliko puta sam se pojavila sa pronadjenom 'ticom i nisu mi nikad naplatili intervenciju)
nikvet pn nikvet pn 13:54 25.10.2017

Re: Текст

niti ce veterinari da krepaju od gladi ako nesto, nekad, urade za dz




Па наравно. Од 10 па и до 30% читавог посла оде гратис, ненаплативо. Таки посо па то ти је. Ипак привилегија је радити са добрим људима који нешто живо чувају и воле.

(Максо, од мене имаш фрај кастрацију мачора пре него му оде глава )
apacherosepeacock apacherosepeacock 14:08 25.10.2017

Re: Текст

Ипак привилегија је радити са добрим људима који нешто живо чувају и воле.


apacherosepeacock apacherosepeacock 14:13 25.10.2017

Re: Текст

(Максо, од мене имаш фрај кастрацију мачора пре него му оде глава


Mislim da bi ti pre Maxa stavio svoja * pod noz nego ona od repatog cetvoronoznog..
mirelarado mirelarado 15:05 25.10.2017

Re: Текст

Па наравно. Од 10 па и до 30% читавог посла оде гратис, ненаплативо. Таки посо па то ти је.


Moj utisak je da za veterinarsku medicinu, za razliku od humane, važi da lekari vole svoje pacijente. :)
maksa83 maksa83 16:11 25.10.2017

Re: Текст

Mislim da bi ti pre Maxa stavio svoja * pod noz nego ona od repatog cetvoronoznog..



Pa, ono, nije daleko od istine. :)))

Inače, pitam istog tog veterinara (Sveti Vrači na Voždovcu, aj' da reklamiram kad sam ga već hvalio) u nekom od tih vraćanja ovog kretena iz mrtvih da l' da ga štrojim (i izrazim principijelno neslaganje sa konceptom sakaćenja životinje da bih je prilagodio sebi), i on - koji je opet i tu mogao da mi uzme pare - kaže "nemoj, nek' poživi koliko poživi k'o muškarac".

maksa83 maksa83 16:12 25.10.2017

Re: Текст

Moj utisak je da za veterinarsku medicinu, za razliku od humane, važi da lekari vole svoje pacijente. :)

Da, to bih i ja rekao - 99.9999999% njih tu dospe zato što baš voli životinje, za razliku od 99.9999999% lekara koji tu dospeju zato što jako vole sebe.
tasadebeli tasadebeli 19:26 25.10.2017

Re: Текст

nikvet pn

И, даље? Ветеринар је погледао пса па погледао вас, онда је помислио: а ко ће то да плати? Није ни питао јер одговор зна - нико, јебига. Онда је прилегао на озбиљан посао, урадио све по ПееС-у



Олакотна околност за Жутог Дебелог у тражењу срећне звезде је што дотични ветеринар има ординацију у близини моје школе и што такође има сина у млађим разредима којем ћу вероватно ја, како ствари у школи теку боже здравља, бити разредни старешина.

Нисмо чика ветеринар и ја причали на ту тему, али то нам је просто врцало из размењених погледа...

Додај на то и ово што сви кажу и са чиме се слажем у потпуности да ветеринари у 99% случајева воле своје пацијенте (чиме се хумана медицина баш и не може похвалити - толиким процентом) и ето ти срећног решења и епилога приче за све.

Највише за Жутог Дебелог.


П.С. - Знам ветеринарску ординацију на Новом Београду, водио сам моју керушу тамо десет година, у приземљу једне зграде изнад које је живео један момак сам са својим мачком. Ускоро се у живот два момка, и у њихов стан, уселила једна девојка. Од тада је мачак једно пет пута покушавао самоубиство бацањем са терасе (што није никада пре радио), али би увек пао пред врата те ветеринарске ординације, а они би га сваки пут уредно уносили унутра, крпили, лечили,...

Јадан мачак.

