Razglednicu je naneo vetar sa okeana. Doletela je u jednom dahu, kada se razdanilo na tren u pepeljasto popodne. Panorama grada, okrenuta naopako, bez adrese, bez pečata. Okrenuo sam je da sagledam grad, poznate su mi siluete, obrisi zgrada, ali ne mogu da pogodim šta gledam. Ako se ostavi da stoji naopako, zgrade će se ispraviti, samo će mutna slova u naslovu ostati natraške, voda na kojoj leži grad, dovoljno je siva da može biti i nebo.
Jedna prominirajuća, falusoidna tvorevina koja svojom veličinom zaklanja pogled na Veneru, ima 3000 prozora i nekada je dnevno gutala živote 3000 ljudi. Dominira panoramom. Sada je mrtva, zapamćena u samrtnom ropcu, usnimljena kako izdiše i kako iako puna vazduha ostaje bez daha, posustaje. U njenom podrumu još ima pacova koji se mole bogu Marsu da se ne sruši sama od sebe i tako od njih načini beskućnike. Vetar provlači svoje prste kroz njene polomljene oči, plete otrovnu paučinu, koju odmah sutradan kida i u vidu sitne aluminijumske ali i staklene prašine razbacuje po okolini, tiho zagađujući i razgrađujući istovremeno. Iz nje vise creva žica i kablova, krvni sudovi vodova i odvoda, nervi linkova i optike, istruleli od vlage i radijacije kojoj niko uspešno ne okreće leđa. Izvrnute nutrine ova umrla tvorevina urla na svoje roditelje, i roditelje njihovih roditelja. Urla koristeći prazninu koja nikada nije uspela biti zadovoljena. Zadojena.
Na jednom od viših spratova, duva opasan vetar koji preti da otkine viseće tumore umrlog predmeta, nišući njihove peteljke za koje su se obesili. Šefovi smena smenjeni su u istom danu, u istom satu kada je smrt počela. Iako je potrajalo godinama, nesvesni svoje sudbine pucali su svojim korbačima koji im sada menjaju kravate. Svaki ponaosob ima krvni ugrušak različitog oblika na potezu od vrata do mesta rođenja i svi iz daljine izgledaju kao ukrasi na korporativnoj jelki, onomad, prve nove godine po otvaranju. Viseći na visokim spratovima plaše vrane koje su kružile oko staklenog obeliska još od njegovog uzdizanja. Odlaganje pravljenja prvo ptičijeg a posle i zmajevog gnezda u praznoj glavi napuštene ideologije samo je privremeno, i direktori će, obešeni, pasti. Niti jedan CEO neće ostati ceo, mravi sa velikim zubima vrebaju iza lajsni.
U džepovima pro-palih arheolozi budućeg vremena, ljudi koji šalju anonimne razglednice vetrom, moći će da nađu, planove za izgladnjivanje, strategije razvoja kancera, targete napada dronovima i mnoge druge invetivne servise zla. Njihova odela mirisaće na naftu kojom je paljena šuma ne bi li se izlovilo sve što može da se pojede, pretvori u energiju, sagori. Ostatak je spaljivan uz vatromet i miris baruta. Deca odrasla na pepelu, jedući pepeo naučila da su da zadrže dah više nego što je to normalno i sada mogu da oduvaju sve pred sobom. Počinjem da sumnjam da je vetar koji ovde zavija stvarno posledica razlike u vazdušnim pritiscima između sveta i sveta koji držim u ruci.
To su deca NE zemlje, ona izviru iz negacije, negiranje je njihova priroda i nemoguće ih je osporiti. Oni nemaju himne i granice, oni ne slušaju i ne gledaju oko sebe. Oni se ne okreću unazad i ne sakupljaju svoje mrtve. Ne gube vreme. Oni ne prezaju ni od čega i pred njima radijacija okreće leđa. Oni poništavaju sve luciferijanske tvorevine, gore, spaljuju i odnose pepeo, znajući da i iz pepela Sotona može ponovo da vaskrsne, daleko na Pacifik.
Okean guta sve što mu se baci jer i sam zna da je mrtav.