In memoriam| Kultura| Nostalgija| Obrazovanje| Život

[89] Prof. Branislav Stojanović (1950-2009), arhitekta

bojan ljubomir jugovic RSS / 02.11.2017. u 23:28


"Naši ljudi kupuju savremene automobile, prate najnoviju tehnologiju i koriste najsavremenije uređaje a kada grade kuće onda su veoma skloni estetici iz XVII veka. Mi ovde izučavamo savremenu arhitekturu i zato ko mi od vas na fasadi isprojektuje lûk - sečem mu prst!"


Zgrada Alfom
Zgrada Alfom
Nema posebnog povoda zašto želim da pišem o našem pok. profesoru Branislavu Stojanoviću, profesoru beogradskog Arhitektonskog fakulteta, arhitekti, koji je i nama na fakultetu u Banjaluci predavao projektovanje stambenih i javnih zgrada. Ovih dana sam ponovo prelistavao i pomalo čitao neke meni drage knjige koje sam pročitao u svojim dvadesetim i između brojnih naslova naišao sam na knjigu "Iskustva prošlosti" uglednog profesora sa Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, Miloša Perovića u kojoj je na jednom mjestu publikovan i urbanistički rad iz osamdesetih pok. profesora Stojanovića. To je otvorilo razna sjećanja na profesora i njegova predavanja o kojima, pored usputnog pregleda isključivo zgrada koje je projektovao u Banjaluci, želim da kažem par riječi onako kako sam ih ja lično doživio i upamtio.