Неуспешни самоубица као онај из Алана Форда.
tasadebeli tasadebeli 19:42 25.10.2017

Re: Текст

maksa83

kaže "nemoj, nek' poživi koliko poživi k'o muškarac".



Ја се пожалим ветеринару, човеку старијем од мене, код којег сам одводио моју керушу како је ја пуштам да се пари, не забрањујем јој, а она као за инат неће са псима своје величине и висине, него се заљубљује и пати све за неким прцољцима који не могу да је дохвате.

"Господине докторе, стварно немам намеру да придржавам шамлицу њеним швалерима!"

Мртав озбиљан, депресивним гласом, чика ветеринар ми каже:

"Знате шта... Жене су вам јако чудна ствар."
tasadebeli tasadebeli 19:46 25.10.2017

Re: Текст

apacherosepeacock

A onom ko ga je zgazio



Згазио и отишао...

Вероватно и не трепнувши.
c_h.arlie c_h.arlie 21:20 25.10.2017

Re: Текст

maksa83
niti ce veterinari da krepaju od gladi ako nesto, nekad, urade za dz.

Meni je veterinar za mačka (kog je, posle uličnih avantura, u dva navrata skoro bukvalno vraćao iz mrtvih) prvo ispisao na računu sve što je ušlo u dijagnostiku i terapiju, i onda kad je video konačnu cifru samo srezao to paušalno za 40% pošto mu je bilo neprihvatljivo da toliko naplati.

Moja oba mačora umrla, vučjaka zgazilo - bio je i poprilično star.
Žena neće da više ništa nabavljamo - kaže, dosta joj je trauma, jer rastanak sa njima bude ponekada ekstremno težak.
c_h.arlie c_h.arlie 21:22 25.10.2017

Re: Текст

maksa83
Mislim da bi ti pre Maxa stavio svoja * pod noz nego ona od repatog cetvoronoznog..



Pa, ono, nije daleko od istine. :)))

Inače, pitam istog tog veterinara (Sveti Vrači na Voždovcu, aj' da reklamiram kad sam ga već hvalio) u nekom od tih vraćanja ovog kretena iz mrtvih da l' da ga štrojim (i izrazim principijelno neslaganje sa konceptom sakaćenja životinje da bih je prilagodio sebi), i on - koji je opet i tu mogao da mi uzme pare - kaže "nemoj, nek' poživi koliko poživi k'o muškarac".


Normalno !
Kako drugačije ?!
maksa83 maksa83 21:41 25.10.2017

Re: Текст

Žena neće da više ništa nabavljamo - kaže, dosta joj je trauma, jer rastanak sa njima bude ponekada ekstremno težak.

Ne treba čovek da se vezuje ni za šta što će da nadživi. Opet, bez toga ne bi bio čovek.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 07:52 26.10.2017

Re: Текст

Da, to bih i ja rekao - 99.9999999% njih tu dospe zato što baš voli životinje, za razliku od 99.9999999% lekara koji tu dospeju zato što jako vole sebe.

Мислим да је решење да људе лече ветеринари. Тиме све дође на своје место.
nikvet pn nikvet pn 09:00 26.10.2017

Re: Текст

Predrag Brajovic
да људе лече ветеринари


Кад сам радио у селу дође један румен плећат брка па каже:
- Доктуре, нешто мало сам посеко руку па сам дошо да ме ушијеш.
Па отвори шаку кад оно... Од моторке рана са уљем, земљом и пиљевином, одвратно.
- То не радим ја него ајде ти благо мени тамо где треба.
- Јес па да ми зашију сас они тежињави конци, нећу, него ти да ми зашијеш сас они твоји пчешки. Видо сам како то лепо зарашћује.
Позовем телефоном хирурга, мој школски:
- Друже, ево шаљем ти пацијента гадно се посеко али оће шивење строго кучећом концима; ево шаљем ти по њему пар комада...
(- Јел то оне дексоне што сам ти дао?)
- Јесте, баш то, ајде учини молим те.
И све се лепо завршило закључно са цинквитаминском.
c_h.arlie c_h.arlie 13:44 26.10.2017

Re: Текст

maksa83
Žena neće da više ništa nabavljamo - kaže, dosta joj je trauma, jer rastanak sa njima bude ponekada ekstremno težak.

