OPROŠTAJ OD DREKAVCA

Nebojša Milenković RSS / 16.04.2008. u 17:02

corax.gif“Svi smo mi imali pomalo Miloševića u sebi. Da mi nismo bili takvi, ne bi bilo ni Miloševića. On je posledica društva. Kao Hitler u Nemačkoj , posledica slabog društva. A društvo smo mi: i opozicija, i Crkva, i intelektualci“...

Citirana misao Zorana Đinđića, kao ideja vodilja one Srbije koja ─ uprkos kako unutrašnjim nepovoljnim okolnostima tako i katastrofalnim greškama međunarodne zajednice ─ još uvek ima hrabrosti i snage da stane pred ogledalo i uzroke slabosti i vlastitih poraza potraži i pronađe u sebi. Opet, parafrazirajući Đinđića, dolazimo do jednostavnog zaključka da ni Srbija današnjice ne može da se promeni ukoliko mi ostanemo isti.

Istina je, dakle, prilično surova i jasna – i ogledalo pred koje treba da stanemo prilično deprimirajuće. Obaznađeno, poraženo i ne bez vlastitih zasluga poniženo društvo u kom živimo personifikuje upravo Drekavac na njenom čelu. Efemeran, licemeran, opasan i trom,..., on je izraz društva koje nema ni hrabrosti ni volje da počne da se menja. Društva koje će, opet zarad nesnalaženja u realnosti i vlastitih slabosti radije pristati na samouništenje nego na suočenje.

U Srbiji u kojoj je mit ispred života, fikcija ispred stvarnosti, kolektivizam ispred individualizma... Zemlji na čijim se drumovima gine pet puta više od evropskog proseka, u kojoj ništa nije u toj meri srozano koliko demokratija i lepo (pristojno) vaspitanje, gde ništa nije progonjeno koliko je to istina, gde se ničim toliko ne manipuliše i ništa nema tako malu cenu kao što je to slučaj sa Životom ─ izbori i izborne kampanje su, prevashodno, kulturološko pitanje. Zato je u danima izbornih kampanja neophodno osvešćenje da ne postoje ekonomski ili razvojni programi koji ovde mogu da budu primenjivi ukoliko istovremeno nisu praćeni i programom usmerenim na promenu kulturnog obrasca. Na promenu one socio-patološke svesti koja u drugom uvek vidi neprijatelja, one „svesti“ za koju svaka integracija predstavlja izdaju a pomirenje nedopustivu slabost.

Personifikacija takve svesti je drekavac koji se do nedavno predstavljao kao predsednik vlade. Neko bi rekao – kakva zemlja, takav i drekavac. Srećom, to nije tačno. Drekavac na njenom čelu nije izraz niti volje niti vrednosti građana i građanki ove zemlje već je izraz slabosti našeg društva da jasno formuliše ciljeve i oko istih postigne bar minimalnu saglasnost. Drekavac je u celoj priči prilično nebitan.

I naravno da su ovi izbori referendum ali isključivo o tome da li ste za kohabitaciju, koaliciju ili bilo kakav sumnjiv dil sa Drekavcem ili ste za jasan i definitivan raskid sa njim. I nije više dovoljno samo da se kaže Evropa. I nije više dovoljno da se kaže: ne dam Vojvodinu, ne dam Beograd... ili šta već. Pa naravno da ne damo ─ ali zato što znamo šta želimo sa tom Vojvodinom, Beogradom, sa svakim našim gradom koji mora da postane uspešan i dobar onoliko koliko su uspešni i dobri ljudi koji žive u njemu.

Odgovor Srbije koja pretenduje na to da se smatra demokratskom ─ izuzev LDP-a, naravno, koji jedini to uistinu i jeste ─ toliko je neubedljiv da vređa zdrav razum gotovo koliko i Drekavčeve (kosovske) mantre.

Oni koji prethodnih nedelja pokušavaju ponovo da nas plaše: avetima prošlosti, radikalima, Drekavcem Koštunicom, ne shvatajući da strah za dobijanje izbora više nije dovoaljn. Nije dovoljno da se ne zovete Tomislav Nikolić ili Koštunica. I ne može isti taj Nikolić da vam valja kad se donosi Ustav i ne možeš da sediš u vladi sa Koštunicom a da sada blanko tražiš glasove protiv njega. Žao nam je Tadiću, Dinkiću, Pajtiću,... ali stvar je jasna: ko s Koštunicom vladu pravi Veljo mu je drug!

I nije više dovoljno samo da se kaže: Evropa, ili ne dam Vojvodinu! Pa naravno da ne damo: ali zato što znamo šta želimo i šta možemo da uradimo sa tom Vojvodinom. Novi Sad, Vojvodina i Srbija kakve zaslužujemo zavisiće od naše volje, naše snage i naše hrabrosti da ih 11.maja učinimo istinski drugačijim. Unutrašnja, mentalna katarza jeste prvi uslov za otpočinjanje reformi. To je ta istina čiji je najvišu cenu tako tragično i fatalno platio Zoran Đinđić ─ njegova žrtva, međutim, tu istinu čini utoliko jasnijom i utoliko više obavezujućom! To je ta suština oko koje nema kompromisa. A ta suština ogleda se u svesti da Srbiju današnjice može da vodi jedino politika zasnovana na rešenosti da se govori istina, rešenosti da se menja ona socio-patološka svest koja u drugom uvek vidi neprijatelja, ona „svest“ za koju svaka integracija predstavlja izdaju a pomirenje nedopustivu slabost. Ta politika zasnovana je na preuzimanju odgovornosti. Takva politika pruža ruku prvom komšiji, sa njom se niko ne oseća ugroženim ili bilo kakvom manjinom, to je politika integracija, vizija, razvoja...

Zato nije dovoljno samo čitati i pisati blogove ─ neophodno je da u narednih dvadesetak dana Srbijom Širimo dalje: Jednakost, Odgovornost, Slobodu, Solidarnost, Hrabrost, Pravdu, Inicijativu, Preduzetništvo, Uspeh, Pobedu, Različitost, Kulturu, Optimizam, Nadu, Ljubav, Energiju, Budućnost!



Komentari (101)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Nebojša Milenković Nebojša Milenković 23:11 17.04.2008

Re: zbunjenost

Pisaces ti jos o drekavcu

Ubeđen sam da grešite!
poz.
n.m.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana