Idem ja, klecavih kolena, više teturam na nesigurnim nogama, pažljivo izbegavam svako pa i najmanje uzvišenje, grbu na putu, i rupe naravno, pazim da ne stanem na neki kamičak koji bi mi poremetio hod ali idem, hodam, koračam. Živ ne bih bio da svaki dan ne izađem, razloga se uvek nađe, kupovina ovog i onog, po ženinom spisku ili onako kako zapamtim, ili samo da koračam, šetam, vrlo često svratim u neki od mojih kafića, popijem topli Nes ili produženi s mlekom, rešim nekoliko ukrštenica, pa nazaj kući. Sve pešaka, skupi se tu ponekad tri, pet a kad je lepo vreme umem to da protegnem i na deset kilometara. Jesam penzos, imam i dobrane godine ali sestro, brate, kume... ne pada mi na pamet da se predam.
Ceo oktobar mesec sam proveo na terapijama kod mog drugara fizioterapeuta Mija, petnaest dana struja na oba kolena, drugih petnaest dana vruć paraffin takođe na oba kolena. I bi mi kao bolje. U međuvremenu nisam prestajao da hodam, šetam, landaram. Iako nesigurno hodam, to mi i nije neki problem ali stajanje!!! Idem, posećujem značajne izložbe ili izložbe dragih mi ljudi, koleginica i kolega, takođe značajne a tu mora da se poprilično odstoji. Većina njih zna moj problem pa se za čas stvori neka stolica za čiča Mikelea. Kad čekam tramvaj ili autobus, biram stajališta/stanice koje imaju klupu.
Pre neki dan pijem kafu sa sestrom, zapalili i prisećamo se detinjstva i mladosti. Kafu nam je skuvala moja draga, mila, voljena sestričina B. i sede malo sa nama. U jednom trenutku a vezano za naš razgovor, reče: Pričala mi je mama da si kao mlad bio brz kao strela. Pošto je Pamćenje bolest moga uma, da opet parafraziram Branu Petrovića, ispričah joj potanko da sam sa petnaest godina bio juniorski prvak Titograda u trčanju na 100 metara. Kao svaki matorac koji drži do sebe, krenuo sam od Markovih konaka! Videli, gledali me treneri iz atletskog kluba Budućnost i ubrzo postadoh član kluba. Teško će mnogi poverovati ali ja sam te 1961 godine bio presrećan kada sam od kluba dobio plavu majcu, beli šorc sa plavim trakama sa strane i patike. Nastava u školi je počinjala u osam drugari iz kluba i ja smo već u šest sati bili na stadionu. Za zagrevanje optrčavali bismo deset puta po 400 metara staze a kasnije i dvadeset ili bismo izašli iz stadiona i trčali uz Goricu i niz Goricu, stazama i puteljcima. Posle podne smo na stadionu radili raznorazne vežbe, sklekove, trčanje u čučnjevima, ako nije bilo fudbalskih treninga, trčali smo, prvo mi na 100 metara, posle nas srednje i dugoprugaši, skakači u vis na svom delu, kopljaši i diskobolosi na terenu. Ja sam kao prvo morao da naučim da trčim! Bio sam brz ali su mi noge letele postrance, dugo mi je trebalo da uskladim rad nogu, rad ruku i disanje.
Godinu dana ranije na Olimpijadi u Rimu 1960 godine zlatnu medalju na 100 metara osvojio je Nemac Armin Hari rezultatom 10 sekundi, naravno mereno štopericom. Amerikanka Vilma Rudolf je u ženskoj konkurenciji osvojila zlato rezultatom 11 sekundi. Oni su mi bili ogromna inspiracija! Pošto je stadion bio otvoren, trčao sam i noću, vreme mi je merio moj najbolji drugar Puco. Bio sam potpuno zaluđen trčanjem! Najbolji rezultat koji sam postigao, bio je 11,5 sekundi. I danas sam ponosan na to!
Jedva se nekako zaustavih! Ne ispričah joj da su me zbog brzine pozvali da treniram fudbal u FK Budućnost, kao i da sam sve to batalio kad se zaljubih. Prvo u drugaricu iz odelenja, onda je u Titograd iz Brograda došla prvo Nataša, sisata, dobre guze i radodajka pa onda Jasna u koju se u isti čas zaljubilo sve muškinje titogradsko, no ona je odabrala mene. Trčanje i fudbal mi se zaturiše u moždanim mi podrumima. Devojke, žene, su od malih nogu za mene predstavljale centar Kosmosa! Nisam postao profesionalac ni u atletici ni u fudbalu ali sam nastavio da igram na male goliće sve do trideset i neke.
Svakog dana radim po sat i više vremena vežbe za kolena. Ne koristim nikakve masti niti balzame iako sam pre nekoliko godina probao da njima mažem i masiram kolena slušajući savete što stručnjaka, što prijateljica i prijatelja ali nikakve vajde ne videh od toga, te odustadoh.
Pre nekog vremena nađem se sa dobrim drugarom, zajedno smo završili osnovnu školu i gimnaziju i on od mature živi u Beogradu. Ajmo u Moskvu da se ispričamo, reče. On poruči kolače, torte ustvari a ja topao Nes. Vidim nije ti se popravila stvar s koljenima, ideš ka po jajima... Nije, odgovorim, ne bih da ga davim iako me je on, ima tome više od trinaest godina poslao kod svoje drugarice, tada direktore Reumatološkog centra. Pošalje me ona da snimim oba kolena, vratim se sa snimkom, ona pogleda, Gonartroza, reče. Na mreži pronađem, kad ono: Trajno oštećenje kolena! Dobri moj, ja ti šetam, hodam, pješačim i redovno radim vježbe za koljena. On se zaustavi s parčetom torte u kašičici: Dobro, odlično, no da ja tebe pitam nešto: Diže li ti se još? Nasmejah se od srca, kakve to ima veze s kolenima? Jebeš koljena ako ti se diže ti si momak i po i nastavi sa tortom.
Daklem, nastaviću da se lomatam i glavinjam kroz život, popreko i unakrst, ne mislim da odustanem bar do devedesetšeste godine života mi! Neće mene nikakva gonartrozna kolena sprečiti u tome!