Ne treba čovek da se vezuje ni za šta što će da nadživi. Opet, bez toga ne bi bio čovek.

Normalno !
Na žalost, nije moguće swič prebaciti na "Nevezivanje". Stoga ona i ne želi više da imamo reponje.
Ja sam za, no, ona, žena mi je bitnija od reponja.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 04:48 24.10.2017

Синагоге, срушене у Војводини



Primarno
Sinagoge

Dushan Mihalek
prima ja
prije 2 sata

Sinagoge u Vojvodini – godine gradnje i rušenja

Bač (1750 - 1980)

Bačka Palanka (1806 - 1956)

Bački Brestovac (1880 - 1948)

Bačko Gradište (1890 - 1955)

Bački Petrovac (1905 - 1962)

Bačko Petrovo Selo (1: 1854 - 1950); (2: 1905 - 1951)

Bajmok (1896 - 1948)

Banatsko Aranđelovo (1880 - 1948)

Begejci (1870 - 1941)

Bela Crkva (1848 - 1950)

Beodra [danas Novo Miloševo] (1880 - 1941)

Bezdan (1807 - 1948)

Čoka (1900 - 1941)

Čonoplja (1763 - 1948)

Crvenka (srušena 1948)

Čurug (1880 - 1950)

Debeljača (1895 - 1941)

Đurđevo (1900 - 1948)

Ečka (1870 - 1941)

Feketić (1900 - 1948)

Gospođinci (1900 - 1948)

Horgoš (1910 - 1948)

Inđija (1903 - 1943)

Kanjiža (1861 - 1948)

Kikinda (1880 - 1955)

Kula (1861 - 1948)

Martonoš (1800 - 1949)

Mokrin (1876 - 1941)

Mol (1877 - 1960)

Novi Bečej (1865 - 1947)

Novi Kneževac (1910 - 1948)

Pačir (1850 - 1948)

Padej (1880 - 1947)

Pančevo (1902 - 1954)

Pivnice (1900 - 1944)

Prigrevica (1880 - oko 1948, zajedno sa kapelom i grobljem)

Ratkovo/Parabuć (1870 - 1948)

Ruma (1935 - 1943)

Riđica (1900 - 1948)

Šid (1900 - 1942)

Silbaš (1900 - 1948)

Sivac (1878 - 1948)

Sonta (1900 - 1948)

Srbobran (1900 - 1956)

Sremska Mitrovica (1904 - 1942)

Stanišić (1870 - 1950)

Stara Pazova (1903 - 1942)

Stari Bečej (1883 - 1962)

Temerin (1878 - 1947)

Titel (1900 - 1950)

Tovariševo (1900 - 1948)

Vrbas (1914 - 1948)

Vršac (1828 - 1966)

Žabalj (1904 - 1950)

Zrenjanin (1896 - 1941)



Izvor: Jewish Heritage Europe, vojvodinacafe.rs


--
Dushan Mihalek
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 05:17 24.10.2017

Србијо, мајко бичерко

за Тијану Панић

И за моју браћу Методија и проф. Тасића

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 06:35 24.10.2017

Иначе

За браћу Елојзија и Методија, који се тако згражају над површношћу моје едукације, пратилац Данила Киша је била моја колегиница, Марта Плато, прва професионална водичка мин. туризма Државе Израел за СХЈ подручје, 1970-их. Жена је рођена Новосађанка. На Рацији, у Новом Саду, била је беба. Њени родитељи су је пребацивали иза леђа једних другима, на Штранду код нас у граду. Тако је преживела. Родитеље су мађарски фашисти бацили под лед. Одрасла је у српској новосадској породици, и 1948. је имигрирала у Израел. Јако нежна жена. Када јој причам о Новом Саду, увек ми потеку сузе. Велики другар, и велики Антифа борац. Толико о нашој професији, којој се вас двојица идола подсмевате.
c_h.arlie c_h.arlie 09:03 24.10.2017

M'da !

