Vreme sredine osamdesetih godina 18. veka, koje je neposredno prethodilo Francuskoj revoluciji i u kome je čitavo društvo lagano tinjalo pod krhkim režimom Luja XVI, obeležava lično Bonapartino političko lutanje među različitim političkim idejama i ideologijama - od korzikanskog nacionalizma u ranoj fazi do, kasnije kada Revolucija već bukne, jakobinizma. Ono što će biti zajedničko svim idejama prema kojima je mladi Napoleon gajio simpatije je da su bile revolucionarne i da nisu bile konzervativne u tadašnjem značenju tog izraza, pod kojim se podrazumevala sklonost ka rojalističkim snagama reakcije koje su bile izazvane i uzdrmane Francuskom revolucijom.
Početna Bonapartina stajna tačka je bila eksplicitno na strani snaga akcije i Revolucije nasuprot snagama reakcije i Restauracije, što biva potpuno vidljivo kada u julu 1793. godine publikuje jedan pro-republikanski pamflet koji ga dovodi u samo središte jakobinskog pokreta, da bi uskoro postao i jednim od artiljerijskih komandanata republikanske vojske. Ovo mu daje priliku da pokaže svu raskošnost svog vojničkog talenta prilikom opsade Tulona u jesen 1793. godine, gde su republikanske snage držale opkoljen pobunjen rojalistički grad koji je imao podršku britanske mornarice, pri čemu Bonaparta precizno matematički odabira i osvaja brdo sa kojeg svojom aritiljerijom tera Britance u povlačenje, a rojaliste na predaju, odnoseći svoju prvu značajnu vojnu pobedu, bivajući i sam u ovoj bici ranjen.
Nakon ovoga njegov uspon kroz rangove i činove republikanske vojske biva munjevit, te on, sa nepune dvadeset i četiri godine postaje najmlađim brigadnim generalom republikanske vojske. Dolazeći u priliku da sada kao brigadni general komanduje vojnim jedinicama i njihovim operacijama, on nadalje pokazuje svoj raskošni vojnički talenat koji se, u svom temelju, sastojao od spoja matematičko-naučnog i taktičko-operativnog uma, što je Napoleonu omogućavalo da rešava efikasno razne vojne situacije u svoju korist, pokazujući se u umerenoj meri i inovativnim, ali pre svega munjevitim i sklonim riskiranju, što mu je donosilo značajnu prednost pred inertnim i nemaštovitim protivnicima.
No, ovde nas neće zanimati vojno-taktički deo njegove ličnosti niti ćemo se upuštati u analizu bitaka koje je rešavao poput egzaktnog naučnika, već će nas pre svega zanimati političko-strateški deo njegovih aktivnosti.
Za nas je najvažnije da podvučemo činjenicu da Napoleon obitava i sazreva unutar revolucionarnog tabora velike političke dihotomije epohe, stojeći na strani snaga akcije i Revolucije nasuprot snagama reakcije i Restauracije. On je kao vojnik bio po definiciji vezan za državu, no u vremenu u kojem postaje generalom i sve vidljivijim javnim delatnikom, društvo, koje je eksplodiralo u Francuskoj revoluciji, preuzima državu. Tako se može reći da je on već svojim ambivalentnim statusom - na jednoj strani - vojnika koji je po definiciji uvek vezan za državu - i na drugoj - statusom generala Revolucije kroz koju je progovorilo pobunjeno društvo - težio sintezi između države i društva. No, budući da su u svim revolucijama sporna pitanja legitimiteta i državnog autoriteta, u tadašnjoj Francuskoj, sve dok se Revolucija ne završi, neće biti jasno ko predstavlja državu. Ipak, Napoleonova lična odluka je bila da se u svojoj ranoj fazi pridruži onim snagama koje su politički legitimitet htele da formiraju odozdo - iz društva - nasuprot onim snagama koje su htele da ga formiraju odozgo - od strane konzervativne burbonske monarhije, pozivanjem na božansko vladarsko pravo kraljeva.
Napoleon je kao mladi general Revolucije stajao na strani pobunjenog društva, ali je samom činjenicom pripadnosti vojničkoj, a ne političkoj kasti, bio vezan za državu i vojsku kao jedan od osnovnih državnih sistema, koji se doduše i sam podelio na pristalice Revolucije i pristalice Restauracije, usled revolucionarnih komešanja. Ono što je Napoleona u startu činilo ambivalentnim poput Rišeljea, koji je kao što smo videli u prethodnom poglavlju bio „svetovni kardinal", je bila njegova pripadnost u isti mah i vojničkoj kasti, koja je po definiciji u službi države ko god da je vodi, i pripadnost jakobinskoj eliti, koja je u to vreme vodila državu, iako njegovo delovanje kao mladog generala neće biti preterano političko, već će biti pretežno vojničko.
Upravo će mu ovaj ambivalentan status, omogućiti kasnije da u revoluciju unese „reakcionarne elemente" pozivajući se stalno na red i poredak, pogotovo u vremenu nakon 1794. godine i tzv. 9. Termidora u kojem stradaju jakobinske vođe, u vremenu u kojem će sama Revolucija krenuti u potragu za stabilnošću. Napoleon će iskoristiti svoje dotadašnje, još uvek ne preterano značajne vojne uspehe, da se predstavi kao potencijalni noslilac stabilnosti u političkom kovitlacu koji je nastupio nakon pada jakobinaca, te će on hteti da se nametne upravo kao nosilac sinteze koju je Revolucija počela da traži prelazeći iz svoje radikalne u svoju umerenu fazu, pri čemu će kao nekompromitovani, a efikasni vojnik, imati prednost u kredibilitetu pred profesionalnim „klasičnim" političarima.
Težnja revolucije ka umeravanju i sintezi biće vidljiva iz postjakobinskog ustava donešenog 1795. godine i nove Deklaracije o pravima, mnogo umerenije od prethodne dve (iz 1789. i 1793. godine). Napoleon će se u vreme donošenja novog ustava, pošto je u vreme zavere protiv Robespjera i sam bio pod opasnošću kao simpatizer jakobinaca, pragmatično staviti na raspolaganje postjakobinskoj „smekšanoj" Revoluciji gušeći 5. oktobra 1795. godine novi rojalistički ustanak zajedno sa Polom Baroom (Paul Barras), jednim od najmoćnijih ljudi Direktorijuma - tela koje će sada imati izvršnu vlast - što ga dodatno lansira u orbitu političke moći.
U gušenju rojalističkog ustanka se pokazuje nemilosrdim zasipajući pobunjenike direktno artiljerijskom vatrom, što, nakon perioda sumnjičenja zbog sklonosti jakobinizmu, obnavlja njegov status unutar republikanskih oružanih snaga, te on postaje zapovednikom tzv. unutrašnje vojske. Njegovu moć dodatno jača veza sa lepom udovicom kreolskog porekla i prvom od nekoliko bitnih žena u njegovom životu - Žozefinom de Boarne (Joséphine de Beauharnais) - koja je bila politički uticajna zahvaljujući svojoj ranijoj bliskoj vezi s Polom Baroom, najmoćnijim čovekom Direktorijuma. Napoleon sa Žozefinom stupa u građanski brak u martu 1796. godine, a u istom mesecu ga Bara predlaže za zapovednika francuske vojske u Italiji.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige. Autor će potpisivati knjige i družiti se čitaocima u sredu 25.10.2017. g. od 15 do 18 h na Sajmu Knjiga na štandu izdavačke kuće „Arhipelag")