Nekadašnji Hotel Boka u Herceg Novom
Nisam fan istorijskih priča, u Politikinom Zabavniku obično preskačem tekstove o istorijskim temama, al' ova je toliko skopčana sa geografskim lokalitetom s kojim identifikujem svoje svakodnevno bivstvovanje da je okidanje bilo trenutno...
Miloš Janković, Srbin iz brodvlasničKe familije iz Boke, rođen u Trstu, ostavio je život komfora i proveo najturbilentnije godine ovog vijeka spasavajući mnoge srpske i jevrejske živote za vrijeme njemačke okupacije Crne Gore. Bio je guverner Boke, i svojim položajem uspio da ospori nacističkoj vlasti NDH da uđe u region. Time je spriječio genocid nad srpskim narodom Boke.
Otprilike tim riječima započinje, a praktično i završava, kratki predgovor objavljenih sjećanja Miloša Jankovića (1992. u Čikagu, a gdje bi inače;)) čiju je kopiju moja porodica nedavno dobila u posjed.
Pošto sam se navođenjem nekih djelova tih memora upleo u blogorovovske rasprave o suštini srpke istorije, sada kada sam ponovo u posjedu navedenih spisa, osjećam poterbu da iznesem gro priče u javnost.
Ne zna se šta je veći zločin spram pokoljenja koja dolaze, uljepšavati ili sakrivati od njih stvarne ljude i događaje koji su bitni za istoriju njihovog naroda, zemlje, regiona...
Naravno da se to dvoje ne isključuje. Štaviše, dobro se miksaju.
Memoari M.Jankovića plijene detaljnošću svjedočenja neposrednog svjedoka i aktera ključnih događaja za dešavanja u Boki tokom DSR-a. Stilska i jezička nesavršenost, poneka gramatička nespretnost, pomalo arhaični jezik, ali prije svega precizan opis samih događaja, pikantnih detalja, njihovih sudionika, poznavanje imena i biografija, pa i sam autorov emotivni odnos, upućuju na autentičnost teksta.
Osnovna ideja vodilja M.Jankovića za njegovo intezivno angažovanje u politici, kada je ona bila sve sem izvor privilegija, nekontrolisane moći i bogaćenja, bila je očuvanje naroda u Boki.
Ključna pretnja za to predstavljale su pretenzije NDH da nakon pada fašističke Italije stekne ingerenciju nad Bokom.
A da se to ne bi dogodilo bilo je životno važno uspostaviti povjerenje njemačkih okupacionih vlasti i ubijediti ih da ustaška divljanja nikome neće koristiti u tako delikatnom trenutku. Tada Njemci već nisu bobro stajali na frontovimna, i u Novom i Boki su imali razmjerno malo trupa.
Pri tom Njemci jesu bili strogi i profesionalni, al nikako pravedni. Prijetnja masovnim odmazdama stanovništva u slučaju vojnih žrtava važila je kao i na drugim okupacionim područijima.
Jednom, zamalom i nije došlo do toga kada je noću ubijen vojnik na stražarskom mjestu kod artiljerijskog gnijezda u Zelenici.
Ipak posredstvom lokalnih glasina Janković dolazi do verzije priče kako su se ti isti vojnici napili šljive u gradu, prije službe, i da postoje glasine da je možda došlo do ličnog obračanu među njima. Njemci provjeravaju navode, nalaze da je stvarno bilo kaoko im je Janković natuknuo kao mogućnost i šalju kažnjene vojnike na front . Strogo i pravično ;)
Iako nije simpatisao komuniste i smatrao je njihove nemoćne pokušaje u zabrđu Boke opasnom avanturom koja prvenstveno ugrožava njihove perodice, štitio ih je i sakrivao koliko je mogao.
Ispostavilo se da je novopostavljeni agent za antikomunističku dijelatnost bio nevješt u daktilografiji, pa je koristio ponuđenu Jankovićebu kancelariju u hotelu Boka. Tu je na raspolaganju imao dovoljno mira i odličnu pisaću mašinu.
Nije ni slutio da Janković svakog dana stavlja u mašinu novi indigo, iz kojeg bi kasnije na prozoru isčitavao koje su porodice u opasnosti.
Takođe, znao je da lojalni mu šofer radi za partizane i trudio se da on uvijek bude nazočan pri svakom važnom razgovoru.
No, NDH nije uopšte lako odustajala od Boke, kada se pokazalo da preko paketa akcija učešća u Hotelu Boka namjeravaju da se preko ekonomskih zavrazlama pravno ubace u Boko-Kotorski region, Janković pokušava da otplati i ratu više na dospjele kredite. Međutim ubrzo shvata da Ustaše uopšte ne interesuju novci već pravne kosekvence. Zato istresa i posljednji dinar i otkupljuje kompletan kredit. To ga praktično ostavlja na život od mjesečne plate, bez ekonomskih povlastica.
Usput, al nikako uzgred, Janković omogućuje bezbjedan boravak u Boki i kasniju evakuaciju za Italiju, Albaniju i dalje, za stotinu jevrejskih izbjeglica iz Nedićeve Srbije. Ključno za to bilo je njegovo prijateljstvo sa Hermanom Krajnerom, koji je i sam bio Jervrej u zbjegu.