Neka je večna slava Evi i Radosavu !
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 12:19 24.10.2017

Re: M'da !

Чаки, знаш да нам је комплетна архива из Другог у Москви? Ј'бга, однела браћа Црвеноармејци. Ваљда ћеш ти својим шармом успети да избургијаш да се врати.
c_h.arlie c_h.arlie 12:44 24.10.2017

Re: M'da !

Srđan Fuchs
Чаки, знаш да нам је комплетна архива из Другог у Москви? Ј'бга, однела браћа Црвеноармејци. Ваљда ћеш ти својим шармом успети да избургијаш да се врати.

Nikada nisam ništa imao sa arhivarskim službama --- osim što sam bio zavođen u istima.
A možda sam i sada - ko bi ga znao.
A i da jesam, nije me ni briga.
docsumann docsumann 17:52 24.10.2017

Re: M'da !

c_h.arlie
Srđan Fuchs
Чаки, знаш да нам је комплетна архива из Другог у Москви? Ј'бга, однела браћа Црвеноармејци. Ваљда ћеш ти својим шармом успети да избургијаш да се врати.

Nikada nisam ništa imao sa arhivarskim službama --- osim što sam bio zavođen u istima.
A možda sam i sada - ko bi ga znao.
A i da jesam, nije me ni briga.


nemoj sad ti tu nama - jesi/nisi
il jesi, il niJesi
može i obrnuto
no to su već nečista posla
Черевићан Черевићан 13:00 24.10.2017

vitam impendere vero

godine kada nije bilo nevinih


слуђеност општа несумњам да беше
времена сазнању треба .... да се јави
несрећа лична .... порази су наши
но биће сведока кад истина слави



Srđan Fuchs Srđan Fuchs 13:47 24.10.2017

Re: vitam impendere vero

docsumann docsumann 17:54 24.10.2017

svi titovi pioniri

bi morali da se izegzorciziraju, masovno.
s ajahuasku
angie01 angie01 21:39 24.10.2017

Re: svi titovi pioniri

bi morali da se izegzorciziraju, masovno.




i vidi sta onda ispadne-aleksandar vulin vucic




spukiii
docsumann docsumann 08:55 25.10.2017

Re: svi titovi pioniri

i vidi sta onda ispadne-aleksandar vulin vucic


kakve veze ova kreatura ima s ajahuaskom?
angie01 angie01 12:04 25.10.2017

Re: svi titovi pioniri

kakve veze ova kreatura ima s ajahuaskom?


ja sam svoj komentar vezala za egzorcizam kao takav...potpuno sam zanemarila samanske preparate iz Amazonije



( u stvari, toliko sam se slogirala kada sam videla ovu muuulinovu fotku na kojoj se vidi kako se potrudio da lici na svog dzizesa, da sam morala negde da je nakacim, pa je eto izor pao na tvoj komentar kao zgodan:).
docsumann docsumann 18:04 24.10.2017

srks


preporuka

ka ruka

Denisa Ciplenkova



preporuka - gledati ubrzano (x2)
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 11:21 25.10.2017

Re: srks

Хвала, мај Бро. Него не могу да читам овог Јуду, у п.м. На свакој страници се расплачем, као пичока нека. Тотално си ме разјебао емоционално с тиме. Сада ћеш да изволиш да дођеш из ХН у НС да спарингујемо, јер си ме разорио емоционално. Мада, ако ме пропеглаш физиком, не знам ко ће на пуцању бити бољи!
rade.radumilo rade.radumilo 12:03 25.10.2017

Bilo bi zanimljivo

prokopati arhive u Moskvi i videti koliko je stvarno Sovjetskih agenata bilo u Jugoslaviji u to vreme. Koliko je oficira i drugih službenika vrbovano (obično su koristili kombinaciju alkohola i seksa da ih posle ucenjuju).
Verujem da se ukupan broj meri desetinama, a da je hiljade ljudi nastradalo. Takođe bi bilo zanimljivo videti koliko ih se "provuklo" kroz sve to i ostalo neotkriveno.
49 41 49 41 21:23 29.10.2017

Dr. Mario

Radio je kao dezurni lekar na nekom gradilistu u Iraku, daleko u pustinji.
Desila se nesreca na tom gradilistu; gde je dezurao.
Na skelama u visokom tunelu, prilikom nanosenja betona po svodovima tunela; puklo je siroko crevo koje je nanosilo slojeve betona.
Radnik je pao sa visoke skele.
Najvise je stradalo lice-glava.
Duboke posekotine celog lica, umazano krvlju, prasinom, tecnim betonom.
Nije se usudio da ga transportuje kroz pustinju dez. vozilom; moze se zaglaviti u pesku tih 110 km; paklenoj vrucini.
Zgrabio je iz menze krigle meda od urmi.
Zbog hitnosti, posuo mu med po glavi - licu.
Nije imao vremena za ciscenje posekotina po glavi i licu, kako mi pricase.
Previo mu je celu glavu kao skafander.
Nikada to nije radio, al' je cuo tu pricu.

U medjuvremenu su dosla trojica brace iz Yu, cuvsi za nesrecu. Sva trojica kao grizliji.
Dezurali su pored njega. Posle nedelju dana kad je Mario; uz njihovo prisustvo poceo da skida slojeve zavoja sa glave, uhvatila ga je panika sta ce ugledati ispod zavoja.

Ubice me ona trojica medveda od brace; rece.

Ukazalo se cisto lice, kao decije dupe; bez oziljaka, tragova ikakve prljavstine, svezije i cistije nego ikada.

"Medvedi" zgrabili Maria; poceli da ga bacaju u vazduh od srece.

c_h.arlie c_h.arlie 08:17 30.10.2017

Re: Dr. Mario

49 41
Radio je kao dezurni lekar na nekom gradilistu u Iraku, daleko u pustinji.
Desila se nesreca na tom gradilistu; gde je dezurao.
Na skelama u visokom tunelu, prilikom nanosenja betona po svodovima tunela; puklo je siroko crevo koje je nanosilo slojeve betona.
Radnik je pao sa visoke skele.
Najvise je stradalo lice-glava.
Duboke posekotine celog lica, umazano krvlju, prasinom, tecnim betonom.
Nije se usudio da ga transportuje kroz pustinju dez. vozilom; moze se zaglaviti u pesku tih 110 km; paklenoj vrucini.
Zgrabio je iz menze krigle meda od urmi.
Zbog hitnosti, posuo mu med po glavi - licu.
Nije imao vremena za ciscenje posekotina po glavi i licu, kako mi pricase.
Previo mu je celu glavu kao skafander.
Nikada to nije radio, al' je cuo tu pricu.

U medjuvremenu su dosla trojica brace iz Yu, cuvsi za nesrecu. Sva trojica kao grizliji.
Dezurali su pored njega. Posle nedelju dana kad je Mario; uz njihovo prisustvo poceo da skida slojeve zavoja sa glave, uhvatila ga je panika sta ce ugledati ispod zavoja.

Ubice me ona trojica medveda od brace; rece.

Ukazalo se cisto lice, kao decije dupe; bez oziljaka, tragova ikakve prljavstine, svezije i cistije nego ikada.

"Medvedi" zgrabili Maria; poceli da ga bacaju u vazduh od srece.


Lepa priča.
Lajk !

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana