Gde je more gde se može lepo udaviti na mrtvo? Mrtvo more.
Gde je to jeftino more koje se reklamira svake sezone, more u koje se uz minimalan napor prosto potone?
Ne mislim na lažno more na Bliskom Istoku.
Gde je more mora gde niko ne pluta, gde je drugi kraj pruta, gde je dugi kraj puta, gde se očima ne koluta, gde oči nemaju nikakvog značaja?
More koje zapljusne i potopi, do dna te ogoli, otopi, razloži, razgradi i nataloži.
Planktonizira.
Problem geografije zbira.
Posle kraćeg odmora otkrio sam da problem nije u moru, nego u plućima, sva ta praznina koju svako krilo ima, koju odukuje nevidljivo, minutima, satima, danima, u jednu vreću sažima, održava u umnu bistrinu, na površinu, neko bi rekao najbolje uvek ispliva na površinu, a Džarvis* bi rekao da i govna plutaju, ako sama sebe ne progutaju
Pluća plutana, platana, Plutona.
Ne mislim na Mikijevog psa.
Nije dozvoljeno kupiti prohromske kanile i izbušiti beštiju na nekoliko mesta, smesta iscediti sav angst na jedro od svile, izvući prazninu, vodu, vatru, zemlju i prašinu iz alveola lažnih oreola, prostranih i tankih koje žive od tuđeg bola, valja čekati godinama dok ne atrofiraju i slepe se kao smola
Ne čekam više ni minut, skinut sa kuke, hvatam se za slamčicu kašastog soka, slamčicu spasa koja mi je oparala obraz kada sam bio mali, hvatam se sa obe ruke, i posmatram interkostalne prostore, međurebarne luke, kako privlačno za probosti izgledaju sa boka, pomisao na kanal me na tren razgali, DTD kanal za oticaj muke, opustim mlitave ruke
Ne mislim ni na Dunav ni na Tisu ni na Dunav.
Iz zbirke tekstova Poslednja volja džinovske kornjače.