Zgrada Kaldera
Zgrada Kaldera
Kao ostvaren arhitekt i uspješan profesor u Beogradu, prof. Stojanović je krajem devedesetih prešao i na banjalučki Arhitektonsko-građevinski fakultet na kojem je preuzeo katedru za projektovanje na dva predmeta na trećoj i kasnijim godinama studija - trosemestralni kurs Stambene zgrade i petosemestralni Javne zgrade, te je u isto vrijeme kao projektant ušao na novo tržište, koje je tada bilo u procvatu, u potrazi za novim investitorima. Iako u indeksu imam ocjene i potpise brojnih arhitekata, naučnih radnika i mostograditelja (sjajni Srđan Kisin nam je predavao Metalne i Drvene konstrukcije a simpatični Radovan Beleslin bio nam je asistent na predmetu Betonske konstrukcije) za koje tvrdim da mi je čast što sam bio njihov đak, profesor Stojanović ipak zauzima mjesto ubjedljivo najboljeg i najdražeg profesora. Premda, daleko od toga da sam bio njegov dobar student (uglavnom sam imao desetke ali vrlo često i zloglasne ocjene "R" što je značilo repeticija tj. da projekat, grafički rad treba doraditi, ponovo iscrtati i tuširati rapidografima u roku od par dana da dobije prolaznu ocjenu) profesor Stojanović ostavio je na mene (i ne samo na mene) dubok utisak.
Zgrada Sladaboni
Zgrada Sladaboni
Bio je jedan od onih za koje se obično kaže "strog ali pravedan". U trenutku kada je ulazio u učionicu, svaka priča između studenata je momentalno prestajala, ukoliko bi neko kasnio nije mu bio dozvoljen ulaz nakon profesora i prisustvovanje predavanjima. Tišina i pažnja su vladali tokom njegovog izlaganja a eventualna pitanja u vezi gradiva i projektnih zadataka postavljala su se tek nakon završenog predavanja, dakle nije bilo prekidanja i slobodnih upadica. Bio je izuzetno obrazovan - pored nastavne materije iz arhitektonskog projektovanja i poznavanja savremenih svjetskih tendencija u arhitekturi, vladao je raskošnim znanjem iz prakse u vezi svih aspekata izvođenja objekata, urbanizma te kulture i umjetnosti. Osim uvodnih predavanja na kojima bi putem projekcije slajdova prikazivao odabrane primjere zgrada iz svijeta (koje je u šali nazivao "razgledanjem slikovnica" i nije im pridavao veliki značaj) većina predavanja bazirala se na brojnim (tehnološkim) shemama, osnovama, presjecima, tipologijama koje je Stojanović, uz redovnu opasku da nikada nije bio dobar crtač, crtao kredom na tabli a koji su bili dovoljno jasni i veoma korisni dodatak njegovom predavanju. Bio je uvijek vrlo ozbiljno obučen (obavezno odijelo, košulja i kravata) kao pravi gospodin profesor, držao je do svog izgleda i čak i prilikom visokih temperatura u junu nije pristajao na bilo kakvu komociju. Uglavnom se vrlo rutinirano držao nastavne materije, dakle bez rasplinjavanja i pričanja kojekakvih anegdota koje sa temom predavanja nisu imale nikakve veze a što je kod ostalih predavača često bio slučaj, ali uz brojne digresije koje su korisno i zanimljivo upotpunjavale gradivo. Isključivo je bio zainteresovan za dobre primjere arhitekture, vrlo rijetko je spominjao i analizirao nestručno projektovane zgrade a gotovo nikad, čak i u neformalnom razgovoru u kojem je neprekidno održavao odnos profesor-student persiranjem, nije komentarisao loše koncipirane i izvedene projekte kojima je lokalna praksa obilovala. Bio je takođe šarmantan čovjek sa vrlo izraženim smislom za humor i znao je da "začini" predavanje nekom svojom studentskom pričom, lucidnom dosjetkom, simpatičnom prijetnom ili šalom sa karakterističnim beogradskim slengom. ("Pa šta vi gledate kada idete kroz grad?! Ljudi moji, sad je vreme, pravo vreme koje imate, vi sad morate da što više posmatrate i analizirate zgrade. I to pažljivo a ne kao - tip išao sa mnom u obilazak Dorćola i čim je naišla neka dobra riba otišao za njom." ili "Naravno da su u robnim kućama obično krupniji proizvodi, nameštaj i bela tehnika raspoređeni na višim spratovima. Sitnice i mali proizvodi su uglavnom u prizemlju i rezervisani su za usputne mušterije. Nikad nećete čuti da je neko, kao, ušao da kupi štampu i žvake pa usput pazario i veš mašinu." ili "Naši ljudi kupuju savremene automobile, prate najnoviju tehnologiju i koriste najsavremenije uređaje a kada grade kuće onda su veoma skloni estetici iz XVII veka. Mi ovde izučavamo savremenu arhitekturu i zato ko mi od vas na fasadi isprojektuje lûk - sečem mu prst!")
Zgrada Kaldera
Zgrada Kaldera
Semestralna obaveza svih studenata, pored pismenog ispita, bila je izrada idejnih arh. projekata (jednoporodične kuće, stambene zgrade, škole, administracija, hoteli, kulturni centri - i u okviru istog predmeta, sportske objekte je pak predavao nišlija Cekić a bolnice čuveni Rajko Mandić iz Sarajeva) koji su vrlo pažljivo ocjenjivani rafiniranom skalom profesorovih ocjena kao npr. šest na pet, sedam na osam, deset na devet i sl. i to konačnom zbirnom ocjenom sastavljenom od šest pojedinačnih ocjena iz zasebnih kategorija: (a) koncept, (b) funkcija, (c) konstrukcija, (d) oblikovanje, (e) urbanistička postavka i (f) grafika. Poznata je priča kako je prilikom jednog ocjenjivanja grafičkih radova sa asistentima, pažljivo se udubivši u svaki studentski projekat ponaosob, proveo pet-šest sati neprekidnog rada bez ijedne pauze. U jednom trenutku jedan od asistenata mu je skrenuo pažnju da je uveliko vrijeme za ručak i predložio mu predah na što je Stojanović odgovorio: "Izvinjavam se kolege, zaboravio sam da vam kažem, ja uopšte ne jedem dok radim ali vi možete slobodno ići."
Paralelno sa radom na fakultetu, prof. Stojanović je projektovao nekoliko zgrada u Banjaluci koje su u potpunosti izvedene (nabrajam ih proizvoljno, ne hronološkim redom kako su projektovane i građene): stambeno poslovna zgrada Kaldera na uglu Jevrejske i ulice Dositeja Obradovića (saradnik doc. dr Maja Milić Aleksić), zgrada Alfom u ulici Dr Mladena Stojanovića, zatim je radio rekonstrukciju objekta Gradske tržnice dugačkog 200 metara (sa Daliborom Bjelicom, priznanje ANUBiH za jednu od dvije najljepše zgrade u BiH 2006/2007 godine), potom poslovna zgrada Simpo/Sladaboni na Bulevaru srpske vojske (sa suprugom Brankom Tmušić Stojanović), dvije stambeno poslovne zgrade u ulici Nikole Tesle preko puta Muzeja Savremene Umjetnosti Republike Srpske kao i redizajn fasade stambene zgrade pored Kuće generala Klajnhapla u istoj ulici. (Tih godina, neki su ga viđali i kako u gluvo doba noći u gradu, zauzet projektnim zadacima, u miru i tišini stoji i posmatra lokaciju predviđenu za projektovanje i izgradnju njegovog objekta.)
Profesor i studenti
Profesor i studenti
Sjećam se, dok se zgrada Kaldera još uvijek gradila, koju je projektovao klasičnom metodom crtanja i tuširanjem rapidografima, dakle bez upotrebe računara i o kojoj je akademik Mihajlo Mitrović svojevremeno pisao u svojoj kolumni "Arhitektura u svetu i kod nas" u subotnjem kulturnom dodatku Politike, profesor Stojanović poveo je nas, nekih pedesetak studenata arhitekture, u stručni obilazak zgrade i to od podruma pa do krova. Budući da zgrada u pretposlednjoj i poslednoj etaži ima dvoetažne stanove u kojima tada nisu bila još izvedena unutrašnja stepeništa neki od studenata nisu se penjali merdevinama na višu etažu za profesorom. Odmah potom trebalo je iz druge etaže jednog stana preći, ne kroz vrata već preko balkona koji nije bio zaštićen ogradom, u drugi susjedni stan i to je takođe za neke bila velika prepreka te su odustali od daljeg razgledanja objekta. I naposlijetku, profesoru je sinulo da treba izaći i na lučni armirano-betonski krov kroz jedan od prozora veranjem i pentranjem uz pomoć armaturnih završetaka i samo nas nekoliko se usudilo poći za njim, nakon čega smo napravili zajedničku fotografiju za uspomenu [na slici s lijeva na desno: Mirosanda Vranić, prof. Stojanović, Romana Mandeganja (čuči), Bojan Ilić, Andrijana Topić, Slobodan Dmitrić, Damir Marčetić, Branko Savatović, Ljubiša Adamović i moja malenkost, koji sam fotografisao. Iako nisam sklon fotografisanju, danas mi je baš žao što nisam zamolio nekog drugog da i mene ovjekovječi na još jednoj slici.]
Gradska tržnica
Gradska tržnica
Pamtim i dvije neprijatne situacije sa profesorom. U prvoj je zbog masovnog nezadovoljstva i žalbi studenata zbog nekog razloga u vezi fakulteta generalno, vidno iznerviran profesor Stojanović sproveo jednostavan, kratak ali efektan test na trećoj godini. Htio je da provjeri koliko studenti prate savremenu arhitekturu i zatražio da svi na listu A4 formata napišu imena bar pet živih arhitekata. U to vrijeme, prije interneta, fakultetska biblioteka nije obilovala savremenim stručnim časopisima i recentnijim pregledima arhitekture (što se kasnije značajno popravilo na bolje, možda najbolje u regionu jer su zaista solidne pare uložene na kupovinu stotina skupocjenih knjiga u izdanju Taschen te na mjesečne pretplate svih najvažnijih arhitektonskih časopisa u svijetu i u regionu) tako da su studenti - čije se (ne)znanje uglavnom baziralo na saznanjima iz predmeta Razvoj arhitekture i naselja znali samo arhitekte Renesanse, Baroka i Novog vijeka (dakle davno umrle graditelje) - svi od reda, uključujući i mene, katastrofalno loše uradili test koji je Stojanović odmah potom javno komentarisao čitajući odgovore. Među gomilom praznih potpisanih listova i listova sa pogrešnim odgovorima, profesor je naišao i na par onih koji nisu uopšte bili formata A4 i demonstrativno ih pocijepao uopšte ih ne pročitavši, ne propuštajući da svim prisutnima održi korisnu i važnu lekciju da se uvijek moramo fokusirati na isključivo i samo ono što je precizno traženo u zadatku. Druga neprijatnost se odigrala na četvrtoj godini poslije ocjenjivanja projekata hotela prilikom čega je Stojanović ustanovio da su brojni radovi, po njegovom mišljenju, bili ili plagijati ili ih je neko drugi, neko od stručnijih ljudi iz prakse, uradio za studente. Stojanović prosto nije podnosio tad već poznatu praksu na beogradskom fakultetu da se novcem mogu kupiti gotovi projekti i sproveo je test među studentima za koje je sumnjao da su pribjegli tako nečemu.
Zgrada u ulici Nikole Tesle
Zgrada u ulici Nikole Tesle
I na kraju još dva sjećanja o njegovoj opasci da je oduvijek bio loš crtač. Na vježbama bi uglavnom prilazio samo studentima čiji radovi (u fazi izrade) su mu bili zanimljivi i uz konsultacije na osnovu tih odabranih radova zapravo je svima dodatno pojašnjavao problematiku projektovanja. Tako je jednom prilikom, koleginici Duški Milanović, koja je danas zaposlena kao asistent na jednom od predmeta, sugerisao metod za osmišljavanje i dizajniranje fasada. U njegovo doba, pričao je, studenti su iz vježbe kopirali projekte poznatih arhitekata tako što su na peliru (tankom providnom papiru) ili na pausu bezbroj puta doslovno precrtavali fasade, osnove i presjeke da im projekat "prođe kroz ruku". Dohvatio je grafitnu olovku 2B i papir, te na peliru koji je postavio preko prvobitnog, šturog i nevještog, studentskog rješenja fasade počeo da crta svoje zaista prelijepe osjenčene varijante pročelja, proporcionisane sigurnom rukom dugogodišnjeg arhitekte.
Zgrada u ulici Nikole Tesle
Zgrada u ulici Nikole Tesle
Drugi susret sa radom prof. Branislava "oduvijek lošeg crtača" Stojanovića odigrao se prilikom obilaska zgrade Alfom koja je bila u izgradnji. Nakon izlaska na krov, drugar Zorić, tada student a danas banjalučki arhitekt, i ja smo završili u montažnoj kućici pored zgrade u razgovoru sa šefom gradilišta. U jednom trenutku iz ladice radnog stola izvadio nam je i pokazao brojne crteže detalja fasade sa opisima koje mu je Stojanović slao faksom iz Beograda a koji su bili iscrtani slobodnom rukom u razmjeri. Izgledali su fantastično dobro, pregledni i jasni sa profesorovim karakterističnim ćiriličnim rukopisom i spadaju u red najljepših arhitektonskih crteža koje sam vidio (a vidio sam ih zaista bezbroj).
    Pored spomenutih zgrada u ovom tekstu Branislav Stojanović je bio autor i ko-autor brojih arhitektonskih i urbanističkih rješenja u Srbiji kao i učesnik različitih međunarodnih konkursa čiji su radovi publikovani u stručnim časopisima i izlagani na brojnim Salonima arhitekture. U Beogradu, među prijateljima, kolegama i studentima imao je i popularni nadimak "Pidža" koji namjerno nisam koristio u ovom tekstu jer je za većinu nas u Banjaluci bio i ostao isključivo profesor Stojanović. Uz izraze dubokog poštovanja, i uz nadu da će se neko javiti i uz svoja sjećanja na njega obogatiti tekst komentarima, slava mu i veliko hvala!