Posebno živopisna bila je njegova avantura odlaska u zavejno Cetinje, pošto je od njemačkih vlasti dobio pravo na kredit od tamnošnje glavne banke, kako bi narodu u Boki donio novac za Božić.
Na putu se susreo i sa komitima Krsta Popovića, za koje kao i za komuniste nije imao visoko mišljenje.
Njihovo gordo ali potpuno nestručno upravljanje italijanskom „najsavremenijom“ mehanizacijom za čišćenje puteva od snijega, primoralo ga je da s Njeguša pješke silazi u Boku s koferom punim para.
Kada je došao kući, shvatio je da su mu u kofer ubačeni i povjerljivi njemački dokumenti o partizanima i ostalima, koji bi ga došli glave da je eventuialno naletio bilo čiju patrolu, četničku ili partizansku...
Netom nakon oslobođenja na razgovor ga poziva Milan Vuković, najistaknutiji partizanski oficir u tom području, koji mu, poznajući dobro Jankovićev lik i ulogu, bez časenja izdaje potvrdu da ga nove vlasti ne gone ni ne optužuju ni po kom osnovu..
Jbg, Milan Vuković ubrzo biva ubijen i to od svojih, u krajnje bizarnim okolnostima, tako što je u njegovoj blizinio slučajno opalio pištolj komuniste Milana Cera. Interesantno da se Ceru to omašilo dvaput. Prvi put je ranio Vukovića. A drugi put dok ga je vozio na oporavak u bolnicu u Dubrovnik – i ubio.
Inače moja osnovna škola i dan danas nosi ime Milana Vukovića.
Janković sumnja da je on likvidiran zbog sakrivanja od javnosti akcija koje je po direktivni štaba Vuković sprovodio sa Italijanima. Partizani su jednostavno htjeli da sakriju tragove na takva „nemoguća“ dešavanja. Uskoro su pobijeni svi sudionici tih tajnih operacija, ćak i nakod dokaza da su to radili po komandnoj direktivi. Ta komandna direktiva izgleda neka mnogo opasna boleština.
Kako navodi Janković, Vuković se vidno postidio nakon što mu se on požalio kako mu je neki komesar, koji ga je predhono primio, bez pitanja oteo skupocjeni sat koji je dobio kao poklon od majke.
U svojim reminiscencijama to upoređuje sa scenom kad mu njemački oficir uručuje dva zlatnika koje su pronašli kod jednog ubijenog pobunjenika.
No, nije otimačina, nit divljaštvo (paljenje inventara Hotel Boka, loženje knjiga, između ostalog), primitivizam i osionost bilo ono što je najviše smetalo Jankoviću kod novih vlasti.
U prvih nedelju dana oni su ubili šezdeset ljudi u Boki bez iakavog suda i prava, većinom i bez ikakvog razloga. Kako kaže Lidija Vuličević je ubijena samo zato što je bila lijepa ...
Iako uskoro uhapšen on novih Novih vlasti, nije se libio da im to skreše u lice
„Saradnik sa neprijateljem ako hoćete tako me zvati je vaša privilegija“ rekao sam „ali ja sam taj koji je spasio Boku od NDH i ustaškog nasilja, Niti jedan civil nije ubijen tokom rata od strane Njemaca i Italijana, a vi ste ubili šezdeset ljudi u jednoj sedmici bez tužbe i razloga“.
Partizanska vizura, prenešena kroz usta jednog od njihovog oficira glasila je otprilike ovako:
„"Gospodine Jankoviću da li znate koliko zla ste donijeli nama spriječavajući Ustaše da uđu u Boku? Donoseći mirno stanje u Boku vi ste u stvari uništili partizanski pokret, koji bi inače zablistao ovdje"
Najkomičnije od svega je bilo to što je dotični oficir to skresao u brk pogrešnom pritvoreniku.
Jankovićeva svjedočenja obiluju preciznom faktografijiom, imenima predaka današnjih Novljanja i Bokelja, detaljnim opisom njihovih postupaka.Vjerujem da će mnogima sučeljavanje sa djelima svojih predaka biti neugodno.
Recimo mojoj majci je bilo jako važno da su se članovi porodice Berberović, koju privatno poznaje, pokazali časno i dostojnou teškim vremenima. Mnogim mojim poznanicima neće biti baš najparvije da čitaju ove spise.
Čudno kad ti ikonično nam predtsvljani likovi iz našeg pionirskog djetinjstva, ožive i poprime mnogo stvarnije, ljudskije obličje. Poprime stvarne mane , al' i vrline, sklonosti, karakter...
Drago mi je što se moja bivša škola i dalje zove Milan Vuković.
Što se partizana, bar u mom kraju, tiče, svaka čast njihovom junaštvu, al' im čojstvo nije bilo ni za dvojku. Što reče Vladika Rade - Junaštvo je car zla svakojega...
A u mom sistemu vrijednosti te kategorije nisu za poređenje.
Junaci ili ljudi? Don't take side, take acid;)