Naos predstavlja centralni prostor grčkog hrama okružen zidovima u kojem se obično čuvala skulptura božanstva kojem je hram posvećen a takođe predstavlja i naziv instrumentalne kompozicije koju su pok. Laza Ristovski (1956-2007) i Saša Lokner izdali na svom zajedničkom istoimenom albumu iz 1994. godine. Oba muzičara zaista nije potrebno posebno predstavljati a budući da mi je nedavno naš bloger Maksa poklonio izuzetno zanimljivu knjigu novinara, pisca i bubnjara Ivana Ivačkovića "Kako smo propevali - Jugoslavija i njena muzika" (peto izdanje, Laguna, 2016.), koja je osvojila nagradu "Desimir Tošić" 2013. godine, citiraću samo kratku slikovitu Ivačkovićevu ocjenu Laze, s kojom se u potpunosti slažem, preuzetu iz poglavlja posvećenom Bijelom Dugmetu: "Pokojni Ristovski, jedan od najboljih i najpopularnijih jugoslovenskih klavijaturista svih vremena, tada [1976. godine] je bio član kragujevačke grupe Smak."
Ovaj tekst nije o spomenutoj originalnoj kompoziciji već zapravo o njenoj obradi koja se pojavljuje sada, nakon 23 godine od njenog objavljivanja, kao mali omaž autorima i povod za podsjećanje na kvalitetnu instrumentalnu muziku. Izvođači obrade "Naosa" su gitaristički duo iz Banjaluke, Libor Boček i Duško Šobat, izvrsni muzičari dobro poznati uglavnom kolegama i lokalnoj publici koja prati muzička dešavanja u gradu na Vrbasu i obojica su - pored naravno brojnih drugih muzičara - poštovaoci i grupe Smak. Pošto je Libor i moj vrlo blizak prijatelj s kojim sam svirao u duetu i u grupama Nostradamus (s kojom smo 1995. godine otvorili prijedorsku Rok gitarijadu), Cvrkut bijesnila (projekat noćnog programa Radio Prnjavora; druga riječ u nazivu namjerno nepravilna) i Maht (pomalo pretenciozno, ime dobila prema Točkovoj kompoziciji "Maht pustinja" koju je briljantno "obradio" Bojan Zulfikarpašić u numeri "Wheels" na svom albumu "Xhenophonia" iz 2006. godine), poprilično je teško da ne budem subjektivan pri prikazu i ocjenjivanju njihovog rada ali ću bez pretjeranih hvalospjeva, kojim sam opravdano i s objektivnim razlogom vrlo sklon kad je Liborovo muziciranje u pitanju, ukratko proći kroz njihov dosadašnji rad.
Boček (igrom slučaja dalji rođak poznatog gitariste, aranžera i producenta Josipa) je, kao svestran muzičar (gitara, kontrabas, klavijature, bubanj i violina), u godinama za nama bio uglavnom solo gitarista brojnih, više ili manje afirmisanih, banjalučkih bendova (WD40, Rio Funk, Fivesonic itd.) kao i čest prateći muzičar vokalnih solista i autora, svirajući bez velikih problema stilski i žanrovski raznovrsnu muziku od popa, roka preko fanka, tradicionalne muzike Balkana, elektronske muzike do fjužna i džeza. Iako je autor brojnih ideja za (uglavnom instrumentalne) demo numere ("Proteus Anguinus Blues", "Funk4", "Walrus", "Zvjezdarnica" itd.), koje mi se posebno dopadaju i za koje se nadam da će jednom ugledati svjetlost dana kao završene i snimljene kompozicije, do sada je učestvovao u snimanju tuđih studijskih materijala i zvanično objavio samo obrade pjesama i kompozicija drugih autora. Za razliku od njega, Duško Šobat, koji ima dosta manji "svirački staž" u smislu učestvovanja u raznovrsnim muzičkim grupama je, recimo to tako, nešto ostvareniji gitarista jer iza sebe ima instrumentalni album "Raskoš" (PGP-RTS, 2017.) kvarteta Duško Šobat Group u kojem se pojavljuje kao autor svih kompozicija ("Raskoš", "Vizantija","Nebo", "Drive", "Jutro" i druge). Veoma respektabilan i zanimljiv materijal, sa instrumentalima vrlo ujednačenog kvaliteta sa ne toliko snažnim i upečatljivim temama koje vas osvajaju na prvu (što je, po meni, možda i jedina mana čitavog projekta) i u kojima se brižljivo obraćala pažnja na svaki izvođački detalj kada je sviranje električne gitare u pitanju, od kojih bih recimo izdvojio numeru "Smak" posvećenu istoimenoj legendarnoj grupi (dobre poznavaoce Smakovog repertoara Šobatov motiv će blago iz daljine asocirati na rif iz njihove pjesme "Možda imam vremena"), sniman je u Banjaluci 2015. godine da bi poslije njegovog završetka sastav, u kojem pored Duška sviraju Miroslav Gaćeša (bas), Nikola Savanović (klavijature) i Srđan Raković (bubnjevi), doživio par značajnijih promocija i gostovanja na javnom televizijskom servisu RTRS kao i nekoliko zapaženih nastupa u regionu uključujući i one na novosadskom Exit-u i na džez festivalu Nišvil 2016. godine.
Duško i Libor po prvi put udružuju snage prošle godine u radu na akustičarskom instrumentalnom materijalu "Južna pruga" (Southern Railroad, 2016.) koji je, kao i Šobatov album "Raskoš", sniman u kućnom studiju spomenutog Nikole Savanovića koji se potpisuje kao snimatelj i producent projekta. "Južna pruga", zamišljena kao EP, se nije pojavila kao zvanično CD izdanje već kao mali projekat namjenjen internet publici i bez ikakve uobičajene javne promocije u potpunosti je objavljen na YouTube-u. Pored pet vrlo poznatih folk pjesama (Stani, stani Ibar vodo; Svilen konac; Ima jedna krčma u planini; Ne kuni me, ne ruži me, majko i Grana od bora) adaptiranih u graciozne, i na momente vrlo kompleksne, akustične instrumentale, pojavljuje se kao bonus numera, kršeći koncepcijski okvir, i obrada čuvene džez rok kompozicije "Tegoba" Mikija Petkovskog (sa autorskim doprinosom R.M.Točka u gitarskoj temi) objavljenoj na znamenitom Smakovom albumu "Crna dama" (PGP RTB, 1977.), koja je, kao i ostatak materijala, naišla na topao prijem, ne samo kod publike zainteresovane za kvalitetnu instrumentalnu muziku već i kod samog kompozitora Petkovskog, koji dugi niz godina živi i stvara u Kanadi i koji ju je proslijedio Vladimiru Alimpiću, autoru zanimljivog teksta "Četrdeset godina tegobe" na internet portalu P.U.L.S.E., koji ju ocjenjuje kao "decentnu i meditativnu". Pored mog, zaista minimalnog i skromnog, učešća kao grafičkog dizajnera na vizuelnom uobličavanju ovog materijala, ovom prilikom spomenuću i našeg dragog pok. prijatelja Branka Pejakovića Peyo-u (1952-2017), prnjavorčanina, zaljubljenika u umjetnost i u poznim godinama majstora fotografije, sasvim zasluženog nosioca prestižnog fotografskog zvanja AFIAP, koji je, prema Liborovoj ideji, izradio interesantnu fotografiju za naslovnicu izdanja. [Inače, čika Branko ili Pejun, kako smo ga zvali od milja, bio je poznat i među brojnim slikarima iz Srbije i regiona jer je punih devet godina organizovao Likovne susrete "Peyo" i izložbe slika i umjetničkih fotografija u svojoj galeriji "Flux" u Prnjavoru tokom kojih je ugostio brojne istaknute likovne umjetnike poput Branka Miljuša (1936-2012), Milutina Dedića, Janoša Mesaroša i drugih, koje smo imali prilike da upoznamo.]
Ove godine je spomenuti gitaristički dvojac snimio i dvije nove obrade, izvedene na otvorenom prostoru, u dvorištu jedne vikendice u okolini Banjaluke, koje je tonski ozvučio i zabilježio Mladen Bojić uz minimalnu postprodukciju. Vrlo svedena, kao i uostalom originalna kompozicija, obrada "Naosa" je gitaristička interpretacija ovog instrumentala sa vrlo jednostavnom pratnjom (Duško) i osnovnom temom (Libor) koja je ispoštovana u potpunosti sa malim suzdržanim dodatkom u vidu solo improvizacije i ovdje se premijerno prezentuje uz video koji potpisujem i koji je prilično, otvoreno priznajem, ziheraški izveden, takođe svedenom vizualizacijom bez naročitog značenja i podteksta: crno-bijeli statičan kadar starog fonografa sa pločom (preuzet iz mog hermetičnog poetskog kratkog filma "Upitnik" iz 2010. godine, prikazanog svojevremeno na beogradskom Festivalu poezije i knjige) je kombinovan sa čuvenom fluidnom sekvencom Stalkerovog sna iz istoimenog filma Andreja Tarkovskog (Stalker, 1979.) sa intervencijama koje se sastoje u sinhronizovanom pulsiranju slike na uvodne tonove solo gitare.
Uz obradu kompozicije "Naos", Duško i Libor su, u potom zamijenjenim ulogama na relaciji pratnja-solo, snimili i obradu melanholične numere "Anytime Anywhere" Nils Landgrena (Nils Landgren Funk Unit) koja će se takođe uskoro pojaviti na njihovom zvaničnom YouTube kanalu čime su pokazali da pored složenijih kompozicija, čije izbrušenosti i tehnička pedantnost ne guše emociju, u svoj repertoar mogu da uvrste i one veoma jednostavne izvedene elegantnim i minimalističkim pristupom sviranju.