Filozofija| Istorija| Obrazovanje| Politika

Napoleon – drugi deo

Neven Cvetićanin RSS / 24.10.2017. u 16:41

Vreme sredine osamdesetih godina 18. veka, koje je neposredno prethodilo Francuskoj revoluciji i u kome je čitavo društvo lagano tinjalo pod krhkim režimom Luja XVI, obeležava lično Bonapartino političko lutanje među različitim političkim idejama i ideologijama - od korzikanskog nacionalizma u ranoj fazi do, kasnije kada Revolucija već bukne, jakobinizma. Ono što će biti zajedničko svim idejama prema kojima je mladi Napoleon gajio simpatije je da su bile revolucionarne i da nisu bile konzervativne u tadašnjem značenju tog izraza, pod kojim se podrazumevala sklonost ka rojalističkim snagama reakcije koje su bile izazvane i uzdrmane Francuskom revolucijom.
Početna Bonapartina stajna tačka je bila eksplicitno na strani snaga akcije i Revolucije nasuprot snagama reakcije i Restauracije, što biva potpuno vidljivo kada u julu 1793. godine publikuje jedan pro-republikanski pamflet koji ga dovodi u samo središte jakobinskog pokreta, da bi uskoro postao i jednim od artiljerijskih komandanata republikanske vojske. Ovo mu daje priliku da pokaže svu raskošnost svog vojničkog talenta prilikom opsade Tulona u jesen 1793. godine, gde su republikanske snage držale opkoljen pobunjen rojalistički grad koji je imao podršku britanske mornarice, pri čemu Bonaparta precizno matematički odabira i osvaja brdo sa kojeg svojom aritiljerijom tera Britance u povlačenje, a rojaliste na predaju, odnoseći svoju prvu značajnu vojnu pobedu, bivajući i sam u ovoj bici ranjen.
Nakon ovoga njegov uspon kroz rangove i činove republikanske vojske biva munjevit, te on, sa nepune dvadeset i četiri godine postaje najmlađim brigadnim generalom republikanske vojske. Dolazeći u priliku da sada kao brigadni general komanduje vojnim jedinicama i njihovim operacijama, on nadalje pokazuje svoj raskošni vojnički talenat koji se, u svom temelju, sastojao od spoja matematičko-naučnog i taktičko-operativnog uma, što je Napoleonu omogućavalo da rešava efikasno razne vojne situacije u svoju korist, pokazujući se u umerenoj meri i inovativnim, ali pre svega munjevitim i sklonim riskiranju, što mu je donosilo značajnu prednost pred inertnim i nemaštovitim protivnicima.
No, ovde nas neće zanimati vojno-taktički deo njegove ličnosti niti ćemo se upuštati u analizu bitaka koje je rešavao poput egzaktnog naučnika, već će nas pre svega zanimati političko-strateški deo njegovih aktivnosti.
Za nas je najvažnije da podvučemo činjenicu da Napoleon obitava i sazreva unutar revolucionarnog tabora velike političke dihotomije epohe, stojeći na strani snaga akcije i Revolucije nasuprot snagama reakcije i Restauracije. On je kao vojnik bio po definiciji vezan za državu, no u vremenu u kojem postaje generalom i sve vidljivijim javnim delatnikom, društvo, koje je eksplodiralo u Francuskoj revoluciji, preuzima državu. Tako se može reći da je on već svojim ambivalentnim statusom - na jednoj strani - vojnika koji je po definiciji uvek vezan za državu - i na drugoj - statusom generala Revolucije kroz koju je progovorilo pobunjeno društvo - težio sintezi između države i društva. No, budući da su u svim revolucijama sporna pitanja legitimiteta i državnog autoriteta, u tadašnjoj Francuskoj, sve dok se Revolucija ne završi, neće biti jasno ko predstavlja državu. Ipak, Napoleonova lična odluka je bila da se u svojoj ranoj fazi pridruži onim snagama koje su politički legitimitet htele da formiraju odozdo - iz društva - nasuprot onim snagama koje su htele da ga formiraju odozgo - od strane konzervativne burbonske monarhije, pozivanjem na božansko vladarsko pravo kraljeva.
Napoleon je kao mladi general Revolucije stajao na strani pobunjenog društva, ali je samom činjenicom pripadnosti vojničkoj, a ne političkoj kasti, bio vezan za državu i vojsku kao jedan od osnovnih državnih sistema, koji se doduše i sam podelio na pristalice Revolucije i pristalice Restauracije, usled revolucionarnih komešanja. Ono što je Napoleona u startu činilo ambivalentnim poput Rišeljea, koji je kao što smo videli u prethodnom poglavlju bio „svetovni kardinal", je bila njegova pripadnost u isti mah i vojničkoj kasti, koja je po definiciji u službi države ko god da je vodi, i pripadnost jakobinskoj eliti, koja je u to vreme vodila državu, iako njegovo delovanje kao mladog generala neće biti preterano političko, već će biti pretežno vojničko.
Upravo će mu ovaj ambivalentan status, omogućiti kasnije da u revoluciju unese „reakcionarne elemente" pozivajući se stalno na red i poredak, pogotovo u vremenu nakon 1794. godine i tzv. 9. Termidora u kojem stradaju jakobinske vođe, u vremenu u kojem će sama Revolucija krenuti u potragu za stabilnošću. Napoleon će iskoristiti svoje dotadašnje, još uvek ne preterano značajne vojne uspehe, da se predstavi kao potencijalni noslilac stabilnosti u političkom kovitlacu koji je nastupio nakon pada jakobinaca, te će on hteti da se nametne upravo kao nosilac sinteze koju je Revolucija počela da traži prelazeći iz svoje radikalne u svoju umerenu fazu, pri čemu će kao nekompromitovani, a efikasni vojnik, imati prednost u kredibilitetu pred profesionalnim „klasičnim" političarima.
Težnja revolucije ka umeravanju i sintezi biće vidljiva iz postjakobinskog ustava donešenog 1795. godine i nove Deklaracije o pravima, mnogo umerenije od prethodne dve (iz 1789. i 1793. godine). Napoleon će se u vreme donošenja novog ustava, pošto je u vreme zavere protiv Robespjera i sam bio pod opasnošću kao simpatizer jakobinaca, pragmatično staviti na raspolaganje postjakobinskoj „smekšanoj" Revoluciji gušeći 5. oktobra 1795. godine novi rojalistički ustanak zajedno sa Polom Baroom (Paul Barras), jednim od najmoćnijih ljudi Direktorijuma - tela koje će sada imati izvršnu vlast - što ga dodatno lansira u orbitu političke moći.
U gušenju rojalističkog ustanka se pokazuje nemilosrdim zasipajući pobunjenike direktno artiljerijskom vatrom, što, nakon perioda sumnjičenja zbog sklonosti jakobinizmu, obnavlja njegov status unutar republikanskih oružanih snaga, te on postaje zapovednikom tzv. unutrašnje vojske. Njegovu moć dodatno jača veza sa lepom udovicom kreolskog porekla i prvom od nekoliko bitnih žena u njegovom životu - Žozefinom de Boarne (Joséphine de Beauharnais) - koja je bila politički uticajna zahvaljujući svojoj ranijoj bliskoj vezi s Polom Baroom, najmoćnijim čovekom Direktorijuma. Napoleon sa Žozefinom stupa u građanski brak u martu 1796. godine, a u istom mesecu ga Bara predlaže za zapovednika francuske vojske u Italiji.


(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige. Autor će potpisivati knjige i družiti se čitaocima u sredu 25.10.2017. g. od 15 do 18 h na Sajmu Knjiga na štandu izdavačke kuće „Arhipelag")

 



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

stefan.hauzer stefan.hauzer 13:13 25.10.2017

*

Težnja revolucije ka umeravanju i sintezi biće vidljiva iz postjakobinskog ustava donešenog 1795. godine i nove Deklaracije o pravima, mnogo umerenije od prethodne dve (iz 1789. i 1793. godine).


Šta znači "umeravanje"?

Ustav iz 1975.godine; nije "umeravanje", ali ja svakako ograničavanje vlasti na buržoaziju. Svojevrsno pravljenje krugova vlasti u (liči, ali nije) piramidalnoj šemi; Dom petstotina>Dom starijih>Direktorijum / ali stvarni problem je permanentno ratno stanje u kojem se nalazi Fransucka - koje razbija okruženu piramidalnu šemu. Nakon Kampoformija i pobedničkog mira; koji je van ikakvog zakona izveo sam Bonaparta; što je stvorilo njegovu popularnost kao generala koji pobeđuje i ujedno nagovestilo težnju ka apsolutnoj neometanoj vlasti. To su, na primer, dihotomije koje je tada bilo lako spojiti - kraj Revolucije u oivičenoj diktaturi jednog čoveka, generala, pobednika u ratu (izvršna i vojna vlast).

Naravno, ako Jakobinsku diktaturu vidimo kao najvišu tačku Revolucije, onda Termidorski konvent dođe kao opadajuća faza; ali Termidorski konvent je samo jedna od etapa Revolucije ili faza, kako ko voli, ali suštinski je vraćanje na Lafajetove zamisli; s tim što je Revolucija otišla toliko daleko, da je morala da sadrži prerogative republike. Tako je i napravljeno zaokruživanje vlasti (stvaranje novih elita vlasti) novim zakonom: da 2/3 poslanika novog konventa moraju biti pripadnici starog, s obzirom na porast popularnosti rojalista. Tako je i nastala rojalistička pobuna kod Svetog Roka (13 vandermajera) koja je i proslavila Napoleona i vratila jakobince u milost Revolucije zbog zasluga u odbrani njenih tokova. Bonaparta će ponovo iskočiti 1797.godine u odbrani Revolucije od monarhista i to zato što je napadan kao bivši jakobinac, kao i u trećoj odbrani Revolucije "30 prerijala godine VII", koja je ceo Direktorijum skrenula u levo; i pre bih rekao da se Revolucija tada komešala između radikalnog i (hajde) "umerenog"; ali da li se sme reći za "umereno" o bilo kojoj fazi Revolucije, mislim, nije to bila uobičajena pojava u Evropi tog doba, i ovako "umerena" ona je bila radikalnija (miljama daleko) od bilo čega u Evropi tada?

I ne sme se zaboraviti da je Francuska u permanetnom ratnom stanju i da je Revolucija bila ugrožena i iznutra, kao i spolja, i da je postoja težnja u jakoj vlasti i spajanju vojne i političke moći (što smo videli da Direktorijum i Termidorski konvent nije bio u stanju da sporvede) i to su dihotomije koje će dovesti Napoleona, a ne one reakcija vs revolucija, društvo vs država, nego permanentno ratno stanje i jaka izvršna vlast. I to nije čak Napoleon prvi započeo, nego Lafajet, koji je bio užasan vojskovođa, i to pre može biti vraćanje na početnu ideju Revolucije, nego "umerenjaštvo".


Revolucija nije imala problem da sebe nametne društvu, ona je imala problem da razdvoji vojnu i izvršnu vlast, što jeste obeležje epohe koja se dogodila nakon Revolucije, i zato Napoleon dolazi kao poslednja etapa Revolucije, skoro pa logično rešenje. I da nije bio Napoleon; čuvar Revolucije je mogao da bude samo uspešan vojni general, jer Revolucija bez obzira koliko je imala unutrašnjih neslaganja, morala je biti pre svega odbranjena od spoljnih opasnosti.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:25 30.10.2017

Seks u Beču posle Bonaparte

Jedne noći stigao je u neuobičajeno uzbuđenom stanju. Doneo je neki mali kasetofon i odmah pustio traku, Šubertov kvintet za gudače. Ne bih to nazvala seksi muzikom, a nisam ni bila u takvom raspoloženju, ali on je želeo da vodimo ljubav, tražio je, tačnije rečeno – izvinite što sam ovako eksplicitna – da usaglašavamo kretnje s muzikom, sa sporim stavom.

Pa sad, možda je dotični spori stav izuzetno lep, ali na mene nije delovao nadražujuće, daleko od toga. Da stvar bude još gora, nije mi izbijala iz glave slika sa kasete: Franc Šubert, ne u liku boga muzike već nekog izmoždenog, kijavičavog bečkog činovnika.
Ne znam koliko vam je poznat taj spori stav, ali ima u njemu jedna duga violinska melodija koju prati duboko pulsiranje viole, i osetila sam kako on pokušava da prati njen ritam. Sve mi je to delovalo usiljeno, neopisivo smešno. Ko zna kako, ta moja distanca probila se i do njega.
»Isključi misli», zašištao je na mene. «Uživljavaj se u muziku!»
I šta da vam kažem, nema boljeg načina da nekog izbacite iz takta nego da ga učite šta bi trebao da oseća. Okrenula sam mu leđa i njegov mali erotski ogled se odmah srušio.
Pokušao je kasnije da se opravda. Samo je hteo, navodno, da mi ukaže na istoriju osećanja. Osećanja koja su cvetala u u Šubertovo doba do danas su, uglavnom, izumrla. Jedini način da ih ponovo oživimo vodi preko muzike iz tog vremena. Jer muzika je trag, zapis o osećanjima. Spori stav Šubertovog gudačkog kvinteta govori baš o tucanju. Da se nisam operila, da sam pustila da se muzika ulije u mene i da me celu prožme, doživela bi titraje nečeg potpuno nesvakidašnjeg: kako je bilo voditi ljubav u Austriji posle Bonaparte.
(Džon Maksvel Kuci: Letnje doba)

Citirao sam Nobelovca Kucija kako bi predložio da u trećem delu ponudite moguće odgovore na pitanje koje je postavljeno na kraju citata.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana