Su ubistva, noću, u po bela dana, na periferiji ili u centru Beograda, ubistva pojedinih kriminalaca ili kriminalnih grupa, ubistva žena, devojaka, majki, Roma, homoseksualaca ili nekih koji ubici izgledaju kao oni, postala naša svakodnevica. Kad kupujem cigarete, na novinama poređanim na pultu, sve naslovne strane svih nazovi novina ispunjene su enormno velikim slovima naslovima o ubistvima. Svestan sam da se to radi s namerom da gladni narod makar na tren zaboravi svoju glad i bedu, o uživanju u tuđim nesrećama ne bih ovog puta. No bez obzira na naslove, ubistva se dešavaju malo, malo.
Može li se oguglati na to, mislim na ubistva? Ne može, bar ja ne mogu. Već sam pisao u nekom davnom tekstu na ovom blogu o ubistvima koja su se odigrala pred mojim očima kad imađah 9, 15 i 18 godina. Sećanje na njih nije ni malo izbledelo, naprotiv, sećam se i najsitnijih detalja, izgleda ubice i ubijenog, kako su bili odeveni, izgovorenih reči, godišnjeg doba, svoje oduzetosti i zaprepašćenosti…
Ubistva se dešavaju od nastanka čoveka. Neću se ispomagati već izanđalom pričom o prvom ubistvu, o Kainu i Avelju ali bogo moj, posle više godina uzeh ponovo da čitam Bibliju, u Starom Zavetu sve pliva u krvi! Ubijaju sinovi očeve, braća braću, očevi sinove, zatiru se čitavi narodi, ubijaju se muškarci, žene i deca, da ne ostane ni strv!
Pre neki dan, skuvao čaj od majkine dušice, poklopio da odstoji, pojeo jabuku i med sa cimetom, popio lekove, pristavio vodu za kafu, bilo je oko osam i dvadeset, čujem: Upomoć a zatim tri revolverska hica, priđem kuhinjskom prozoru, ispod mene, vazdušne linije tridesetak metara, otvorena kola i čovek koji sebi puca u glavu! Iz kola istrčaše zapomažući muškarac i dve žene. Oko glave čoveka koji je pucao u sebe, već se stvara lokva krvi, vidim ga samo od pojasa do glave, pao je sa suprotne mi strane automobila. Iako su imuškarac i žene mobilnima pozivali sve i svakoga, činilo mi se da je protekla večnost dok su stigli policajci, jedno sedam kola a još mi se učinilo duže dok se nisu pojavila kola hitne pomoći.
Ooooooodavnoooo ne kupujem novine, ne gledam vesti na TV ali ne mogu pobeći od informacija. Gde god da krenem ili sednem u neki od mojih kafića, hteo ne hteo, čujem razgovor sa susednih stolova. U kafiću K. poručim topli Nes i počnem da rešavam ukrštenicu. Od kakofonije se ne moreš skoncentrirat! Pokušam da se isključim i nastavim sa svojim poslom ali jadac! Kao da se dozivaju s brda na brdo, nadglasavaju jedni druge. I tu saznam da je muž sa ženom čekao njene kolege da je pokupe i odvezu na posao. Izgleda da su se u međuvremenu svađali. Kada su kola stigla, žena je sela na suvozačko mesto. Muž je izvadio pištolj i tri puta pucao u nju a onda sebi u glavu. I još, žena je van životne opasnosti a muž je živ ali je na aparatima. Komentari su bili više nego gnusni, recimo: Jebeš budalu, nije umeo ni da se ubije! Tresao sam se dva dana, tresem se i sada dok ovo pišem, malo malo mi pred oči iskrsne lokva tamno crvene krvi koja se razliva i širi ispod glave upucanog čoveka!