...i poneka pouka za mame i tate
Prvi put, otkako piskaram na različite teme, pišem kao roditelj deteta koje se aktivno bavi sportom, a koje u poslednje vreme pati od jedne od klasičnih bolesti sistema za kretanje.
Možda je reč - bolest, malo prejaka, ali šta da radim; Tako se medicinski definiše, iako nije, ili ne mora da ima dramatičan tok, a ni posledice.
Reč je o klasičnoj bolesti prouzrokovanoj rastom - Ozgud Šlateru.
Ozgud Šlater, naravno, nije bolest ISKLJUČIVO povezana sa rastom, ali tema ovog teksta biće njegova pojava kao posledica ubrzanog rasta deteta u periodu puberteta.
Opšte je poznato da kosti brže rastu od mišića, bla bla i da deca budu trapavija zbog toga, bla bla, te je potrebno raditi na koordinaciji bla bla bla bla...
Često se zanemaruje da postoje stanja koja nisu nimalo prijatna za decu, a zbog kojih se uobičajeno ne prekidaju sportske aktivnosti, već deca ćute i trpe.
Najčešće se javlja kod fudbalera, košarkaša, odbojkaša, odnosno u onim sportovima gde su izražene intenzivne aktivnosti tipa skokovi, doskoci, promene pravca, sprintevi, zaustavljanja itd.
Bol zagrevanjem nestane ili se umanji i ponovo se pojavi krajem treninga, ovoga puta intenzivnija. Dešava se da dete jedva i hoda, a kako deca često ne umeju da objasne šta im se dešava, na pitanje - Zašto tako hodaš? dobijete odgovor: "Bole me noge."
Ok,bavljenje sportom prati bol u nogama nakon treninga; noge nas bole i nakon duže šetnje, a ne nakon intenzivnih aktivnosti, tako da roditelji ni ne reaguju. Vremenom, bol nestane kako se i pojavila, tako da, bolest bude i prođe bez posledica.
Ali posledice ili komplikovaniji oblici ove bolesti koji bi zahtevali udaljavanje od sportskih aktivnosti, pa i lečenje, nisu daleko od pomenutih, umerenih simptoma i otuda moj motiv da napišem ovaj tekst.
Roditelji ne umeju da prepoznaju ova stanja i mogu odmoći svom detetu indirektno, preko individualnih trenera, koji profitiraju na ambiciji roditelja, ne na potrebi dece.
Greške, u ovom slučaju, prave roditelji, ne treneri, jer se roditelji, u nekim ekstremnim slučajevima, ponašaju kao da sve znaju bolje, čak i od trenera.
Ta anomalija u sportskog treningu zvana "što više to bolje" ide do te mere da roditelji sami treniraju svoju decu. Nekad slušam kolege tate dok čekamo da nam deca završe sa treningom; slušam i ne verujem svojim ušima. To su kilometri, kilogrami, privatni treneri, krugovi oko Ade, ustajanja pre zore i ostala čuda, a ja se, kao trener i to kondicioni trener sa 30 godina iskustva, osećam kao da niša ne znam i ništa nikad nisam znao. Slušam, gledam i čudim porivu roditelja da "ubiju" sopstveno dete i to dok još raste. Sa 11-12 godina, deca su daleko od ozbiljnog sporta, od ozbiljnog treninga. Deci treba radiost, ne vojnički režim.
No, da se vratimo na temu.
Bolest Osgud Šlater smatra se povredom i to "overuse injury". ili povredu nastalu ponavljanjem stresa na istoj lokaciji. Kada su kosti u pitanju, njihovi krajevi, ili epifize najizloženije su stresu izavanom intenzivnim kretanjem trčanjem, skakanjem...), i to baš tamo gde se tetive mišića i pripajaju na kost: u zoni tzv. epifiznih platoa ili ploča koje se često nazivaju i "growth plates" ili ploče rasta. Ova mesta, naime, poslednja okoštavaju. I tu je funkcionalni koren problema.
Svako kretanje počinje tako što mišić svojom kontrakcijom, preko tetive, povlači kost. Kada je u pitanju OSD, tetiva kvadricepsa, odnosno mišića sa prednje strane natkolenice, prelazi preko kolena i pripaja se na mestu koje se nalazi u zoni epifizne ploče tibije, jedne od kosti potkolenice.
Kvadriceps svojom koncentričnom kontrakcijom vrši ekstenziju ili opružanje kolena, a kako sva kretanja nastaju zahvaljujući ekstenzijama donjih ekstremiteta, ova je zona prilično izložena stresu.
Svaki odskok, ili kretanje u sprint izaziva efekat povlačenja-"vučenja" potkolenice od strane pomenutog kvadricepsa i to "vučenje" u zoni koja nije u potpunosti okoštala, pa se vremenom razvije bolest koja se manifestuje bolom lociranim ispod čašice kolena. Ta bol može biti različitog intenziteta, a na dodir se pojačava.
Ukoliko vam je dete u periodu rasta i ima ove simptome, sva je prilika da je reč o OSG-u.
Kako mu pomoći?
Kada su simptomi umereni, već sam napomenuo, ne preporučuje se izostanak aktivnosti. Ne da ga ja ne preporučujem, to je uobičajena preporuka lekara. Odmor je uvek dobar, ali kako OSG traje dok traje rast, nekad i više godina, postoje načini kako se može uspešno kontrolisati.
I ovde nastupaju roditelji koji svojim angažovanjem mogu značajno pomoći detetu. Pomoći ili odmoći.
Zbog toga, napravićemo, za početak, prostu podelu aktivnosti na:
PREPORUČLJIVO i NE NIKAKO
PREPORUČLJIVO je rastezati mišić sa prednje strane nadkolenice.
PREPORUČLJIVO je koristiti neku mast ili gel koji za zagrevanje neposredno pre treninga. Zagrevanje ove zone ne leči, tj ne rešava problem, ali umanjuje osećaj bola.
PREPORUČLJIVO je koristiti led neposredno nakon treninga, ne samo u viskiju, već tamo gde dete oseća najveću bol. Postoje različiti modeli primene leda, ali ču ovom prilikom uprostiti maksimalno. Stavite kese sa ledom direktno na bolna mesta. Držite 10-15 minuta, a zatim obmotajte tretirana mesta peškirom nekoliko minuta.
Tretman ledom preporučujem ne samo nakon treninga, već i tokom dana, na svaka 2-3 sata.
NE NIKAKO raditi vežbe jačanja kvadricepsa, posebno ne u formi jednozglobnih vežbi na spravama u teretani. Dobićete efekat da mišić preko tetive "vuče" bolno mesto većom silom i pogoršava problem. To vam privatni trener u teretani neće reći, jer zna da ste ga platili da vam od deteta napravi "zver", pa radi ono za šta je plaćen: "hiljade sklekova, hiljade trbušnjaka..."
NE NIKAKO ignorisati bol koja je konstantna tokom trajanja treninga, posebno bol koja se pojačava i nakon zagrevanja. Tada je neophodan odmor, tretman ledom, ali i obraćanje lekaru.
NE NIKAKO trenirati sami svoje dete.
Ja sam profesionalac u sportu, živim i hranim svoju porodicu od trenerskog posla, ali svoje dete koje ima 12 godina NE TRENIRAM !
Ima vremena.
NE NIKAKO ubacivati dodatne treninge detetu. posebno ne bez konsultacija sa njegovim trenerom u klubu, ali i lekarom.
Na kraju, sport od početka treba shvatiti kao aktivnost koja nije nimalo prijatna.
Povrede, bolna stanja, umor, treninzi čak i onda kada ne možeš da stojiš na nogama, putovanja, utakmice, pobede, porazi, stres fizički i mentalni spadaju u osnovne karakteristike bavljenja sportom.
Šampioni su retki, šampioni nisu pravilo već incidenti.
Čujte bolnu istinu.
Vaše dete verovatno nikada neće biti ono šta vi sanjate umesto njega. Postoji statistika koja kaže da u Italiji, od sve dece koja u jednoj godini počnu da treniraju fudbal, jedno od 26 000 zaigra u seriji "A".
Slikovito rečeno, od punog stadiona dece, samo jedno se ostvari na vrhunskom nivou.
Nemojte svojoj deci otimati detinjstvo jer ih sve muke i razočarenja neće zaobići.
Što kasnije, to bolje.