   Dugujem veliku zahvalnost svom prijatelju, banjalučkom arhitekti Ljubiši Adamoviću čije su fotografije obogatile ovaj tekst koji je, ukratko, bio o našem dragom profesoru, a blog bi generalno mogao da bude o svim onim profesorima, nastavnicima ili učiteljima koji su vama ostali u dragom sjećanju.

 

 

Atačmenti



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 13:10 03.11.2017

с'поводом

onim ....... koji su vama ostali u dragom sjećanju


успе неким,делом својим,
да оставе ... траг о себи
заборав тих посебника
коректан баш био не би
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 10:48 04.11.2017

Re: с'поводом

Sjajan prilog gosn' Sveta!

Eto, brojni su ljudi od kojih učimo i kojih se valja ponekad sjetiti, ne samo da su u pitanju prosvijetni radnici tokom našeg obrazovanja, već i mnogi drugi od kojih usvojimo neka korisna znanja pa čak i životne lekcije koje nam zanavijek ostanu. Iskoristiću priliku da spomenem da sam ponešto naučio i od vas, volim u šali da kažem da pripadam Čerevićanovoj školi blogovanja. Ne znam koliko će se ostali blogeri sjetiti ali vi ste bili prvi na Blogu B92 koji ste kao autor predočili jedan lijep kulturan manir u kojem se svakom komentatoru odgovori na komentar. To prije vas nikako nije bilo slučaj - u ranoj fazi, na drupalu ste bili srećni ukoliko vam neko uopšte primjeti komentar i da neku svoju repliku. Tako da se i ja, evo godinama ovdje, trudim da svakom ponaosob uvijek odgovorim - što sam primjenio i na sve ostale komunikacijske mreže.
Черевићан Черевићан 09:40 05.11.2017

de visu

u kojem se svakom komentatoru odgovori na komentar

к'о улицом
сусретјавка
у маниру
ТО ми ставка

г Jugovic-у ..... ХВАЛА на опаски.
cassiopeia cassiopeia 18:39 03.11.2017

Povod

Baš si lepo pisao o svom profesoru.

Kad si nas već pozvao da kažemo koju o nama dragim nastavnicima, profesorima, učiteljima, ja se sa zahvalnošću sećam njih troje iz svog školovanja.

Učiteljice Ljiljane Božić, profesorke psihologije Ljubice Bulatović (na žalost rano preminule) i profesora Jovana Mirića, sa Filosofskog fakulteta u Beogradu.

Svako od njih, na svoj način, uticao je na mene. Uvek mi drago da ih se setim.
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 10:52 04.11.2017

Re: Povod

Hvala Cassiopeia

Jedna koleginica sa kojom sam studirao a koja je prije toga završila Matematički fakultet u Novom Sadu pričala mi je o jednom svom profesoru koji je - ukoliko mu niko od studenata nakon pauze ne bi očistio tablu - ladno nastavljao da izvodi teoriju i silne formule i jednačine preko već ispisane table...
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 11:00 04.11.2017

Evo još jedne crtice

Treća godina je bila izuzetno teška po obimu gradiva i obavezama koje su se postavljale pred studente. Gotovo svaki predmet je zahtijevao da se konstantno pripremaju novi radovi i donose na vježbe. Izjutra su obično od 8h do 12h bila predavanja a poslije pauze za ručak od 14h do 19h vježbe - i tako svaki dan. Onaj ko je htio da ima nešto spremljeno za sutra mogao bi eventualno poslije večere da prošeta malo po gradu i već negdje oko 20h ili 21h da počne da uči i da crta za sutra. Mnogi su ostajali do 2h ili 3h ujutru s poslom i rano ujutru opet na predavanja. Ubrzo mnogi od nas počeli su da malo nervno "pucaju" od te situacije. Sjećam se mnogi su se požalili prof. Stojanoviću na zaista zahtijevan tempo a on nam je vrlo smireno odgovorio:

- "Pa možete slobodno da plačete mami i tati o tome. Nemojte meni, ja sam to već sve prošao."
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 13:55 04.11.2017

Dinulović

U tekstu sam spomenuo

škole, administracija, hoteli, kulturni centri


pa povodom toga moram da spomenem još jedno ime. Iako sam kulturne centre slušao i vježbao kod profesora Stojanovića, budući da sam loše uradio projekat i dobio tu famoznu ocjenu "R" koji onda nisam uspio da doradim za prolaznu ocjenu sledeće godine sam ponovo slušao taj semestar ali kod novog profesora. Bio je to Radivoje Dinulović, jedina osoba koja je diplomirala, magistrirala i doktorirala kod čuvenog Ranka Radovića (kojeg sam imao zadovoljstvo da samo tri puta slušam i to na Mašinskom fakultetu i vijećnici Banskog Dvora u Banjaluci te na Kolarcu u Beogradu, sa arh. Nikolom Bojanićem Mrgudom - kojeg ovom prilikom pozdravljam!)

Dinulović je bio, malo je reći, izuzetan predavač. Specijalizirao je projektovanje pozorišta i kako se rijetko grade on je veoma posvećen teoriji. Veoma načitan znao je da tokom teme otvori sporedne digresije uglavnom zasnovane na silnoj literaturi koju je pročitao i numerišući ih (npr. digresija pet) uspješno zatvori svaku i vrati se na osnovni tok priče. Jednom je tako dogurao do digresije 13 i naravno vratio se na prvobitnu temu. Ništa slično nisam vidio ni doživio. To je i jedini profesor kod kojeg smo tokom studija čitali Šekspira jer je u odnosu na Stojanovića, projektanta, vrlo slobodnije - konceptualno i istraživački - koncipirao studentske radove.

Inače, pored posla na novosadskom fakultetu, Dinulović uspješno vodi i SCEN Centar za scenski dizajn u okviru kojeg povremeno vode zanimljive razgovore sa ljudima iz pozorišta i arhitekture, snimaju ih i prezentuju na svom YouTube kanalu. Sve razgovore sam odgledao (osim ovog poslednjeg sa Zlatkom Pakovićem, ali i to čim prije dok uhvatim vremena) i toplo ih preporučujem svima koji vole pozorište i arhitekturu.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana